Bobbi Gibb sada ima 72 godine. Radila je kao instruktorka jahanja, vajarka, advokatica i saradnica u neurološkoj labaratoriji. Napisala je knjigu o inflaciji i jednu o ekonomiji. Uređivala antologiju priča za djecu i eseja. Sarađivala na filmskom projektu. Majka je, za šta kaže da je “najbolja stvar” koju je ikad uradila. A 1966. godine, Bobbi Gibb bila je prva žena koja je učestvovala u Bostonskom maratonu.
Kada je prvi put učestvovala u Bostonskom maratonu, ženama nije bilo dozvoljeno da trče, jer se vjerovalo da će umrijeti od napora. Tako da je Gibb 19. aprila 1966. godine prekrila svoje lice duksom i sakrila se u žbunju u blizini starta. Pištolj je opalio za početak trke. Rijeka muškaraca je krenula. Gibb je uletjela među njih i počela da trči.
Učestvujući u trci taj dan, Gibb je prekršila sve društvene norme kada je u pitanju prikladno ponašanje jedne žene. Ali njoj je to bilo prirodno. Kao dijete, Gibb je trčala sa svojim prijateljima igrajući se kauboja i indijanaca. Odrastala je 50-ih godina prije nego što je započeo drugi talas feminizma. To je bilo vrijeme kada se od finih, poštenih žena očkivalo da rade osrednji posao, dok ne nađu muža. I lijepe, pristojne žene nisu trčale.
“Čim postanete tinejdžerka, sve se mijenja” – rekla je Gibb za časopis Women of the World. “Postajete žena i odjednom se javljaju nevjerovatna ograničenja. Mogla sam vidjeti da ću morati da, kao žena, živim u kutiji – bukvalno, zatvorena u kući. Od svih nas se očekivalo da budemo domaćice i to je sve… Nije se očekivalo da imamo umove, i da imamo tijela koja mogu trčati.”
Ali Gibb jeste imala svoj um, i Gibb jeste trčala, čak i kada je tinejdžersko doba bilo daleko iza nje. Gibb je trčala kroz šumu u blizini svoje kuće u Masačusetsu po 4-5 milja iz zabave. Kada bi zastala da se odmori, razmišljala bi o “atomima i molekulama, i o tome kako je nastao univerzum” – o naučnim principima koje je učila kao učenica u medicinskoj školi.
“Trčanje je neka vrsta duhovne prakse, i mogla sam pobjeći od društva i njegovih krutih ideala” – kazala je. “To nema nikakve veze sa sportom. Nikada nisam ništa znala o sportskom svijetu. Nisam prestala trčati kada bi normalne cure prestale i smirile se. Nikada nisam postala normalna djevojka.”
Godine 1964. Gibb je prvi put gledala Bostonski maraton. Žene nisu učestvovale u trci, ali Gibb to nije primijetila. Više je bila okupirana čudom, smjelošću guranja tijela do granice fizičke izdržljivosti.
“Nešto unutar mene je reklo: ‘Ja ću istrčati ovu trku” – objasnila je. “To je bio najveći izazov. Nisam znala da li ću fizički biti u stanju uraditi tako nešto. Tek kasnije sam shvatila da ću na taj način iskazati svoj stav prema društvu.”
Gibb je počela pripremu za maraton bez trenera, bez knjiga i bez ikakvog znanja o tome kako da pripremi tijelo za daljinu staze. Mislila je da će je staza dugačka 26 milja ubiti, zahvaljujući preovlađujućem stavu o atletskim sposobnostima žena. Svakog dana, testirala bi se trčeći malo duže nego prethodni. U to vrijeme, preduzeća koja su proizvodila obuću nisu pravila sportsku obuću za žene. Tako da je Gibb trčala u obući za medicinske sestre.
Kad su joj se roditelji odselili, Gibb je uzela auto i njihovog haskija i krenula na zapad. Svakog se dana vozila i trčala preko Misisipija, preko velikih ravnica, kroz Stjenovite planine. Do trenutka kada je došla do Pacifika, mogla je istrčati do 40 milja u jednom potezu.
Bila je spremna za Bostonski maraton, ali Bostonski maraton nije bio spreman za nju.
U februaru 1966. godine, Gibb je podnijela zahtjev atletskoj asocijaciji u Bostonu. Dobila je pismo od direktora Bostonskog maratona, objašnjavajući da joj neće biti dozvoljeno da učestvuje jer je trka za mušarce i jer fizički nije sposobna za to. U pismu je pisalo da bi dozvola da žena trči povlačila veliku odgovornost.
“U tom trenutku, bila sam bijesna” – izjavila je Gibb. “Sprečavali su me da radim ono što volim, jer sam pripadala određenoj društvenoj kategoriji. Bila sam dvostruko vezana. Kako da dokažem da mogu uraditi nešto ako mi nije dozvoljeno da to radim?”
Svaki maraton je simbol – simbol ljudske borbe, otpornosti i trijumfa. I 1965. godine kada je Gibb odlučila da se ušunja u Bostonski maraton, bila je odlučna da će trka značiti nešto više od dugog puta i cilja. Ako bi Gibb mogla javno da se suprotstavi fizičkim ograničenjima koja su se pripisivala njenom polu, mogla je opovrgnuti i ukorijenjena shvatanja o sposobnostima – ili nedostatku istih – žena.
“Rekla sam sebi ‘Ovo je divno, jer ako bih mogla da dokažem ovu nepravdu… to će dovesti u pitanje i ostale predrasude i zablude koje su korišćene da bi obespravile žene vijekovima” – Gibb je objasnila.
Na dan maratona, Gibb je obukla bermude svog brata, par dječačkih patika, kupaći kostim i duks. Kako je uskočila u među trkače, postalo joj je pretoplo, ali nije htjela skinuti duks. “Znala sam da bi pokušali da me zaustave da su me vidjeli. Čak sam mislila da ću biti uhapšena.”
Međutim, muškim trkačima koji su bili u njenoj blizini nije trebalo dugo da shvate da ona nije muško. Gibb je očekivala da će je gurnuti s puta ili zovnuti policiju. Umjesto toga, ostali trkači su joj rekli da će zaustaviti bilo koga ko pokuša da je spriječi da nastavi trku. Osjećajući se napokon sigurnom i bezbjednom, Gibb je skinula majcu.
Čim je postalo jasno da jedna žena učestuje u maratonu, gomila je podivljala – ne od bijesa, već od radosti, prisjeća se ona. Muškarci su navijali. Žene su plakale. Do trenutka kada je Gibb došla do Wellesley koledža, vijesti o njoj su se proširile i studentkinje su je čekale skačući i vrišteći. Guverner Masačusetsa John Volpe dočekao ju je na cilju i rukovao se s njom.
Gibb je bila u prvoj trećini maratonaca. Misli da je mogla biti i brža da je znala da ne treba da nosi nove patike na dan trke. Njena stopala su bila puna plikova, nakon 20 milja mogla je trčati samo na prstima. Čak i na početku, Gibb je trčala sporije zbog straha da bi se mogla srušiti prije cilja.
“Zapravo sam trčala sporije nego što sam htjela” – rekla je. “Čuvala sam svoju energiju jer sam znala da je najgora stvar koja se može desiti to da ne dođem do cilja. Nosila sam veliku odgovornost. Bila sam tu, noseći važnu poruku za javnost. Da sam pala, ili da nisam završila, unazadila bih žene za 50 godina, ako ne i više.”
Bostonski maraton zvanično je otvoren za žene 1972. godine. Ali, kada se Gibb vratila na maraton 1967. i 1968. godine, trčala je zajedno sa drugim takmičarkama, koje su odlučile da učestvuju, iako im nije bilo dozvoljeno.
“Stvarno sam se osjećala kao da otvaram umove ljudima. Samo sam čekala da se to desi, i to je bio kao kristalizirajući trenutak” – rekla je Gibb.
Naravno, napredak ka jednakosti nije bio u potpunosti linearan. Neki novinski naslovi nakon ovog istorijskog ostvarenja bili su uvredljivi. Ozbiljnije od toga bilo je odbijanje njene molbe za upis u medicinsku školu. Tokom intervjua joj je rečeno da bi uznemirila momke u laboratoriji da je primljena.
Umjesto toga, Gibb je studirala pravo, rodila sina, napisala autobiografiju, radila kao advokatica 18 godina, a onda je postala istraživačica-saradnica u neurološkoj laboratoriji na Kalifornijskom univerzitetu u San Dijegu. Bostonski maraton je istrčala najmanje pet puta, a možda i više.
Gibb i dalje trči po jedan sat svakog dana, iako dosta slobodnog vremena koristi za rad sa Yarrow Kraner, režiserom koji snima film o njenom životu. Film će nositi naslov njene knjige: Vjetar u vatri. Kada je Kraneru jedan od njegovih prijatelja poslao dio njene knjige, odmah je znao da želi ispričati njenu priču.
“Bio sam tako zapanjen njenom hrabrošću. Film očigledno nije samo o ženi koja je probila polne barijere Bostonskog maratona, već koja je imala hrabrosti da pokaže da žene mogu mnogo postići u različitim poljima, da se hiljade, milioni žena zapitaju šta one sve mogu postići” – kazao je Kraner.
Nećete naći Gibbino ime pored Margaret Sanger ili Glorie Steinem u analima feminističke istorije. Ali njeno učestvovanje u Bostonskom maratonu je bez sumnje hrabro, izvanredno dostignuće za ženska prava. Tokom svog intervjua za časopis Women of the world, Gibb je dala poduže objašnjenje o tome kako je provalila u Bostonski maraton tog sunčanog dana 1966. godine. Tada je zastala. “Ne znam,” – rekla je Gibb. “Samo sam trčala.”
Izvor: nytimes.com Prevela Kristina Đurić