Bankare ljudi obično pamte po kamatama, ovrhama i onom osjećaju da ti s osmijehom guraju papir na kojem piše nešto sitno, ali opasno.
Nermina Ćostovića pamte drugačije. Kod njega se nije računala samo rata i rok otplate. Kod njega se računalo ono što papir ne bilježi – riječ, povjerenje, pogled oči u oči. Onaj osjećaj da si ispred čovjeka, a ne pred uniformiranim dijelom sistema.
Trener koji je strpljenjem učio bankare
Godina je 2008. Bankarski svijet u BiH bio je u previranju – HVB Central profit i UniCredit Zagrebačka ulazili su u brak, a sa sobom doveli novu tehnologiju, nove procedure, cijeli novi svijet pravila.
U Sarajevu, i poslovnicama banke širom BiH, u učionicama punim zbunjenih uposlenika iz cijele BiH, stajao je Nermin.
Nije imao kravatu do pupka niti PowerPoint pun šarenih grafova. Imao je ploču, marker, iskustvo i strpljenje.
On je bio interni trener – čovjek koji je znao kako prenijeti znanje tako da ljudi odu kući s osjećajem da nešto vrijede, a ne da ih sistem melje.
Nerminove kolege iz Sarajeva i danas se sjećaju tih dana:
“Dok smo se mi gušili u novim procedurama i programima, on bi stao i rekao: ‘Polako, ništa nije tako strašno. Evo, ponoviću još jednom.’ I ponovio bi. I opet bi ponovio, bez srkleta. I dok drugi treneri dijele skripte, Nermin je dijelio strpljenje.”
Telefon koji nikad nije šutio
Njegov broj telefona nikad nije bio sakriven iza “info@…”. Direktno su ga zvali – vlasnici najvećih kompanija u zemlji, ljudi čiji se potpis broji u milionima.
Znali su da im se neće javiti automat, nego Nermin. Da će pronaći rješenje, makar ga zvali u gluho doba.
Njegov radni dan je počinjao s bankom, ali nikad nije završavao s radnim vremenom.
Ponoć u Turskoj. Hotel u mraku, klima pucketa, a gazda holdinga – čovjek koji inače vrti milione – zavlači ruku u džep i hvata prazninu. Novčanik nestao. Unutra sve kartice, svi identiteti, pola života. Panika u hotelskom lobiju, panika na aerodromu. Ambasada se pretvara u spavaonicu za izgubljene duše.
Zove Nermina.
– Smiri se, kaže mu glas preko žice (iz Bosne). Novčanik je otišao. Ali pare neće.
Deset minuta kasnije – sve kartice blokirane. U ponoćni čas, čovjek što je maloprije bio kandidat za hitnu pomoć sad spava kao beba. A legenda o Nerminu, brža od Turkish Airlinesa, već juri nazad za Bosnu.
Naravoučenije: “Milioni na računu, a miran si tek kad ti Nermin digne slušalicu.” UniCredit banka bi mogla razmotriti da ovo pretvori u svoj slogan. Nermin, onakav kakav jest, ‘budala’, vjerovatno bi se odrekao autorskih prava.
Donacije bez adrese
A kad se ugase svjetla poslovnice i zavjesa spusti, Nermin nije bio samo bankar. Bio je “momak iz susjedstva”. Čovjek iz Tešnja, iz Jelaha, koji je znao donirati za lokalnu crkvu jednako kao i za džamiju.
Za njega je to bilo prirodno: “Čovjek je čovjek. Dobro ne pita za adresu.”
I to nije bila poza. To je bila praksa. Ljudi to pamte – jer kod njega pomoć nije imala religiju ni nacionalnost.
Jedna porodica iz Jelaha prisjeća se:
“Ljudi su pitali – otkud on tu? A mi smo rekli – otud što zna da dobro nema granicu. To je bio njegov stil. Doći nenajavljen, donijeti što treba, i otići kao da ništa nije bilo.”
Zahvalnica kao proročanstvo
UniCredit mu je 2016. uručio zahvalnicu s onom rečenicom koja danas zvuči kao mali proročki zapis:
“Kad si otišao tako daleko da više ne možeš učiniti ni koraka, znači da si prevalio tek polovicu puta za koji si sposoban.”
Tada je to bila lijepa rečenica na komadu papira. Danas zvuči kao životni rezime.
Jer Nermin nije od onih koji staju na pola puta. Njegov put je uvijek bio dalje, dublje – do ljudi, do povjerenja, do one tačke gdje posao prestaje biti posao i postaje životna misija.
Bankar sa ljudskim licem
U vremenu kada svi pričaju o digitalizaciji i algoritmima, priča o Nerminu Ćostoviću podsjetnik je da se banka ipak vodi – ljudima.
A među tim ljudima rijetki su oni čije ime ostane upisano u sjećanju klijenata i kolega, i to ne po dugovima, nego po ljudskosti.
Ljudi u Tešnju, a pogotovo biznismeni – čak i oni sa Forbesove liste – znaju da “nije problem kad nestane novčanik, neko kad nemaš svog Nermina”.