Mnogi građani, umorni od skoro tri desetljeća neispunjenih obećanja, bolje sutra traže izvan granica naše zemlje, a poslodavci, upozoravajući na nedostatak radnika, okreću se uvozu radne snage. Iste one koju, sudeći prema spiskovima službi za zapošljavanje, mjerimo u desetinama hiljada.
Rješenje je, kažu privrednici, jednostavno: uspostava pravne države i plaće radnika od kojih se može živjeti, a onda se možemo nadati ne samo ostanku, nego i povratku onih koji su otišli.
„Nedostatak je, prije svega, adekvatne radne snage koja ima znanja i vještine koje su potrebne, prije svega, realnom sektoru, a to je problem nastavnih planova i progama“, ističe Kemal Čolak, predsjednik Udruženja poslodavaca SBK-a.
Tako poslodavci Srednjobosanskog kantona – u čijoj je Kantonalnoj službi za zapošljavanje evidentirano više od trideset hiljada nezaposlenih, od čega trećina sa završenim zanatom – objašnjavaju dramatično stanje u kojem su se našli.
Nažalost, njihov se glas očigledno ne sluša, jer je i ove godine pri upisu u srednje škole među 62 zanimanja najviše, skoro 500, upisanih u medicinske škole, dok se za poljoprivrednog ili građevinskog tehničara odlučilo tek po nekoliko učenika. Krajnje je vrijeme, kažu, za promjenu odnosa prema realnom sektoru.
„Otvaranjem kvalitetnih novih radnih mjesta treba ići u reformu obrazovanja i paralelno s tim graditi pravnu državu u koju će vjerovati i građani i poslodavci i strani investitori“, poručuje Snježana Kopruner, direktorica GS tvornice mašina Travnik.
Do tada, zbog niskih plaća koje su, između ostalog, posljedica visokih poreza i doprinosa, te odnosa poslodavaca prema radnicima, ali i zbog političkog ambijenta, mnogi, ne videći svoju budućnost ovdje, kupuju kartu u jednom pravcu.
„Nema neke budućnosti, nema nikavog napretka ovdje ni za šta“, kaže Asaf Melić.
„Smučilo se svima. Mladi hoće da rade, međutim, ima i dosta poslodavaca koji obaveze koje obećaju ne ispune“, navodi Haris Novalić.
„Odlazim iz ove zemlje, 20 godina radnog staža, možda čak kad mi je najbolje raditi, kad sam neke stvari posložio, odlazim dalje“, ističe Mirzad Aslanović.
Za to vrijeme sve više se priča o uvozu stranih radnika do kojih se dolazi na razne načine o kojima većina poslodavaca ne želi javno govoriti. Rijetko se govori i o brojnim Bosancima i Hercegovcima poput onih u firmi otvorenoj u Prozoru-Rami, od kojih se više od polovine vratilo iz Evropske unije.
„Moje iskustvo s projektom u Rami je da čim postoje radna mjesta od kojih mogu pristojno živjeti – ljudi su se spremni vratiti. Dvadeset godina sam radila u Njemačkoj i nije tamo svakome dobro, najbolje je kod kuće“, zaključuje Kopruner.
A kod kuće baš kao i u bilo kojoj evropskoj zemlji logično bi bilo osigurati plaće od kojih se može živjeti i penzije koje neće biti u ravni sa socijalnim davanjima. U suprotnom, u narednom izbornom ciklusu kampanja, političke će partije po glasove umjesto ovdje ići u Evropu.