Iako godinama slušamo pozive za povratak izbjeglih i raseljenih u Bosnu i Hercegovinu, realnost na terenu su prazna sela, zaključane kuće i sistem koji ne nudi ni sigurnost ni perspektivu. Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije BiH, kroz desetine godina rada na terenu najbolje zna kakva je stvarna slika, daleko od političkih govora i javnih kampanja.
Obnovljene kuće, ali bez povratnika
“Ne primjećujemo povratak u velikim brojkama. To je uglavnom usamljen i pojedinačan proces”, kaže Zukić za BUKU. Dodaje da su kroz regionalne projekte obnovljene kuće u Glamoču, Grahovu, Drvaru, ali da ljudi u njima ne žive. Na primjeru sela Komarice jasno je da obnovljene kuće ne znače i život: “Ljudi su ostali u Slavonskom Brodu jer su tamo stekli penzije i sigurnost. U Komaricama sada živi vrlo malo ljudi.”
Slična situacija je, kaže, i u Odžaku. Od deset i po hiljada povratnika ostalo je samo oko dvije hiljade. U Posavini i sjevernoj Bosni – Modriči, Šamcu, Bosanskom Brodu – sela su takođe prazna. Sve nakratko oživi ljeti kada povratnici dođu, pokose travu, urede kuću i odu.
“A sjetila sam se jednog primjera. U jednom naselju između Dervente i Doboja čitav sokak je obnovljen, kuće su popravljene, ali niko nije došao – čak ni za vikend. Sve stoji prazno. Bila sam i u Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici. I tu su kuće zaključane. Tragovi života gotovo da ne postoje. U Foči je škola sa tri hiljade učenika prije rata zatvorena. U Bratuncu je srednja škola gotovo prazna”, ističe Zukić, navodeći da su Grahovo, Prijedor i Modriča postali simboli propuštenih prilika.
U Grahovu je povratak, pojašnjava, nekada djelovao obećavajuće. Djeca su išla u školu, život se vraćao. Danas je ta škola zatvorena. “Grahovo je vjerovatno jedan od najtužnijih gradova u zemlji. Velika su sredstva uložena, ali geografska izolacija, udaljena sela, loši putevi i manjak javnih usluga sprječavaju bilo kakvu perspektivu”, kaže sagovornica. Slično je i u Prijedoru, gdje su ostali uglavnom stariji ljudi. Mladi su otišli. Te ljude, kaže, više ne možemo zvati povratnicima u klasičnom smislu – to su ljudi koji nisu otišli jer su htjeli, nego zato što nisu imali kuda.
“A u selu Marčići kod Zvornika obnovljeno je šezdeset kuća. Živi samo sedam ljudi. Bezbroj je primjera, teško da bi svi stali u jedan novinarski tekst”, kaže Zukić i podsjeća da je Unija za održivi povratak obišla više od 1.200 povratničkih zajednica. Njihovi izvještaji pokazuju da se mnoge opštine i sela bukvalno gase – škole su zatvorene, nema djece, nema infrastrukture, zdravstvene zaštite, lokalne ekonomije. Sve to nedostaje, a bez toga ni najbolja politička poruka ne može nadomjestiti ono što je godinama zanemarivano.
Rijetke dobre priče
Pozitivnih primjera ima, ali su rijetki i nedovoljni za optimizam. Kao svijetle tačke izdvaja male porodične firme koje uspijevaju opstati – prave sokove, suvenire, rade u plastenicima. “Ali to su pojedinci. Većina ne može izdržati jer su nameti ogromni, tržište usko, otkup slab. Sve se gasi, a cijene rastu. Ko se ne bavi poljoprivredom, teško može opstati.”
Zbog toga bilbordi koji pozivaju dijasporu na povratak, kaže, nemaju efekta. Isto važi i za pomoć koju izdvaja Hrvatska za povratak Hrvata u BiH.
“Poziv za povratak je jako lijep i prihvatljiv, posebno za one kojima je Bosna i Hercegovina ostala u srcu. Međutim, kada pogledamo realnost, pogotovo sada u politički i ekonomski nestabilnoj situaciji, teško je govoriti o održivom povratku”, kaže Zukić.
Nema uslova, nema povratka
Podsjeća da se u zemlji gase firme, ljudi ostaju bez posla, biro za zapošljavanje je prepun, a dodatno pogađa i gubitak radnih mjesta u međunarodnim organizacijama koje su se povukle iz BiH.
“A gdje da se vrate ti ljudi? Šta ih čeka? Nema puta, nema škole, nema ambulante, nema posla. Pa nisu ti ljudi otišli jer su htjeli. Otišli su jer nisu imali uslove za život. I sad ih pozivate da se vrate, a niste im ništa pripremili. To vam je isto kao da postavite plakat ispred ruševine i napišete ‘dobro došli’.”
Komentarišući izdvajanja Hrvatske za povratak Hrvata u BiH, Zukić kaže da, iako su ta sredstva značajna, nije realno očekivati povratak ljudi nakon više od trideset godina života u Hrvatskoj. Većina danas živi stabilno, a pomoć je češće usmjerena na njihove potomke, kojima ne treba klasična pomoć za povratak, nego sistemska sigurnost – penzija, posao, perspektiva.
Ni readmisija nije planirana
Povrh svega, podsjeća da se BiH obavezala da prihvati ljude koji se prisilno vraćaju iz inostranstva, ali da ne postoji nijedan državni plan reintegracije.
“Naša država nikada nije usvojila strategiju povratka, reintegracije i održivosti. Ljudi dolaze, vraćaju se, a niko ih ne prati. Ako dođe iz Njemačke, gdje mu djeca idu u školu, žena radi, imaju zdravstveno, i onda se vrate ovdje gdje nemaju ništa – to je katastrofa”, upozorava Zukić.
Napominje i dva velika problema. Prvi je da mnogi koji imaju pravo na povratak nikada nisu dobili obnovu kuća. “U mnogim mjestima, od Konjica do Višegrada, ljudi ne mogu ispuniti rigidne kriterijume za obnovu kuće. Traže im dokumente koje nikada nisu imali ili nisu znali da im trebaju.”
Drugi problem je nepravda u raspodjeli pomoći. “Imamo slučajeve gdje su neki dobili po pet-šest donacija, dok drugi nisu ni jednu. Takav sistem ne samo da stvara nepravdu, nego i obeshrabruje mlade.”
Ljudi i dalje odlaze
Zukić navodi da odlazak iz BiH ne prestaje.
“Prema našim procjenama, od 2013. do danas, zemlju je napustilo više od 800.000 ljudi. To su samo grube brojke – stvarnost je mnogo teža. Ljudi nam odlaze. Traže priliku bilo gdje: Francuska, Švedska, Švajcarska… Mnogi se kasnije kaju, ali kad jednom prodaju sve što imaju – kuću, imanje – povratka gotovo da nema. Vrijednosti jesu male, ali prodaja postaje pravilo. I onda dođu jednom godišnje, obično ljeti, i to je sve.”
Unija je, kaže, pratila i kako se troše javna sredstva u posljednjih pet godina, sa posebnim fokusom na održivi povratak kroz programe Evropske unije. “Imamo preko 20 kuća koje su započete, a nikada nisu završene. Cijene građevinskog materijala su porasle, izvođači radova su odustali, a ljudi su ostali između. Država bi sada morala reagovati, ali ne reaguje. Da vam iskreno kažem – čak i Švajcarska bi ovdje propala da pokuša završiti sve ove procese”, zaključuje Zukić za BUKU.