Foto: BUKA
Anes Podić iz Udruženja građana “Eko akcija“ iz Sarajeva govori nam o posljedicama koje ostaju nakon požara na deponijama, posebno kada je riječ o životnoj sredini i zdravlju ljudi. Posljednjih dana imali smo požar na deponiji u Ramićima (Banjaluka), a nedavno su bili i požari u drugim gradovima. Nažalost nakon požara na deponijama izostaju kontrole i analize posljedica koje su ostale kada se vatra ugasila.
Anese, koje su posljedice požara na deponijama kada govorimo o zdravlju ljudi i zaštiti životne sredine? Kada je riječ o isparavanjima kada deponija gori o kojoj vrsti zagađenja govorimo?
U deponijama se skladišti miješani komunalni otpad čijim zapaljenjem se u vazduh ispuštaju razni toksični gasovi i materije – sumpor dioksid, čađ, azotni oksidi, lebdeće čestice, dioksini, furani, policiklički aromatični ugljovodonici, živa i isparljiva organska jedinjenja, itd. čineći kvalitet vazduha daleko lošijim nego inače. Posebno su opasna jedinjenja koja nastaju zapaljenjem plastičnog otpada koji se nalazi u deponiji – dioksini i furani.
Dioksini se nazivaju trajnim organskim zagađivačima, što znači da im je potrebno mnogo vremena – čitave decenije da se razgrade kada su u životnoj sredini. Veoma su toksični i mogu izazvati rak, reproduktivne i razvojne probleme, oštećenje imunog sistema. Kada pepeo nastao od zapaljenja deponije padne na tlo, dioksini se akumuliraju u lancima ishrane, koncentrišući se ponajviše u masnim tkivima životinja.
“Požar koji je izbio na deponiji Tagarades, kod Soluna, Grčka, u julu 2006. godine, izazvao je taloženje u okoliš kontaminiranog letećeg pepela koji sadrži dioksine. Izmjereni su viši nivoi dioksina u svim uzorcima hrane koji sadrže masnoće od onih koji se obično nalaze u odgovarajućim proizvodima nasumično prikupljenim sa grčkog tržišta, a u nekim slučajevima i iznad maksimalnih nivoa dioksina definisanim standardima EU. Zabranjena je konzumacija prehrambenih proizvoda porijeklom sa kontaminiranog područja, do uspostavljanja normalnog nivoa dioksina. Uništeno je više od 80 000 kg mlijeka i više od 1000 ovaca i koza. U stadu koza udaljenom 500 m od požarišta u kome su izmjereni visoki nivoi dioksina uočeno je povećanje procenta genetskih poremećaja. Tačnije, 10 od 400 jaradi (2,5%) u periodu proljećnog jarenja (2007) nakon požara rođeno je sa vidljivim urođenim manama. Uočeni urođeni defekti su bili napuhan izgled glave, posebno u čeljustima, tijelo bez dlake, sa dlakom samo na gornjem dijelu glave (od čela do njuške) i na donjim delovima nogu, a u jednom slučaju veoma duguljasta njuška.” (Vassiliadou i ostali, 2009.)
Šta nam iskustva drugih zemljama koje su se suočile sa ovakvim problemima govore?
Požari na deponijama su česti, redovno se dešavaju širom svijeta. Njihova učestanost je proporcionalna neuređenosti zemlje u kojoj se deponije nalaze. U neuređenim zemljama, većina požara se okonča tako što se sami ugase, upozorenja za stanovništvo o mogućim opasnostima redovno izostaju, hrana proizvedena na kontaminiranim područjima nastavlja se konzumirati bez ikakvih kontrola i ograničenja.
Šta bi nadležni trebali uraditi po ovom pitanju, kako se nositi sa posljedicama požara na deponijama?
Kao i obično, najvažnije je preventivno djelovanje – instrukcije i kazne za stanovništvo da se spriječi odlaganje žara i vrelog pepela u kontejenere, primjena redovnih protupožarnih mjera i standarda na samim deponijama, obuka vatrogasnih službi kako da gase požare na deponijama, formiranje entitetskih Agencija za zaštitu okoliša, koje bi vršile redovni i vanredni monitoring utjecaja deponija na okoliš.
Kako bi se trebalo mjeriti potencijalno zagađenje, prema našim podacima inspektori nisu ni izašli na teren da se utvrdi zagađenje, kako to komentarišete?
Povećanje emisija u vazduh koje nastaju požarom na deponijama trebalo bi biti registrovano na mjernim stanicama ako se one već prisutne u okolnim naseljima ili bi nadležne institucije trebale imati mobilne stanice u rezervi za ovakve, hitne slučajeve.
Pored toga potrebno je izmjeriti da li je došlo do povećanja koncentracije dioksina i furana na lokacijama u blizini deponije, kako bi se moglo spriječiti da ove izuzetno opasne materije ugroze zdravlje ljudi i životinja u kontaminiranom području. Međutim, i dalje postoje brojne teškoće u radu stanica za mjerenje kvaliteta vazduha u mnogim većim gradovima BiH, uključujući tu i Banjaluku.
U BiH i njenim entitetima uopšte ne postoji Agencija za zaštitu okoliša koja je u drugim državama obično dobro opremljena za takvu vrstu mjerenja, nego je ta vrsta posla dodijeljena entitetskim hidrometeorološkim zavodima koji su loše opremljeni za ovu vrstu posla.
Koji je savjet ljudima koji žive u blizini, šta oni mogu da urade da sačuvaju svoje zdravlje?
Savjeti su isti kao i kada je u pitanje naše redovno zagađenje zraka. Ugrožene kategorije stanovništva, bolesni na srcu i plućima, trudnice i djeca, trebali bi ograničiti kretanje i boravak na otvorenom, a u slučaju većih koncentracija dima, najbolje rješenje je evakuacija dok god traje vanredno stanje.
Kakva je situacija na drugim deponijama u BiH, da li se neke od njih suočavaju sa požarom na deponiji, kako se na drugim mjestima nose sa ovim problemom?
U Bosni i Hercegovini ne postoj niti jedna deponija koja ne pravi štetu po okoliš. Većina deponija su tek obične livade koje su onda odlukom nekakvog opštinskog ili gradskog vijeća proglašene deponijom, bez da su ispunjeni bilo kakvi uslovi za bezbjedno odlaganje otpada.
Požari su česti i obično ih niko ne gasi. Ugase se tako ili što izgori sve što je moglo izgoriti ili ih ugasi kiša. Već par sedmica gori deponija kod Kiseljaka, nešto ranije smo imali jedan od redovnih požara deponije kod Višegrada, prije mjesec dana je gorjela deponija kod Bileće …
Kakva je budućnost deponija u BiH, koliko smo daleko od reciklaže otpada i svjesnijeg odnosa prema smeću koje nas sve više zatrpava?
BiH je zatrpana otpadom svih vrsta i stanje je iz godine u godinu sve gore. Jedina briga vladajućih struktura je da otpad nekako uklone iz naseljenih mjesta, a šta će poslije s njim biti to više nikoga nije briga. Problem je itekako rješiv, međutim vladajuće nije briga ni za ljude koje ih biraju, niti za okoliš u kome i oni žive, inače bi stanje i sa odlaganjem otpada bilo dramatično bolje.
Juče smo posjetili Šargovac, naselje koje je u blizini deponije. Pročitajte kakav je život pored deponije