Nedim je doktorirao u
oblasti biologije ponašanja životinja i čovjeka. Specijalista je za ponašanje
pasa, internacionalni kinološki sudija i uzgajivač dvije pasmine, „Američke
Akite“ i „Shiba Inu“.
Njegov život sa psima i rad
počeo je još davno. Još kao mali dobio je na poklon od roditelja svog prvog
psa.
„Taj pas je vremenom kroz
odrastanje bio moja najveća ljubav ali i najveća slabost. Nažalost, u osmoj
godini života je obolio od karcinoma mokraćne bešike i meni tada kao djetetu je
bio strašan gubitak i veliki šok, jer sam jednostavno upao u neke faze
depresije i anksioznosti i po prvi put se suočio sa takvim emocijama i
gubitkom. Upravo je to bio krucijalan momenat kada sam ja počeo da razmišljam
na način koliko oni zapravo znače ljudima i koliko mogu uljepšati život i
koliko se često suočavamo sa njihovim gubicima“ – istakao je Šuta za BUKU.
Tokom studija, kada je počeo
na nekim predmetima izučavati ponašanje životinja shvatio je da je to možda
njegov budući poziv iako je u to vrijeme išao u pravcu mikrobiologije.
„Nakon toga sam nemilim
događajem izgubio vid na lijevo oko i opet sam se vratio psima. I nekako je sve
tako krenulo uz potporu mog mentora, profesora Suvada Lele. Tada shvatio da je
to suština s kojom želim da se bavim u životu i možda radim najbolje. Kada je
moj prvi pas Sami preminuo, ja sam opisivao taj proces, kako sam jasno vidio,
kako se on sjeća svih naših trenutaka uz sve bolove i kemoterapije koje je
primio. Vidio sam da pas plače i to je mene uništavalo danima i nisam se mogao
nikako rješiti tog osjećaja jer u tim trenucima sam se osjećao bespomoćno jer
nisam mogao da pomognem živom biću koje sam najviše volio u tom trenutku“ –
priča Šuta.
Kada je izgubio svog posa,
Nedim je pao u duboki očaj i depresiju. Nakon toga je ispričao profesoru, nakon
čega je došla ideja da Nedim opiše emocionalni život životinja. On kaže da je u
prirodnim naukama, davati životinjama epitete je strogo kažnjivo.
„Mi smo tu nailazili na
velike prepreke i neodobrovanje naučne zajednice. Uslijedila je nakon toga
izrada moje doktorske disertacije gdje smo imali jako puno problema, i manjak
sredstava što su bile dodatne otežavajuće okolnosti pa sam ja morao ići na
druge univerzitete i tražiti slične istomišljenike jer generalno, kada kažete
da pas osjeća nešto ili da plače, ljudi vam se smiju. To je bila otežavajuća
okolnost. Doktorsku disertaciju smo radili skoro 6 godina i na kraju smo i
dokazali postojanje životinjskih emocija kod pasa koje su jako slične ljudskim.
Kada smo dobili mogućnost da skeniramo mozak kod pasa, shvatili smo da su
određeni dijelovi mozga aktiviraju samo u prisustvo njegovih vlasnik i uz
mirisne podražaje, što recimo nije bio slučaj sa mačkama i ostalim životinjama
i tu je bilo naše dokazivanje prve hipoteze moje doktorske disertacije.
Ukratko, to je bio put kojim smo mi išli“ – rekao je Šuta.
Njegov pas Sami je, kako
kaže, zapravo odredio taj put jer se nije mogao pomiriti s tim da je to jedno
bezemocionalno i sebično biće koje pripovjedaju mnogi bihevioristi i etolozi
životinja.
„Sam put razvoja mene kao
univerzitetskog profesora i kao kinološkog sudije je bio težak i mukotrpan jer
s obzirom da dolazim iz zemlje koja nije kinološka. Bosna i Hercegovina nije
zemlja prepoznata u svijetu kao kinološka zemlja, kao što je recimo Rusija i
zemlje Skandinavije. Kod nas je ovdje još uvijek pas tabu tema i čak određeni
religijski aspekti smatraju psa nedozvoljenim u određenim okvirima tako da je
sam put bio jako težak bez obzira koliko ja i moji rezultati bili moji kvalitetni,
nisu imali tu vrijednost“ – rekao je Šuta.
Njegovog psa kupio fudbaler Paulo Dibala
Nedim Šuta priča da je bilo
dosta osporavanja njegovo rada od ljudi koji se bave uzgojem iz susjednih
zemalja.
„ Recimo, iz Hrvatske imao
sam najveća osporavanja i podmetanja, međutim, ja se nikad nisam fokusirao na
ljude koji me ne podržavaju i nikada se nisam zamarao s tim, pratio sam svoj
put i svoju istinu i došao dovde gdje sam sad. Ali, da je bilo teško, itekako.
Postojale su određene grupe, koje su pokušavale napraviti veliku štetu mom
brendu uključujući i veliki broj ljudi širom svijeta, pogotovo nakon što je
Paulo Dibala, igrač Juventusa kupio psa kod nas. To je pokrenulo lavinu
problema, od inspekcija, traženja nečega ilegalnog, međutim, ja sam po prirodi
legalista i tu ništa nije bilo ilegalno. I nakon toga smo imali velike pritiske
i sabotiranja od strane uzgajivača“ – istakao je Šuta.
Ističe da on nije uopšte
trener za pse i da se ne bavi uopšte time. Bavi se, dodaje on sa psima na drugi
način.
„To uključuje poznavanje
zoopsihologije, genetike i fiziologije i same etologije, ja nisam klasični
trener, ja sam filogenist i biheviorista. Odnosno, vi psa možete istrenirati za
određene trikove, ali stvoriti psa koji je uravnotežen, a uz to i jako sretan i
zadovoljan i funkcionalan u jednom sistemu kao što je porodica, to je moj
posao. Na kinološkim manifestacijama, ja
sam kinološki sudija gdje procjenjujem eksterijernu vrijednost i ponašanje pasa
rukovodeći se standardom matične zemlje za svaku pasminu po na osob. Ove godine
sam postao sudija koji može suditi sve pasmine pasa na svijetu. Čak nisam ni
pobornik klasičnog treniranja pasa koji je aktuelan u Bosni i Hercegovini i
generalno na Balkanu, mislim da su to metode koje su davno prevaziđene koje su
uvjetovanje kažnjavanjem. To su metode koje se baziraju na tome da psu oduzmete
ono što mu je potrebno da bi vas slušao – kaže Šuta.
Edukacija je, ističe Nedim,
jako bitna za imanje bilo koje pasmine, pogotovo ako se radi o mješancu ili
križancu.
„Upravo zato mi kao društvo
nemamo kulturu ophođenja i držanje pasa. Sada je sve to postalo trendovski.
Imali smo invaziju pomeranaca, pa su bile čivave. Ljudi nekako trendovski idu.
Instagram, društvene mreže plasiraju taj trend gdje ljudi jednostavno žele biti
dio toga, a pas nije samo igračka već obaveza i jedan suživot, jer kada vi
imate pas, mijenja se sve. Koliko se on prilagođava vama, vi se isto tako
morate prilagoditi psu. Sam uzgoj nije samo da uzmete mužjaka i ženku jedne
pasmine i dobijete bebe. I te bebe prodate i uzmete novac. To nije uzgoj, to je
obični štanceraj i nelegalni uzgoj“ – ističe Šuta.
Uzgoj pasa
Uzgoj pasa je, smatra Nedim,
jedna studija koju morate vi obaviti prije nego hoćete dobiti potomke jedne
pasmine. Za početak, kaže on, prvo morate genetske testove na sve bolesti,
morate odvojiti jedinke koji su morfološki najpribližnije standardu, provjeriti
kukove, laktove i oči i provjeriti ponašanje i onda tek tada idemo u uzgoj. Ali
i tad ne znamo još jer možemo napraviti predikciju budućih štenaca, ali nakon
toga dolazi i odgoj.
– Štenci koji nisu ručno
hranjeni, obično imaju strah od čovjeka. Uslovi moraju biti modificirani za
svaku pasminu po na osob. To je specifičan proces koji traje od 6 mjeseci do
godinu dana da bi vi dobili jedan proizvod koji može upotpuniti jednu porodicu
sa djecom. Dešava se tako da ljudi kupe
pse i ne znaju, onda im pas pobjegne, pa se upari sa uličnim psom i onda dobijamo
križance koje niko neće i povećava se broj pasa koji su na ulicama, ti psi se
osjećaju nezaštićeno, i onda dolazi do napada tih pasa na ljude. Jer uvijek
ponavljam, svaki napad je poziv u pomoć i kod ljudi i kod životinja tako da, mi
smo ti koji kreiramo problem – priča Šuta.
U Bosni i Hercegovini, kaže
on, postoje zakoni koji se ne provode što se tiču zakona o zaštiti i dobrobiti
životinja, ali itekkao da je odgovornost u cjelokupnoj društvenoj zajednici
upravo u nepoštivanju tih zakona, odnosno, nepoštivanju dobrobiti životinja
koji su sastavni dio našeg ekosistema.
– Nismo mi Bogom dati ovdje
i da mi samo imamo pravo da se krećemo, imaju pravo i životinje koje pripadaju
ovoj zemlji. Pored mog univerzitetskog
posla i edukacije sa studentima na PMF u Sarajevu, ja sam sebi nekako
intiutivno dao sebi pravo da se borim za prava životinja u Bosni i Hercegovini.
Na državnim nivoima i kantonalnim, uopšte ne postoji kontrola brojnosti uličnih
pasa koji zaista mogu napraviti veliki problem. Jedna vrsta kad se osjeća
ugroženim, ona će se braniti. Zima, naše proslave sa petardama, sve to dovodi
do destabilazije ekološke niše i ekološkog sistema – kaže Šuta.
Uspjehe, Nedim ističe da ne
voli spominjati. A kada bi ih spominjao, to bi prema njemu, bila njegova doktorska
disertacija.
-Moj jedan od uspjeha je
doktorska disertacija jer sam bio jedan od najmlađih doktora nauka u Bosni i
Hercegovini na jako tešku temu. Moj najveći uspjeh je što sam nakon svega što
sam postigao u životu, od suđenja na najvećim i najprestižnim izložbama širom
svijeta, gdje sma držao i seminare o psima, ipak me to sve nije ponijelo.
Najsretniji sam kad se vratim svojoj kući i svojim psima, tu živim svoj život i
gdje me ne zanima niko i ništa, osim mene i mojih ljudi koje volim i svojih
pasa. To su neki moji najveći uspjesi – zaključuje Nedim.