U RPZ RS tvrde da će ove godine biti sprovedeno PISA testiranje iz
čitalačke pismenosti u osnovnim školama, a dogodine i iz matematike. Ocjene u
školama odavno nisu mjerilo stvarnog znanja. U takvim uslovima, najrelevantniji
pokazatelji znanja su fakultetski prijemni ispiti iz matematike. Profesor Dragan Matić,
šef Studijskog programa matematika i informatika na Prirodno-matematičkom
fakultetu u Banjaluci kaže da je znanje svršenih srednjoškolaca iz matematike
iz godine u godinu sve manje i da je neophodno poboljšati kvalitet nastave u
osnovnim i srednjim školama da bi sa PMF-a izlazilo više diplomiranih
matematičara i informatičara (http://www.skolegijum.ba/tekst/index/1143).Viši
asistent na Elektrotehničkom fakultetu Banjaluka, Ivan-Vanja Boroja, smatra da je kvalitet nastave matematike u
osnovnim i srednjim školama zadovoljavajući i da ETF bez problema može pronaći
dovoljno kvalitetnih kandidata da popuni upisne kvote. Kaže i da je nivo znanja
koji na fakultet donose diplomci elektrotehničkih škola opao jer je u proteklih
deset godina smanjen broj časova matematike u trećoj i četvrtoj godini škole.
Radeći auditorne vježbe sa studentima u zadnjih sedam godina, Boroja je došao
do kako kaže nevjerovatnog podatka da 3-5 posto upisanih studenata ima probleme
sa sabiranjem, oduzimanjem, množenjem i dijeljenjem razlomaka, a nije rijedak slučaj da brucoš ne zna razliku
između kvadratne jednačine i kvadratne funkcije. Takvi studenti trebaju
samostalno obnoviti gradivo i razjasniti nejasnoće, dok studenti sa znanjem iz
srednje škole mogu bez problema da prate nastavu na ETF-u, kazao je Boroja.
O stanju
nastave matematike u RS, razgovarali
smo sa banjalučkim nastavnicima: Momčilom
Mišljenovićem, nastavnikom u Osnovnoj školi Branko Radičević, Rastkom Vukovićem, profesorom u
Gimnaziji, i Milisavom Kneževićem,
prosvjetnim savjetnikom i inspektorom za matematiku u Republičkom prosvjetnom
zavodu Republike Srpske.
Kakvo znanje matematike imaju učenici kada napuštaju školu?
Momčilo Mišljenović: „Teško je procijeniti sa kakvim znanjem
učenici izlaze iz osnovne škole. Imamo testiranje, ono bude u aprilu svake
godine. Ne budu loši rezultati. Moje kolege i ja smatramo da bi mogli biti puno
bolji ako bi test bio zvaničan, odnosno ukoliko bi se ti bodovi računali za
upis u srednju školu. Kad bi to bila zvanična matura kao što postoji u Srbiji i
Hrvatskoj. Novi zakon predviđa da se uvede matura, obavezan test iz srpskog
jezika i matematike. Iskreno smatram da će ona dati pouzdanije rezultate,
odnosno da će dati pravu sliku znanja sa kojim đaci izlaze iz osnovne škole.
Ali mislim da je situacija bolja nego što eksterno testiranje pokazuje. Problem
je u doživljaju eksternog testiranja, naši đaci ga ne shvataju najozbiljnije.
Radi se o specifičnom predmetu koji ima najobimniji program. Imamo mali
broj sati dnevno, odnosno fond časova nam je 4 časa sedmično. Evo samo jedno
poređenje: U Finskoj đaci istog uzrasta kao naši osnovci rade matematiku 9
časova sedmično. A program skoro da je isti, odnosno njima je čak i suženiji
nastavni program nego kod nas. Ističem Finsku zato što oni već godinama na
svjetskom nivou pokazuju sjajne rezultate na međunarodnim testiranjima. Problem
je u obimnom programu koji bi se mogao malo suziti. Ali mislim da nije toliko
loša situacija i da nam ne izlaze đaci iz osnovne škole sa lošim rezultatima i
sa niskim nivoom znanja.“
Rastko Vuković: „Od 1996. godine naovamo, u Gimnaziji
gdje sam ja profesor, učenici imaju sve manje i manje znanja. Ali to nema veze
sa likovima koji predaju matematiku
ili pojedinom školom. To je opšti trend. Ne samo u RS, nego u svijetu.
Sve manje i manje znanje ima veze sa zakonodavcima. Na primjer: Ako se svo
zakonodavstvo postavi da štiti učenika, ne mogu ja da budem policajac. Oni su
svi kao protiv mene, a ja onda treba da budem negativac. Sad imate savjet
učenika, savjet roditelja, imate sedam članova školskog odbora, koji imaju ista
prava kao direktor ili iznad. Oni svi kontrolišu i tiču se mojih ocjena.
Recimo: Ako pedeset posto učenika nije zadovoljno mojim ocjenjivanjem – to je
uvijek ocjenjivanje, nikada predavanje – onda je uprava škole dužna da im nađe
drugog profesora. To bi bilo isto kao da imate sud u kojem osuđivani kriminalci
biraju sudiju koji će da im sudi. Šta bi se onda desilo? Nivo kazni bi morao da
opada. Bilo bi nelogično da se bilo šta drugo desi. I zato je logično kada
postavite pravo roditelja i učenika da nadgledaju, da smanje autonomiju
profesora, da će prirodno ti profesori koji nisu zlikovci – u smislu arogantni
ili da žele da budu negativci društva – da će snižavati kriterijume.
Drugi razlog zbog kojeg dolazi do snižavanja kriterijuma su škole koje se
međusobno takmiče. Sada kada se zapošljavate bilo gdje gleda se prosjek ocjena.
Kada se upisujete na fakultet gleda se prosjek ocjena. Ako recimo Gimnazija u
kojoj predajem ima viši prosjek ocjena od neke druge škole, npr. u odnosu na
Apeiron ili na Katoličku gimnaziju u Banjaluci, Katolička gimnazija će naravno
malo da spusti kriterijum, za isto znanje daće veću ocjenu. Zašto? Zato što će
se onda sljedeća generacija đaka radije upisivati kod njih kojima fali đaka. A
onda mi opet imamo problem sa upisom pa ćemo mi pokušati da se s njima
poravnamo, a poslije toga će oni opet spustiti kriterijume. A Apeiron pogotovo
koji živi od broja učenika. Zakon je tako postavio da je to jedna trka u kojoj
sistem samoga sebe urušava. Mi profesori možemo samo da gledamo, ili da ne
primijećujemo ili primijećujemo. To mnogi profesori ni ne gledaju, jer to je
neki svijet koji ide mimo nas.“
Milisav Knežević: „Iz godine u godinu izgleda da je znanje
učenika sve slabije. Imamo eksternu provjeru koju sprovodimo još uvijek
eksperimentalno i ona nije najobjektivniji pokazatelj jer djeca ne pokažu pravo
znanje. Jer ona se ne ocjenjuje i ne utiče na upis u srednje škole. Ali je nivo
pokazanog znanja nizak. To je eksterna provjera samo za osnovne škole. Biće
uvedena i za srednje škole, ali u budućnosti. Radimo na nekim projektima sa
Britanskim savjetom, biće pilot projekata. A učenici su, da kažem, sve tanji.“
Da li je adekvatan plan po
kojem radite?
Momčilo Mišljenović: „Plan i program po kojem radimo nije
adekvatan. Zaista moram reći da nije. Nama je prije nekoliko godina malo
promijenjen plan i program. Ono što mnogi ne znaju, čak ni roditelji, da je na
kraju šestog razreda dodana jedna nova oblast, odnosno proširena je posljednja
oblast na kraju šestog razreda. A novi udžbenik nikada nije štampan. Tako da
smo mi obavezani planom i programom da radimo lekcije koje nisu u udžbeniku i
moramo sami da se snalazimo. Rađena je revizija nastavnog plana i programa
prije par godina ali ništa nije izbačeno, samo su dodane nove lekcije na kraju
šestog razreda. Što se tiče sedmog, osmog i devetog razreda obim gradiva je
ostao isti. Ja smatram da bi trebali da suzimo malo nastavni plan i program.
Preopširan je i za ovako težak predmet potrebno nam je više časova sedmično.“
Rastko Vuković: „To je jedno posebno pitanje.
Zakonodavstvo koje određuje planove, šta će se predavati na času, pišu pravnici
po struci. Oni nemaju pojma šta ja radim i kako radim na času. Jednostavno ne
mogu da imaju taj osjećaj. S druge strane, ja ne znam šta oni traže u tim
paragrafima kada mi pošalju dopise. Ne kažem da oni ne pokušavaju da sarađuju.
Ali mi smo dva svijeta koja se uopšte ne razumiju. I posljedica toga je da ni
planovi, ni načini izvedbe nisu baš najbolji. To je isto problem sa previše
regulativa. Kada ulazim na čas i držim nastavu – ja sam umjetnik. Od mene se
traži vještina. Recimo da sam u tri razreda u istom trenutku došao do iste
lekcije, na istom gradivu – što je nemoguće. Ali zamislimo da se to desilo. Ja
ne mogu držati na isti način nastavu. Ako zakonodavac traži od mene da imam 5
minuta uvoda, i tako dalje kako se to radi pedagoški, to je nemoguća misija. Ja
ne mogu da budem robot, ja dobijem odbojnost. Ne mogu da se ponavljam i ne
želim da se ponavljam. Ako odstupim od toga kako je propisano ja kršim zakon.
Ja tada imam sreću ako inspekcija koja dođe toleriše moje kršenje zakona. Zašto
bih ja kršio zakon? Ja ću ući u šemu da ne kršim zakon, ali onda da budem loš
profesor. Treba da se ostavi profesoru više prostora da on bira program, a da
mu se postavi jasniji cilj, a kod nas je obrnuto. Kod nas se reguliše kako će
se doći do cilja, a cilj ih ne interesuje. Da objasnim: Tebi zakonodavac
određuje kako ćeš davati ocjene, a ne interesuje ga za šta ga ti učiš. Kada
ispuniš te stavke zakona ti si jako sretan, za dvije godine ti se uhodaš u taj
zakon, iako znaš da je pogrešan. Za tri-četiri godine nije te ni briga. Radiš
svoj posao i sretan si i znaš da si dobro odradio. Ali on odvodi u pogrešnu
stranu. Ako se stvari obrnu, ako se ostavi da je profesor zapravo – hajde da ne
kažem umjetnik -, ali da je to vještina, ja onda ulazim u svaki čas i svaki
predmet prilagođavam prema publici. A ne prema pravilima igre. A postavljam za
cilj da đak koji odlazi da se upiše na fakultet ima veći nivo znanja. Ako bi to
bio cilj, ja bih drugačije nastavu držao. Stvari bi se promijenile i fakultet
bi bio zadovoljniji. Međutim, ja to ne mogu da uradim jer bih imao problem sa
svojim radnim mjestom jer bih kršio zakon.“
Da li je plan i program za
matematiku u osnovnim školama preopširan, sa premalo časova?
Milisav Knežević, RPZ RS: „Mislim da za količinu gradiva koja se
obrađuje možda bi trebao bar jedan čas više. Ili ići na rasterećenje učenika,
da to gradivo malo smanjimo. Mi smo prije dvije godine izvršili modifikaciju nastave matematike, prebacili
smo je na novi način, na očekivani ishod. Da se učenik postavi u centar pažnje,
da nastavnik ne bude samo predavač nego da on rukovodi vaspitno-obrazovnim
procesom, a ne da on bude glavni akter, da on bude u centru pažnje. U centru
pažnje je učenik i zato se sada u svijetu i u Evropi sve bazira na očekivanim
ishodima. Šta očekujemo od učenika poslije završenog tog i tog časa,
oblasti…Većina profesora još nije prošla edukaciju, šta to znači očekivani
ishod i kakva je to nova metodologija rada sa učenicima. Još uvijek su svi na
onom starom, frontalnom načinu: ja tebi – ti meni. Plan i program je napravljen
a ne možemo mi stići provjeriti jesu li svi nastavnici usvojili to. Ja sam do
prije par mjeseci bio sam na nivou RS a imam oko 800 nastavnika. Treba to stići
obići i vidjeti.“
Šta znači nastava bazirana
na očekivanom ishodu? Kakva je promjena u odnosu na ono što je bilo ranije?
„Nastavnik je vođa tima. Prave se problemski zadaci, djeci se postave. On
samo rukovodi, a ne da on ispredaje lekciju i onda tu lekciju pita. Daju se i
projektni zadaci, učenici se animiraju da sami donose zaključke, a nastavnik
samo usmjerava i vodi kroz taj logički slijed zaključaka. Do ispravnog
rješenja. Znači malo više druge metode rada, a ne samo frontalno, metoda rada u
grupi, u parovima itd. Koristeći moderne tehnologije. Mijenja se uloga
nastavnika. U suštini su očekivani ishodi samo malo preformulisani ciljevi
nastave. Šta ja očekujem od učenika? Šta sam ja dao učeniku, šta on poslije
toga može da uradi? Učenik može da: pa to i to.“
Da li zakoni i pravilnici ostavljaju nastavnike
nezaštićenim?
„Pravilnici i zakoni su ono što se mora poštovati. Kakvi su oni – o tome
nemam komentar. Profesor bar u srednjoj školi ima slobodu da može da koriguje
do trideset posto nastavnog gradiva, znači ima on slobode. Najkompleksnije je
kod ocjenjivanja i tu dolazi do problema nastavnika sa roditeljima. Nemamo
instrument za sve. Svaki profesor je svoj instrument koji koristi kod mjerenja.
I onda dolazi do raskoraka, ako imate u školi dva ili više nastavnika a imaju
dva kriterijuma ili više kriterijuma, onda normalno da će doći do pobune
roditelja. Koji gledaju i mjere kako ovaj ocjenjuje a kako onaj ocjenjuje.
Stoji u pravilniku da se sve radi dogovorom na nivou aktiva. Profesore štiti
njihov rad najviše. Pošten i korektan rad. To im kažem na savjetovanjima koja
imamo u avgustu. Najbolje se štitiš sam svojim radom i odnosom prema narodu.“
Draško Ajder