„Nemojte živjeti da biste objavljivali.“ Ta rečenica zvuči banalno dok je čitamo na ekranu, ali ako je zaista primijenimo na vlastiti dan – postaje skoro radikalna.
Većinu vremena više nismo samo ljudi koji žive, nego producenti, urednici i PR službe sopstvenog života. Svaki izlazak, ručak, putovanje, nova frizura ili zalazak sunca prolazi kroz interni filter: da li je ovo dovoljno fotogenično za storij? Kako će zvučati opis? Šta će reći komentari? Nije više važno samo kako nam je bilo – važno je kako će to izgledati u “feed-u”.
Istraživanja već godinama pokazuju da intenzivno korištenje društvenih mreža ide ruku pod ruku sa porastom anksioznosti, depresije, usamljenosti i osjećaja manje vrijednosti, naročito kod tinejdžera i mladih odraslih. Nismo za to krivi samo mi; platforme su dizajnirane da ostanemo što duže, da se vraćamo po još dopamina, lajkova, pregleda, notifikacija. Ali u jednom trenutku prestanemo da razlikujemo: gdje završava spontani život, a počinje programirana predstava?
Jedan od razloga zašto smo stalno pod tenzijom kad je riječ o objavljivanju je ono što se u istraživanjima naziva “context collapse” – slom konteksta. U realnom životu govorimo drugačije sa porodicom, kolegama, prijateljima iz djetinjstva. Na mrežama se sve te publike spoje u jednu: isti status čita i šef i bivša ljubav i stric iz dijaspore i neko ko nas uopšte ne poznaje. Tada nastupa ono unutrašnje saslušanje: Šta će oni misliti? Je li ovo previše? Je li politički korektno? Je li “cringe”?
To stanje stalne zamišljene kontrole drugih nad našim životom stvara anksioznost. Ljudi počinju da se cenzurišu, da izbjegavaju teme, da brišu objave koje nisu “dobro prošle”. Nije više bitno volimo li mi nešto – važno je da algoritam voli nas.
Drugi motor ove trke zove se FOMO – fear of missing out, strah da ćemo propustiti nešto važno. Što više vremena provodimo skrolajući, to je FOMO veći: drugi uvijek izgledaju zabavnije, uspješnije, organizovanije, zaljubljenije. Studije pokazuju da FOMO gura ljude ka još intenzivnijem poređenju sa drugima i ka stalnom samoprezentiranju, kako bi dokazali da su i oni “tu”, da i oni nešto žive.
U tom procesu život se polako pretvara u materijal: sve je potencijalna objava. Vikend na selu više nije samo vikend na selu, nego “content”: kadriranje, montaža, filteri, muzika u pozadini. Djeca postaju likovi u seriji koju vodimo na Instagramu. Čak i tuga, bolest, prekid veze – sve je povod za “iskren” status koji će sakupiti srca i komentare podrške.
Maggie Kelly i Tully Smyth, voditeljice podcasta Self Help(ed), tačno primjećuju da smo počeli da živimo po nepisanim “online društvenim ugovorima”: šta se smije reći, koliko često objavljivati, kakav ton imati, kako izgledati u krizi, kako u sreći. Čak i kad mislimo da se “ne obaziremo”, negdje u pozadini radi taj nevidljivi pravilnik.
Istovremeno, stalno nas plaše digitalnim otiscima. “Pazi šta objavljuješ, to će ti poslodavac vidjeti; sve ostaje zauvijek.” I ta briga ima smisla: digitalni otisak je stvaran trag svega što radimo na mreži, od storija i komentara do pasivnih podataka koje ni ne znamo da ostavljamo. Ali tu se potkrada jedna opasna laž: da nas taj trag u potpunosti definiše. Da smo mi jednako ono što Google izbaci kada ukucamo naše ime.
Nismo.
Digitalni otisak je samo fragment – često izobličen, često istrgnut iz konteksta. Ne bilježi sate razgovora s prijateljima bez telefona na stolu, ne pamti koliko smo puta nekome pomogli, koliko puta smo pogriješili pa se izvinili, ni sve one sitne, nijansirane verzije nas koje žive van ekrana.
To naravno ne znači da treba da budemo neodgovorni u onome što objavljujemo. Ali znači da bismo mogli da skinemo sa sebe teret savršenstva. Da prihvatimo da je u redu ne objaviti ništa sa nekog događaja. U redu je da lijep trenutak ostane samo u sećanju nas troje koji smo bili prisutni, a ne u “uspomenama” aplikacije. U redu je da ponekad uživamo u kafi bez da je prvo fotografišemo.
Šta konkretno znači “ne živjeti da bismo objavljivali”?
To znači da je mjerilo dobrog dana ono kako smo se osjećali, a ne koliko smo dobili pregleda. Da odluku o tome hoćemo li nešto uraditi donosimo zato što to želimo, a ne zato što će “dobro izgledati na storiju”. Da smo spremni da nešto proživimo u potpunosti, iako niko nikada neće vidjeti snimak.
Zanimljivo je da istraživanja pokazuju kako intervencije kojima se smanjuje vrijeme na društvenim mrežama ili mijenja način korištenja mogu poboljšati mentalno zdravlje, naročito simptome depresije. To ne znači da moramo gašiti naloge i nestati. Ali znači da imamo pravo da vratimo malo kontrole: da ugasimo notifikacije, izbrišemo aplikacije sa početnog ekrana, odredimo “zone bez telefona” – sto za ručavanje, večernju šetnju, krevet.
Možda najvažnije: da sebi dozvolimo luksuz da ne znamo uvijek šta se dešava. Da propustimo poneki trend, dramu, viralni snimak. Ako nismo vidjeli novi haos na mreži, svijet se neće srušiti. Naprotiv, možda ćemo ga prvi put nakon dugo vremena osjetiti stvarnije.
Vaš digitalni otisak je samo jedna verzija vas. Ponekad korisna, ponekad problematična, često marketinški ispeglana. Ali on nije vaša suština.
Suština ste vi kad ugasite ekran.