Ne znaju jadni tužilac i siroti sudija šta ih sutra čeka i u kakva se g**na uvaljuju kad pred uvaženim predsjednikom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća daju gornju izjavu, namjeravajući se rukovoditi njenom sadržinom, i još na nju udare svoj paraf. A sve bi im moglo biti jasno da pročitaju jedno izdanje novina i pogledaju jedan dnevnik.
Moglo bi im, recimo, biti jasno da je nesretna i nedavno preminula Dijana Milić ( Tužiteljica Dijana Milić vodila je slučaj protiv profesora Pravnog fakulteta osumnjičenih za seksualne radnje sa svojim studenticama. Dijana Milić je optužena, na osnovu iskaza,profesionalne prostitutke, za pokušaj seksualnog odnosa sa istima,op BUKA) . preselila na onaj svijet, a da gotovo niko od njenih kolega i suradnika nije digao glas u njenu odbranu, niko se nije usudio protestirati spram medijske harange kojoj je bila izvrgnuta, a da je bila svojski „mlaćena“ perom i mačem, jeste. Moral je bio i ostao dikutabilna kategorija u Bosni i Hercegovini, ali takva sinergija inkriminiranih profesora, njihove rodbine i prijatelja, advokata, tužilaca, sudija uperena ka jednoj ženi morala ju je otjerati u najmanju ruku sa položaja. Nije više važno, sad kad mrtva usta ne govore, ni da li je Dijana Milić uistinu gurnula svoj prst u nečiju rodnicu, niti je uopće potrebno secirati postojanje ili nepostojanje tog čina. Zašto bi, na koncu, jedan prst, pa bio on i tužiteljičin, bio gori od sveukupnosti tijela čija su usta osipala paljbu na instituciju tužilaštva i njeno oličenje kako bi spasili ucjenjivače donedavno malodobnih djevojaka i njihove svodnike?
Medijski pritisak, zakulisne igre, pokajnički govori profesora puni samosažalijevanja i posipanja pepelom emitirani u udarnim terminima, te konačno odsustvo svake kolegijalnosti u ključnom trenutku kad se na pravosuđe otvoreno napalo montiranim optužbama ( takoreći, tužiteljicu su napali njenim sopstvenim oružjem ) dovoljno je da obeshrabri svakoga, osim nekoga ko je spreman da igra po tuđoj svirci, u davanju gornje svečane izjave. Iz Dijaninog pepela izronilo je mnogo toga što se ranije nije znalo, jer ni u svijetu senzacionalističkog novinarstva ni u svijetu pravosuđa nije postojala volja da se zna; izronila je prostitutka koja je priznala da su joj platili 10.000,00 KM da inkriminira tužiteljicu, izronila je prijava MUP-a Tuzlanskog Kantona protiv policijskog komesara Nedima Mutapčića zbog uzimanja mita od Sedineta Karića Side, izronio je policajac MUP-a TK koji je odgovorno tvrdio da nikakvog „čudnovatog ponašanja“ tužiteljice spram osumnjičene nije primijetio. Ipak, mediji su odradili svoj dio posla, a časni i pošteni pravnici i zaštitnici poretka svoj.
Jednako je tako nevažno i da li je Milorad Barašin primao i „puštao“ neke novce za Tešića i Kapetinu. Ono što je daleko važnije jeste da nikome nije palo na pamet vršiti provjere ili tragati za skandaloznim ( riječ namjerno upotrijebljena ) djelima ili pak flagrantnim kršenjem pravosudne etike dok se pojedinci nisu smatrali ugroženima. Primjerice, Dodikov (ne)službeni list „Nezavisne novine“ i Lagumdžijina privatizirana „Federalna televizija“ nisu nalazili za shodno kopati po Barašinovom liku i djelu dok se ništa što im je predstavljalo prijetnju nije kuhalo u državnom tužilaštvu. Tek što se zahuktao rad na predmetima „Dodik“ i „Reket“, ili se ugroženima učinilo da se rad zahuktava, „Federalna televizija“ iskopala je „ekskluzivne“ informacije o vezama koje je Barašin održavao sa trgovcima oružjem, dok su „Nezavisne novine“ promovirale sliku glavnog državnog tužioca kao malog provincijalca zloupotrijebljenog od lukave i dovitljive sarajevske čaršije.
Kulminaciju te smišljene propagande znamo: Disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća suspendirala je Milorada Barašina do okončanja disciplinskog postupka, a prije nego se to desilo, rad na predmetima „Dodik“ i „Reket“ je obustavljen ili pak proslijeđen ka nižim pravosudnim instancama. Zašto su nevažni Barašinovi navodni postupci? Zato što ni „Federalna televizija“ nije pomislila dirati hrabrog ratnika iz Maoče i Bihaća čijim su akcijama i aktivnostima velikodušno ustupali medijski prostor u Hadžiomerovićevoj sedmičnoj opereti, baš kao što ni „Nezavisne novine“ nisu pomislile dirati u „svog“ drugog Milorada, po imenu i prezimenu podobnog i prihvatljivog. Bilo je potrebno braniti svoje visoke pokrovitelje, pa da se nepristrasni i nezavisni mediji uhvate u koštac sa zlokobnom prošlošću glavnog državnog tužioca, što je odličan primjer kako se istraživačko novinarstvo može sunovratiti u bespuće gebelsovske propagande, i služiti ciljevima Stranke sa velikim S, ma koja to stranka bila, ma kakvu politiku vodila.
Primjer Dijane Milić i Milorada Barašina nije usamljen primjer oportunih medijskih navoda ili uopće javnih istupa kojima se nastoji uticati na ishod odlučivanja u pravosudnim institucijama. Postupak protiv advokata Vlade Adamovića, bivšeg sudije Suda BiH, bio je popraćen redovnim medijskim udarima na Adamovića kao pojedinca i pravosuđe kao cjelinu, mediji su istraživali, tužili, sudili i osudili, potpuno prekoračivši granice određene profesionalnim integritetom, i zabašurujući suštinsku ulogu medijskog djelovanja. Ustupajući senzacionalizmu mjesto koje po svim postulatima žurnalistike pripada nepristrasnom izvještavanju, mediji su hranili niske porive masa i povećavali tiraže bezočno se poigravajući i nipodaštavajući ulogu bilo kakvih činjenica, obilato se služeći navodima, prikrivanim izvorima, citatima „neimenovanih visoko pozicioniranih uposlenika pravosudnih institucija“. Izrazi poput „kriminalac“, „lopov“, „ubica“, „prevarant“, umjesto „osumnjičeni“ i „optuženi“ razotkrili su skrivene ambicije pojedinih medijskih ličnosti i televizijskih kuća da suvereno zavladaju bh. tržištem informacija ne kao objektivni izvještavači, nego kao trendseteri i „opinion-makeri“ koji će vedriti i oblačiti u svim tokovima državnog života i aktivnosti zajednice. Nisu važni ni njihovi porivi; da li su to činili i čine sa iskrenom ili prividnom namjerom da doprinesu boljitku države BiH i njenih građana, u konačnici je jednako (ne)bitno kao tužiteljičin prst. Prava je istina da su to činili i čine kako bi uspostavili diktaturu mnijenja, u kojoj bi oni, a ne neko drugi, bili nedodirljivi diktatori. Tako političke grupacije, naročito one koje sačinjavaju aktuelnu vlast, uskraćuju svesrdnu podršku pravosuđu koju su dužni dati da bi ono funkcioniralo.
Toleriše se manjak kadrova, i uskraćuju se adekvatni finansijski uslovi, promiču se ličnosti koje se domognu pozicija „po babu i po stričevima“, a ugrožava se i sklanja stručan, sposoban kadar voljan da uloži napor kako bi se pravo i pravda konačno vršili u državi još dalekoj od istinskog oživotvorenja pravne države, državnici vrše otvoreni pritisak kroz izjave, prijetnje i grožnje prenesene u medijima, pozivaju se na red tužioci i sudije, traži se nacionalni paritet u krivičnom progonu izvršilaca krivičnih djela (?! ), skrivaju se ili volšebno nestaju akti i dokumenti koji mogu pomoći istragama uperenim protiv stranačkih drmatora, podrivaju se i napadaju institucije zasnovane na slovu zakona i sa uporištem u Ustavu BiH. Istina bh. današnjice je kratka, jasna, okrutna spram zasnivanja države u kojoj će građani sutradan živjeti mirno i sigurno.
Politički interes polagano uništava pravdu, a mediji u tome pomažu.
Sloboda govora je zloupotrijebljena, a krajnji cilj te zloupotrebe je kroz verbalizaciju uspostaviti tiraniju jednog mišljenja, koje će biti relevantnije i od notornih činjenica, i od očiglednih okolnosti, i od stvarnosti koja će biti zamijenjena onom sviješću koju budući diktator uspije nametnuti.
Tako će se, da parafraziramo Kiša, pravo i pravda utopiti u moru izmudrenog i tendencioznog besmisla, izviti se kao pramen dima pod čizmom sposobnom samo slušati zapovijesti, čizmom pokornom, slobodnom od razuma, od svijesti, od kazne i od kajanja.