O mladima se u Bosni i Hercegovini ali i u čitavom regionu Zapadnog Balkana govori rijetko na mjestima gdje visoka politika donosi odluke. Ponekad su visoki zvaničnici gosti događaja kojima međunarodne i organizacije civilnog društva obilježavaju razne međunarodne dane – pa još rjeđe tu ili tokom mnogobrojnih intervjua o dnevnopolitičkim temama budu na koji minut zabrinuti za mlade u Bosni i Hercegovini. Zapravo, nije jasno ni da li su zabrinuti za mlade ili za poreze i doprinose koje odnose sa svojim sve masovnijim odlascima.
Nesigurnost se izdvaja kao ključna riječ u nekoliko istraživanja provedenih na području Bosne i Hercegovine, i to kao jedan od osnovnih razloga zbog kojih hiljade mladih ljudi svoje potencijale i potrebe odlučuju ostvariti van svoje domovine.
Skoro svaki drugi mladi čovjek u Bosni i Hercegovini, ili 47 posto, navodi da razmišlja privremeno ili trajno napustiti zemlju, prema nalazima novog reprezentativnog istraživanja mladih od 18 do 29 godina koje je objavio Populacijski fond Ujedinjenih nacija (UNFPA). Korupcija, nepovjerenje u institucije i dojam da ni na koji način nisu uključeni u odluke o budućnosti također su istaknuti razlozi zbog kojih mladi preferiraju da ih „grije“ sunce tuđeg neba.
Percepcija sigurnosti se kroz vrijeme mijenjala. Od početnog doživljaja sigurnosti kao izostanka egzistencijalnih prijetnji, današnje razumijevanje ovog osjećaja obuhvata daleko veći broj dimenzija – regionalnu, socijalnu, okolinsku i druge vrste sigurnosti (Banasik, 2021). Da se odluke povezane s osjećajem sigurnosti i stabilnosti itekako tiču mladih ljudi, svjedoči bazična logična činjenica da takve odluke definiraju budućnost u kojoj će mladi nužno učestvovati.
KAKO DO ZAŠTITE I SIGURNOSTI?
Psihologija nas decenijama uči da osjećaj sigurnosti, između ostalog, proizlazi iz strukture i predvidivosti. Teoretski, postojeći okvir funkcioniranja Bosne i Hercegovine na papiru pruža upravo to – (kakvu-takvu) strukturu i predvidivost. Praktično, stvari su mnogo drugačije. Svaki predizborni ciklus podižu se političke tenzije, a nesreća građana ove zemlje je da su izbori svake dvije godine (lokalni i opći), tako da se život praktično svodi na predizbornu kampanju. Posljednjih mjeseci politika bahatosti i sile s jedne i posljedice fokusiranja na lične umjesto državnih interesa s druge strane rezultiraju, kako to mnogi definiraju, najvećom poslijeratnom krizom u Bosni i Hercegovini. Prirodno, ovakva situacija izaziva strah kod značajnog dijela društva. U analizi trenutne krize, već tradicionalno, potpuno izostaje pažnja prema mladima i pitanju gdje je njihov osjećaj sigurnosti? Institucije ga ne uspijevaju ponuditi, političari još manje. A kada ponestane unutarnjih adresa kojima se možemo okrenuti u toj potrazi sigurnost počinjemo tražiti izvana. Zbog toga su i sve veća očekivanja društva od međunarodne zajednice u smislu pružanja mehanizama koji bi krizu zaustavili i vratili građanima osjećaj sigurnosti.
Među brojnim međunarodnim akterima u Bosni i Hercegovini, ne toliko vidljivo kao drugi, djeluje i NATO misija. Ova misija u Bosni i Hercegovini „obuhvata podršku miru i stabilnosti u BiH i regionu, borbi protiv korupcije i promociji vrijednosti kao što su demokratija, sloboda i vladavina prava, kao i podršku nastojanjima da žene u potpunosti zauzmu svoje mjesto u društvu i stvaranju uslova za investicije i ekonomski razvoj. U konačnici, cilj aktivnosti je da svakodnevni život svih u BiH bude bolji“. Demokratija, sloboda, vladavina prava, ravnopravnost žena – ponovo teme koje upravo mladi ljudi kroz civilni sektor pokušavaju utisnuti u dnevnopolitički narativ i prioritete rada onih koji tvrde da ih predstavljaju. Tako je NATO misija u Bosni i Hercegovini u jeku političke krize podržala konferenciju „Budućnost u miru“ za mlade održanu u Banjoj Luci u decembru ove godine, gdje je pedeset mladih iz cijele države pet dana provelo slušajući i radeći na pitanjima mira, kritičkog promišljanja, borbe protiv laži i spinova u medijima i na društvenim mrežama. I tako u naziv konferencije stanu dvije riječi koje su u osnovi neizvjesnosti generacija mladih – budućnost i mir. U jeku političke krize okićene ratnom retorikom mladi iz cijele države dobrovoljno dolaze na događaj koji podržava NATO, u Banju Luku. I u nekom drugom, paralelnom svemiru, to ne bi bilo ništa posebno. U ovom u kojem mi živimo, u kojem i dalje postoje mladi koji nikada nisu kročili van entiteta u kojem žive – to jeste posebno. Posebno je i što uprkos indoktriniranom obrazovanju i nacionalističkim političkim narativima postoji generacija mladih ljudi koja se uspijeva oduprijeti ovom teretu. Znati da postoji barem dio generacije mladih u Bosni i Hercegovini koji je spreman iskoračiti iz okvira nametnutih kolektiva u kojima smo uvijek „bolji“ od onih drugih – ko god da smo mi i ko god da su oni, velika je stvar, posebno u ovom trenutku. Takve mlade ljude upoznala sam tokom rada na konferenciji u Banjoj Luci – mlade koji ne misle da je glupo zalagati se za mir.
Da članstvo u NATO-u nije izvjesna politička opcija Bosni i Hercegovini zbog neslaganja političara iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, jasno je i pticama na grani. Ipak, iščekujući trenutak kad će zdravorazumske građanske potrebe biti važnije od političkih, vrijedi se prisjetiti da je NATO svoju prvu veliku operaciju odgovora na krize izveo u Bosni i Hercegovini. NATO-om predvođene Snage za implementaciju mira (IFOR) raspoređene su u decembru 1995. godine kako bi provodile vojne aspekte Dejtonskog mirovnog sporazuma, a godinu dana kasnije zamijenile su ih NATO-om vođene Stabilizacijske snage (SFOR). Danas NATO štab pozicioniran u Sarajevu sarađuje s institucijama u raznim oblastima, prioritetno odbrambenim i sigurnosnim sektorom, ali i na brojnim izazovima reformi koje su nužne na putu euroatlantskih integracija Bosne i Hercegovine. U logičnoj niti potrage za sigurnošću, Evropska unija čini se kao utočište koje garantuje neponavljanje ratnih strahota koje su ljudi na ovom prostoru proživjeli. Ipak, iskustvo posljednje dvije i po decenije pokazalo je da Evropska unija u grupnom zagrljaju koji garantuje zaštitu ne želi one koji nisu smogli volju i pokazali kapacitete da rade na sebi.
A MOGU LI U NATO SAMO MLADI?
Mogu. I tamo i odlaze. Podaci publikacije „Održivost emigracija iz Bosne i Hercegovine“, koju je objavila Fondacija Friedrich Ebert , pokazuju da broj izdanih boravišnih dozvola za građane Bosne i Hercegovine raste od 2014. godine u tri ključne zemlje EU: Njemačkoj, Sloveniji i Hrvatskoj. Sve tri zemlje su članice NATO saveza. Pitanje članstva u NATO savezu, čini se, postane nebitno i onima koji su o tome imali mišljenje u Bosni i Hercegovini, kada dođu u druge zemlje, već dugo članice NATO saveza – čija suština je da dijeli odgovornost rizika i sigurnosti. One iste sigurnosti koju mladima Bosna i Hercegovina ne pruža. Nazad u okvire svakodnevnog života – nije li ugodna pomisao da uza se imate zagarantiranih trideset saveznika kada vas neko napadne? Da pljačkaša koji vam želi oteti torbu na ulici zaustavi trideset ljudi oko vas? To je struktura i predvidivost. Spoznaja da se loše stvari mogu dogoditi, ali i da postoji neko ko će vas od njih zaštititi. S obzirom na to da se u BiH politizira doslovno sve – bilo koga ko ovdje provede koji mjesec života ne može začuditi činjenica da je odnos prema NATO savezu strogo politička odluka. Upakovana u okvire grupnih nacionalnih identiteta, koji su važni uglavnom samo onda kad se glasačko tijelo mobilizira, takva ideja ima smisla. Kada se raspakuje na pitanje života i budućnosti ove zemlje – svaka ideja koja produkuje dodatnu neizvjesnost, potencijal retraumatizacije ili nove traumatizacije je besmislena. A zaštita i sigurnost nužne su polazne tačke želje da mladi ljudi o kojima govorimo ne krenu u potragu za zaštitom tuđeg neba. Jer, u temi prilagođenoj pjesmi Alekse Šantića, politike kao da svakodnevno poručuju mladima: ne ostajte ovdje – sigurnost nad tuđim nebom štitit će vas ko što naše ne štiti.
Hana Sokolović, psihologinja i aktivistica
Objavljivanje ovog teksta omogućeno je podrškom Ministarstva vanjskih poslova Republike Češke. Tekst odražava stav njegovog autora a ne nužno i stav Republike Češke.