Nataša Crnković, predsjednica Centra za životnu sredinu za BUKU govori kako se njena organizacija prilagodila radu u vremenu pandemije, zašto je i dalje važno govoriti o ekološkim temama i koje su to teme koje ne smijemo ignorisati.
Nataša, kako se Centar za životnu sredinu prilagodio radu u vremenu pandemije koronavirusa?
S obzirom da je naš tim porastao u posljednjih nekoliko godina, što je dobra vijest, jer govori u prilog tome da je sve više ljudi koji žele da se pridruže našoj borbi i daju svoj doprinos aktivnostima koje realizujemo, kancelarija u kojoj smo trenutno smješteni nam je već neko vrijeme bila tijesna. Ipak snalazili smo se, jer nismo uvijek svi bili u isto vrijeme u kancelariji, pa smo se mogli i organizovati. Međutim, čim se prvi slučaj zaraze novim korona virusom pojavio u Banjaluci, i to u osnovnoj školi koja se nalazi u neposrednoj blizini naše kancelarije, održali smo sastanak i dogovorili se da počnemo da radimo od kuće. Bilo je jasno da tokom pandemije neće biti putovanja, što za nas znači da bismo svi u isto vrijeme bili u kancelariji i zatvorenom i prilično tijesnom prostoru. Vrlo brzo smo se organizovali u radu od kuće, nastavili smo sa sastancima putem «zoom» aplikacije i nastavili smo funkcionisati «online». Međunarodni i regionalni sastanci kojima smo trebali prisustvovati takođe su prebačeni u online sastanke, a u okviru mreža čije smo članice, organizuju se i brojni webinari, radionice i edukacije. Naravno, ne možemo sve naše aktivnosti realizovati od kuće. Onemogućeni smo da organizujemo javne akcije, okrugle stolove i diskusije ili bilo koji događaj koji podrazumijeva okupljanje više od tri osoba, a takvih aktivnosti imamo puno. Trudimo se da neke od njih ipak prebacimo na društvene mreže, kada je to moguće, ali se nadamo da ova situacija neće još dugo potrajati i da ćemo moći da nastavimo u uobičajenom ritmu. Do tada se prilagođavamo u skladu sa preporukama i radimo sve što je trenutno moguće u postojećim uslovima.
Ekološke teme nisu nažalost u fokusu javnosti, a sada se o njima sve manje priča. Koliko rizikujemo zanemarujući ove teme da se bitne stvari na ovom polju propuste, ne urade?
Mi smo u posljednjih nekoliko saopštenja za javnost i objava na našem sajtu i društevnim mrežama upozoravali građane i građanke da tokom vanrednog stanja posebno obrate pažnju na aktivnosti koje bi mogle da budu štetne po životnu sredinu i da takve slučajeve odmah prijave. Takođe smo apelovali na nadležne da odgode sve javne rasprave koje trenutno nije moguće održati te da se odluke koje prethodno podrazumijevaju javnu raspravu prolongiraju, odnosno da se sačeka normalizacija stanja, kako bi javnost mogla da učestvuje u njihovom donošenju. Mi smo imali već slučaj gdje su nam se mještani jedne mjesne zajednice iz opštine Foča javili i prijavili određene aktivnosti za koje smatraju da se odvijaju namjerno u vrijeme pandemije kako javnost ne bi mogla reagovati protestima ili okupljanjem. Riječ je o gradnji malih hidroelektrana na rijeci Bjelavi. O ovom slučaju prikupljamo informacije od nadležnih institucija i reagovaćemo u skladu s njima. Činjenica je da je pandemija u fokusu medija i javnosti i zbog toga trebamo biti posebno oprezni kada je riječ o drugim temama, kako se ne bi desili propusti ili izostanak reakcije u slučajevima gdje je ona neophodna.
I sam društveni aktivizam bitno je promijenjen, nema više uličnih akcija, okupljanja, protesta, često smo se bunili na aktivizam društvenim mreža, a kako prilagoditi aktivzam potrebama izolacija i ostanka u kući, jer ne znamo koliko će ova situacija trajati, a mnogi problemi su i dalje prisutni?
Da, aktivizam je, nažalost, često najprisutniji na društvenim mrežama. Važno je pokrenuti javnost, predstaviti im određenu problematiku i objasniti zašto je bitno da se uključe i da se bore za svoja prava. Tu su nam društvene mreže jedan od glavnih alata. Svakako se čini da su u vrijeme izolacije i osnovni alat za komunikaciju i podizanje svijesti javnosti o određenim temama. Ali ne i jedini. Mi i dalje aktivno tražimo odgovore od nadležnih institucija na aktuelnu problematiku kojom se bavimo, a poslali smo i nekoliko dopisa sa konkretnim zahtjevima. Takav je zahtjev za ukidanje podsticaja za obnovljive izvore energije (kroz šta se uglavnom podržava izgradnja malih hidroelektrana) tokom trajanja pandemije, kao što je to urađeno u Sloveniji i Srbiji. Takođe, pravni alati su nam i dalje dostupni u slučajevima gdje postoji osnova za pokretanje pravnih postupaka. Postoji niz aktivnosti koje se mogu uraditi i u ovim uslovima, jer izolacija ne smije biti izgovor za izostanak djelovanja i reakcije. Štaviše, ovakve okolnosti su često izgovor za smanjivanje prostora za djelovanje civilnog sektora i generalno za ograničavanje ljudskih prava, što je nedopustivo. Kada vanredno stanje prođe, trebamo biti spremni da aktivizam „oživimo“ u svim oblicima u kojima je mirovao u ovom periodu. Aktivizam se ispoljava u prodavnici bojkotom proizvoda koji su štetni po nas, prirodu ili druge ljude koji su ga u nehumanim uslovima stvarali, na ulici odabirom bicikla kao prevoznog sredstva svaki dan, u lokalnoj zajednici tražeći informacije i zahtjevajući promjene koje su korjenite i mogu da donesu bolje sutra za naše društvo, kritikujući vlast kada ona to zaslužuje. Svaki dan društveni aktivizam ima hiljadu prilika i oblika. Kada pandemija natjera skoro čitavo čovječanstvo da prebaci u sporiju brzinu, daje nam priliku da razmislimo kako svoj život provodimo. Da li dovoljno cijenimo vrijeme, ljude oko sebe, prirodu, hranu, prijatelje? Da li smo svjesni koja zanimanja u društvu su nam stvarno važna, a koja imaju fiktivni značaj? Da li smo zadovoljni načinima kojima se upravlja javnim sredstvima? Hoće li nakon ovog vanrednog stanja velike korporacije izaći ponovo još jače, a mali privrednici, inovatori, zanatlije i zemljoradnici na rubu egzistencije? Istinske vrijednosti se trebaju preispitati, na ličnom nivou i na nivou čitavog društva. Ako imamo mogućnost, tj. privilegiju, da budemo u miru svoga doma ovih dana i sedmica, zapitajmo se da li stvarno želimo da se vratimo u „normalu“ i kako bi ona stvarno trebala da izgleda.
U sjeni pandemije prolazi polako i priča o skladištenju nuklearnog otpada u blizini granice sa RS u Novom Gradu. Koliko je važno uraditi sve da se ovo skladištenje ne desi, da li se u ovim vanrednim okolnostima radi sve što se može po ovom pitanju?
Zajedno sa kolegama iz drugih ekoloških organizacija iz BiH, okupljenih u Eko BIH mrežu, smo odmah reagovali na poslednje najave vezano za preuzimanje kasarne Čerkezovac. Ova lokacija data je na upotrebu Fondu za finansiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada nuklearne elektrane Krško, uprkos dugogodišnjem apelu građana BiH, kao i mještana Hrvatske da se pronađe drugo mjesto za zbrinjavanje ovog, veoma opasnog otpada, s obzirom da bi mogao ugroziti više od 250.000 ljudi, koji žive uz sliv rijeke Une.
Ne smijemo da dozvolimo da takve informacije neprimijećeno prolaze u jeku pandemije. Svakako na ovoj problematici svi zajedno moramo da djelujemo, institucije, nevladine organizacije, svi građani i građanke. Moramo biti jedinstveni i učiniti sve da spriječimo da ne dođe do realizacije ove odluke koja predstavlja veliku opasnost po životnu sredinu i zdravlje građana BiH. U vanrednim okolnostima se mogu i dalje donositi određene odluke, zaključci i poduzeti pravni koraci. Sada ne možemo je organizovani protest na licu mjesta ili javnu akciju, ali svakako u slučaju nastavka ovih aktivnosti, naša reakcija neće izostati. Nadležne institucije iz BiH su se već uključivale i oglašavale ovim povodom, s tim da očekujemo da će njihove aktivnosti na sprječavanju ovog projekta biti agresivnije.
Koje ekološke teme su hitne za djelovanje i promišljanje u BiH?
Pored problematike odlaganja nuklearnog otpada na Trgovskoj gori, druga bitna i hitna tema je klimatska kriza u kojoj se nalazi ne samo BiH, već cijeli svijet. Moramo se od fosilnih goriva okrenuti ka obnovljivim izvorima energije i pri tome shvatiti da obnovljiv izvor energije nisu samo rijeke koje se bezdušno uništavaju. BiH ima veliki potencijal za solarnu i vjetro energiju. Nedavno je održan prvi energetski samit u Trebinju i to je svakako jedan od koraka naprijed kada je riječ o ovoj tematici. Ali naše vlasti što prije moraju da shvate da ovaj proces treba da ubrzaju. Nije dovoljno da se samo okrenu sunčevoj i vjetro energiji, istovremeno se moraju ukinti subvencije za male hidroelektrane kojima pune džepove privatnih investitora i, naravno, pod hitno prestati ulagati novac u nove blokove termoelektana. Što prije to shvate i počnu da primjenjuju, to će tranzicija ka kojoj neminovno idemo biti bezbolnija. Energetski sistem budućnosti treba da je u rukama građana, stoga primjere kao što je Solarna Pecka želimo da vidimo širom države.
Što se tiče drugih aktuelnih tema, ne smijemo zaboraviti problem sa piralenom u krugu Incela u Banjaluci. Ovo pitanje još nije rješeno. Istovremeno u Zvorniku se planira gradnja spalionice opasnog otpada koja je sporna iz više razloga. Veliki je broj tema, a malo je onih koji bi se njihovim riješavanjem ozbiljno pozabavili.
Svake godine veliki broj ljudi umire od posljedica zagađenog vazduha na Zapadnom Balkanu. Ove godine udisali smo baš loš vazduh. Može li se išta promijeniti po ovom pitanju?
Zagađenje vazduha direktno je vezano sa temom klimatske krize koju sam pomenula. O zagađenju se uvijek najviše priča zimi, a čim dođe proljeće svi to počinju pomalo zaboravljati do prvih jesenjih dana u kojima počinje grijanje. Bosna i Hercegovina, po pitanju aerozagađenja, nalazi se u samom vrhu svjetskog prosjeka. Prema podacima Svjetske banke iz oktobra 2019. godine, u našoj državi od posljedica zagađenog zraka u prosjeku umire 3300 osoba. Brojni su uzroci koji utiču na ovu crnu statistiku. Jedan od glavnih su svakako zastarjele termoelektrane na ugalj, zatim tu je problem individualnih ložišta, kao i saobraćaja koji utiče na zagađenje. Šta učiniti da se to promijeni? Jedno od rješenja je svakako u odgovoru na prethodno pitanje: pravedna tranzicija i prelazak na obnovljive izvore energije. Zatim prelazak na održive vidove transporta, te donošenje planova koji će ići ka riješavanju problema individualnih ložišta itd. Kada je riječ o Banjaluci, Gradska uprava priprema novi akcioni plan koji tretira pitanje zagađenosti vazduha i obavješteni smo da ćemo biti konsultovani tokom njegove izrade. U decembru i januaru je Banjaluka bila među najzagađenijim gradovima u Bosni i Hercegovini sa preko 45 dana u kojima su koncentracije lebdećih čestica bile u trećoj – najlošijoj kategoriji, što je alarmantno. Jedna od problema je i činjenica da, zbog nepostojanja mjerenja kvaliteta vazduha u realnom vremenu, građani nisu bili obavješteni o ovakvoj situaciji pravovremeno, niti su bili upozoreni na negativne efekte i mjere zaštite. Nadamo se da će novi akcioni plan biti konkretan i promjenjiv i da će se na ovu situaciju kroz mjere koju budu donesene moći uticati kako bi se ona promijenila.
I za kraj, kako se ti nosiš sa novonastalom situacijom koja nam je donijela izolaciju i potrebu za fizičkim distanciranje? Koliko je sve ovo uticalo na tvoj život?
Radim od kuće i čak neke stvari mogu brže da odradim i ne osjećam preveliku promjenu. Kada god sam u mogućnosti idem u prirodu, na selo i tamo punim baterije. Frustrirana sam ne ovom izolacijom nego ponašanjem pojedinih država, medija, samoprozvanih eksperata i nesavjesnih građana. Sa druge strane, ova pandemija je, kao i mnoge nepogode do sada, iznijedrila mnoge primjere solidarnosti, ljudskosti i prijateljstva i to daje nadu da ćemo se sutra, kada se vanredno stanje ukine, imati s kime nastaviti boriti za bolje društvo.