Završni panel „Sigurna kuća: tamo gdje počinje stvarni oporavak“ otvorio je suštinsko pitanje, šta se zaista dešava nakon što žena napusti nasilje? Fokus razgovora nije bio samo na fizičkoj zaštiti, već na složenom psihološkom, emocionalnom i društvenom procesu koji započinje onog trenutka kada žena prvi put jasno izgovori da ono što joj se dešava ima ime, a to je nasilje.
Stručni uvid: Psihološki i društveni aspekti
Razgovor je otvorila psihologinja dr Dijana Đurić, koja je godinama u Sigurnoj kući u Banjaluci pratila najteže faze ženskih odluka – od trenutka kada nasilje prvi put dobije ime, do dugotrajnog i često bolnog procesa vraćanja samopouzdanja. Govoreći iz kliničkog iskustva, podsjetila je da problem nije samo u nasilniku, nego i u društvenom okviru koji nasilje relativizira i normalizuje. „Žena čuva porodicu, žena treba da trpi, žena treba da brine o djeci. Šta će svijet reći? Udala si se – sad nema nazad.“ Upravo te poruke, naglasila je, godinama su držale žene u odnosima koji ih razaraju, uvjeravajući ih da je izdržavanje vrlina, a odlazak poraz.
Posebno je istakla trenutke kada žene dolaze uvjerene da su nesposobne. „Fascinantno je kada žena kaže, ja sam nesposobna, ja ne znam ništa. A vi slušate njenu priču i vidite koliko je zapravo snažna i koliko je izdržala. U stvarnosti nije do nje, ali godinama joj se ponavlja da nije sposobna i da nije vrijedna. I onda zaista počne da vjeruje u to.“ U Sigurnoj kući psihološka podrška je mjesto gdje se ruše manipulacije i vraća osjećaj lične vrijednosti. Fizički prostor je zaštita, ali mentalni prostor je mjesto gdje žena prvi put može sagledati vlastito iskustvo bez osjećaja krivice.
Dragana Miljković, socijalna radnica iz Sigurne kuće Fondacije Udružene žene pojasnila je koliko su prvih sedam do deset dana presudni: „Nevjerovatno je koliko razmišljaju o tome kako će se osjećati svekar i svekrva. A one su te koje su preživjele nasilje. Ako se žena tada odluči da se vrati u nasilnu zajednicu, to se najčešće dešava upravo u tom periodu.“
U ovim danima vodi se unutrašnja borba između odluke da ode i osjećaja dužnosti, krivice i straha od osude.
Foto Buka: Biljana, Dragana Miljković, Dijana Đurić
Svjedočanstva koja diraju
Na panelu su govorile i žene koje su utočište pronašle u banjalučkoj Sigurnoj kući.
Biljana, koja je deset godina provela u braku sa nasilnikom, istakla je: „Tek u Sigurnoj kući sam mogla da pričam o svemu, o najtežem, o onome o čemu ranije nisam smjela. Način na koji mi je pristupila i povjerenje koje smo izgradile bilo je za mene neprocjenjivo“.
Zora Javorac, koja iza sebe ima 28 godina života u zajednici sa psihičkim i ekonomskim nasiljem, dodala je: „To je za mene bio hotel sa sedam zvjezdica, ne zbog komfora, nego zbog dostojanstva, pažnje, razumijevanja i podrške koje sam tamo ponovo osjetila. A Dijanin glas je bio melem“.
Za obje žene, Sigurna kuća nije bila samo utočište, već mjesto gdje su prvi put mogle sagledati svoj život bez tuđeg narativa i straha. Oporavak nije linearan, podrazumijeva povremene sumnje, regresije i strahove, ali i postepeno jačanje osjećaja autonomije.
Mlađe generacije i novi obrasci nasilja
Rad organizacija, kampanje i edukacije doprinijeli su boljoj prepoznatljivosti problema. Profil žrtava u sigurnim kućama se mijenja – mlađe su, odlučnije i brže izlaze iz nasilja.
Ipak, promijenio se i profil nasilja – postalo je brutalnije, vidljivije i često se nastavlja i nakon formalnog prekida odnosa.
Učesnice panela su se složile i da se društvo, nažalost, sve više navikava na nasilje, umjesto da ga osuđuje.
„Nekada je bilo normalno da se poštuje dostojanstvo drugih, da se ponaša pristojno. Danas toga gotovo da nema“, objašnjava Đurić.
Prema njenim riječima, danas se i u privatnim i u javnim kontekstima često susrećemo s grubim, bezobzirnim ponašanjem, koje se prihvata kao nešto uobičajeno. „Gledaš oko sebe i vidiš samo grubost, bezobrazluk i ignoranciju. Nigdje se više ne promiče dostojanstvo ni pristojnost“, zaključuje Đurić.
Miljković ističe još jednu važnu dimenziju koju društvo često zanemaruje, a to je uloga promocija pozitivnih muških uzora: „Nema nikoga ko kaže, ovo je pravi uzor, muškarac koji poštuje partnerku, dijeli obaveze i vodi računa o porodici.“
Foto Buka: Dragana Miljković, Dijana Đurić
Panel je pokazao da oporavak žrtava nasilja traje, zahtijeva podršku i da je proces složen, ali moguć.
Međutim, izazovi su i dalje veliki. Obrazovanje i rana prevencija nasilja, edukativni programi za počinioce, dugoročna institucionalna podrška žrtvama, te aktivno uključivanje institucija, roditelja i nastavnika u prevenciju i izgradnju zdravih odnosa, svi oni igraju važnu ulogu u stvaranju sigurnijeg okruženja za sljedeće generacije.