Hrvatska je i dalje veoma ozbiljna u namjeri da radioaktivne otpade iz NE Krško locira na Trgovskoj gori. Aktivisti koji na ovaj problem već godinama upozoravaju ističu da smo trenutno u ogromnom zastoju u rješavanju ovog problema, dok se sa “druge strane” sve radi da se projekat realizuje do kraja. Bosna i Hercegovina zaglavila se u administrativnim peripetijama, raznim formiranim timovima, dok nekog rješenja, godinama poslije, i dalje nema na vidiku.
Mario Crnković iz Green Team-a iz Novog Grada da su svi koji su uključeni u ovaj problem na neki način imali interni dogovor da i se prije zvaničnog početka kampanje vezane za opšte izbore prestanu javno oglašavati na temu Trgovske gore, čisto da ne bi podgrijavali demagoške bravure naših političara, ali sada vidi da su pogriješili sa tom idejom.
“Dešava se ogroman zastoj kada je u pitanju slučaj Trgovska gora, za koji nemamo naznaka kako i na koji način će se stvari odvijati. Imamo najozbiljniju prijetnju koja dolazi van granica Bosne i Hercegovine, prijetnju radioaktivnim otpadima iz Krškog i drugim opasnim otpadima iz čitave Hrvatske, a mi na dnevnoj bazi slušamo nebuloze koje vrijeđaju i ovo mozga što nam nisu spalili predizbornim obećanjima”, rekao je za BUKU Crnković.
On dodaje da se godinu dana priča kako će BiH krenuti sa istraživanjima koja će jačati našu stručnu argumentaciju, ali se i dalje ništa ne dešava.
“Ko je kriv – ne zna se. Iz Savjeta ministara je dolazilo i obećanje za basnoslovna 3 miliona za slučaj Trgovska gora – od tog ni marka. Naša diplomatija zna svaki pedalj, što Bliskog Istoka što EU metropola, ali nije se ni očešala o temu Trgovska gora. Godinu i po je Pravni tim mrcvario pravnu strategiju, na kraju napravio suštinski rečeno pravno mišljenje, koje kao da je u zemlju propalo. Evo jednostavno pitanje, gdje je ta naša pravna strategija i koja je njena upotrebna vrijednost? Gdje je plan djelovanja? Ko, kada šta radi? Sa kojim sredstvima i sa kojim ciljom? Ako nam se borba svodi na disusije između ljudi koji nemaju mogućnost odlučivanja – pa bolje je da i jedni i drugi sjede kući, a mi građani da blokiramo mostove, pa koliko ko izdrži”, kaže naš sagovornik.
Dodaje da niko od ljudi u politici, osim one ideje “hajde da mi postavimo RAO iznad Dubrovnika”, nije izašao sa ozbiljnim prijedlogom na koji način diplomatski ili ekonomski uzvratiti udarac i branimo rijeku Unu i na sve nas koji živimo uz nju.
“Niko se ni drznuo nije reći, hajde zaustavićemo uvoz svih flaširanih voda iz Hrvatske dok ne sjednete sa nama za stol i pregovarate. Pa o životima se radi. Možda će neko reći da to nije način – ok, ali nije način ni da se radioaktivni otpad deponuje na silu, uz našu Unu, uz jedan od najvrijednih prirodnih resursa koji imamo. Da stvar bude apsurdnija, imam osjećaj da nam je na svakom ćošku po jedan ‘ekspert’ za ovu temu, a nikakvih konkretnih pomaka nemamo. Izuzetno cijenim nekolicinu pojedinaca i profesora koji su dali sebe i svoje vrijeme za ovu temu, ali to samo po sebi ne vodi nikakvom rješenju pozitivnom problema. Rugaju nam se u Hrvatskoj, rugaju ti njihovi ‘profesionalci’ koji su dobili zadatak da realizuju političku odluku svoje države. Ali iz drugog ugla kada pogledamo, pošto se ogromna većina BH političara ne potresa oko toga ni što smo izgubili 50% stanovništva koje je sada živi i radi u dijaspori, i onda ne treba čuditi zašto toliko mali interes da se odbrani Krajina sa nekih preko 200.000 stanovnika”, ističe Crnković.
Na kraju Crnković kaže da je ogorčen licemjernošću i lažnim velikim riječima, a kao za inat svako malo nam se pojavi neki lovac na glasove i uzvikne kako ON ne da Krajinu, ON ne da Hrvatskoj da odlaže radioaktivni otpad uz naše dvoriše.
“Nama ne trebaju ni velike riječi, ne velika obećanja, čak ni velika djela, treba nam samo da se problem prestane gurati pod tepih i da rješimo sve ove probleme koji su se nagomilali. Najmanje je bitno ko je koliko do sada uradio, koliko ko nije – neka to ostane iza nas, ali nastavi li se ovako, prokockaćemo i ovo malo vremena što nam je ostalo da odbranimo i Unu i sebe i sve te generacije koje će živjeti ovdje nakon nas”, zaključuje Crnković.