Kako me urednik pedagoški bodri riječima: ,,Može to i bolje Bursać“ , razmišljao sam ovih dana intenzivnije no inače. Šo će reći, koristio sam obe moždane hemisfere, promatrao ljude kojima sam okružen i njihove probleme, izvrtao ustaljene postavke, šta to kod nas ne štima itd,itd.
I nekako, što uz pomoć kultnih rečenica domaće kinematografije, došao sam do zaključka, da je najveći problem većine zala koja su nas strefila u poslednje dvije decenije loš narod.
Tako je, rođaci. Treba svako da krene od sebe i svojte, kao autentičnih predstavnika naroda. Pri tome ne mislim na nacione (mada, može i tako), nego na vaskoliko krezavo stanovništvo Bosne i Hercegovine. Dakle, mi smo loši, neobrazovani, nepismeni, imamo kompleks niže vrijednosti, moralne norme su nam svedene na onu-ne ubij, ali i to ako baš ne zagusti. Da, da, takvi smo mi. Ne ja, ti – nego mi. Dosta smo se zamajavali o dobroćudnim balkanskim gorštacima, koji puni topline u duši dočekuju tuđina, oduševljavajući ga svojom prebogatom kulturnom baštinom, toplom riječju i predivnom rustikalnom hranom.
Većina naših kulturnih spomenika su ruševine na kojima su izgrađene druge ruševine i na kojima se vijore zastave ruševina.
Arhetipovi naših junaka su lopine sa one strane zakona, dovitljivi kokošari,koji su šatro imajući muda, jelte uzeli i za sebe – od djeve do pripadajuće kule. I tako je bilo oduvijek, od Kraljevića premamurao Kosovo Marka, do pravog sarajlije papak-ubice Ćele. Onda nam ni to nije dosta pa turamo to djeci u čitanke, tako da se epikom od malena zadoje. Poslije pravimo licemjerne tribine o nasilju među mladima, ma dajte, molim vas…
Narod loš, nadalje smatra, kako je jako dobro u bušido-stilu zatomiti komšu kocem po lobanji zbog 2 cm međe. U protivnom, a po gore navedenom arhetipu, ukoliko popusti, postaje kolektivno nesvjesni izdajnik, mekušac, pičkica, peder, sa lošim ili nikakvim potomstvom, koje neće s vremena na vrijeme isukivati sablje i klati komšije, nego će bježati u inostranstvo.
Naravno, shodno tome Lošem narodu treba vođa, dakle, onaj mudonja gore naveden, koji se pored djeve i zamka dočepao i vlasti. A Loš narod izuzetno poštuje i glorifikuje svoju mazohističku potrebu da vođa opšti sa njim kad god mu se digne. Lošem narodu ne može žena biti šef obora, jerbo sa čim će ona karati narod loš.
Nema taj Narod ništa ni protiv stranih zavojevača. Čak šta više. Sve dok oni ispunjavaju svoju svetu arhetipsku dužnost kuluk je obavezan, devastiranje i pljačka zemlje se podrazumijevaju, a i upliv konkvistadorskog genetskog materijala se preporučuje. Ako to izostane, Lošem narodu to sve nekako postane sumnjivo, protivzakonito, te ustanak bilo koje vrste dolazi kao neminovnost.
Narod koji posjeduje sintagme koje naginju ka mudrostima tipa, zakon je tu da bi se kršio i dabogda komšiji crkla krava, na bolestan način opet glorifikuje totalitarnu državu. Tako da ove novopečene sentencije poput one, jebo predsjednika koji nije bio u zatvoru zvuče sasvim logično.
Narod loš, nadalje, ima jednu vrlo zanimljivu osobinu. Svaki pojedinac doživljava sebe kolektivno. Nije on neki tamo Pero, Đuro ili šta ti ja znam. On je Srbin, Grobar, pravoslavac.To je nešto poput izvrnute šizofrenije. Svaki pripadnik Naroda lošeg, poput Atlasa, ničim izazvan nosi na sebi breme srpstva, bošnjaštva, ili čega god. Nije mu problem da na svakom mjestu u svakoj situaciji brani kolektivno ja. Ako, pak, niko ne napada to njegovo kolektivno ja, nekako je isfrustriran, melanholičan, povučen u svog Đuricu, Pericu, prepušten ženi i rakiji. On tužno sa ratišta na kojem se u zakazano vrijeme nije pojavio niko odlazi u svoju izbu na odloženo samoubistvo.
Narod loš, shodno tome živi kad se smrt zaigra. Kako nema šta izgubiti tanatos u njemu moli za svaki naredni rat. Normalni ljudi od žena bježe u pabove i na pecanje, ali ne i muški predstavnici Naroda lošeg, neee, oni od kuhače bježe po okolnim selima paleći kuće drugog dijela Plemena Naroda lošeg, koji je takođe otišao upražnjavti isti hobi.
Ovaj narod se na specifičan način suočava sa svojom prošlošću. Nazvao bi to popravljanje. Dok se u svijetu podižu zajednički spomenici ljudskoj gluposti ratovanja, Narod loš bi još! Jerbo, kad si mamuran ti se nećeš otrijezniti, nego zveknuti nešto da se popraviš. Kad napravi toliko neopjevanih sranja, neće se Narod loš priznati sebi nešto. Ma, jok, šta fali nastaviti sa sranjima.
I zar je ova trenutačna vladajuća struktura, nešto što je Narod loš izabrao, loša? Pa, jeste koliko i narod. I koga bi Narod loš ponovo izabrao? Naravno iste.
Narod loš voli prebrojavati krvna zrnca u cilju očuvanja čistoće svog plemena. Ne budi mi teško, pa sam našao najnovija istraživanja Švajcarskog instituta za genetiku Igenea koji su najsavremenijim metodama utvrdili genetsku strukturu i porijeklo većine evropskih naroda, pa time i Lošeg. A evo i rezultata.
Prosječan Srbin je 30% slovenskog porijekla, 21% ilirskog, 18% tevtonskog, 14% keltskog, 9% feničanskog, 6% helenskog i 2% vikinške krvi.
Prosječan Hrvat – 34% Ilir, 20% Sloven, 18% Kelt, 12% Tevtonac, 8% Feničanin, 8% Helen.
U neznanju, stručnjaci vodeće kuće na polju DNK genealogije, narod Bosne i Hercegovine, tretirali su đuture, pa kažu: 40% Iliri, 20% tevtonskih karakteristika, Kelti i Sloveni zastupljeni su sa po 15%, te Tračani i Huni, sa 4, odnosno 6%.
Važno je napomenuti da stručnjaci ovog Instituta napominju kako istraživanja i njihove kombinovane analize imaju preciznost od 99%.
Aferim! Od koga smo, i dobri smo Narode moj!