Zamislite kako se budite usred prirode, bez buke grada, sirena, nervoze, bez svakodnevne jurnjave… Samo vaša duša i Romanija koja vas podsjeća na to koliko je život jednostavan kad ga ne zakomplikujete. I tada, uzimate boje, kist, papir – i radite ono što volite.
Tako žive i stvaraju Nataša i Katarina Stević, kćerka i majka, u svom porodičnom ateljeu na planini, Galeriji Arts.
Nataša nam otkriva da se slikarstvom bavi od djetinjstva, a inspirisala ju je upravo majka, ali i nešto što je teško opisati riječima. “Jednostavno me cijeli život ‘zvao’ prazan papir. Htjela sam ga ispuniti nečim lijepim, bojama i srećom”, priča nam Nataša koju je školovanje u jednom momentu udaljilo od umjetnosti- diplomirala je sociologiju, ali je ubrzo nakon fakulteta shvatila da to nije njen životni poziv, da to može biti samo umjetnost i slikarstvo. Od 2017. se profesionalno bavi isključivo umjetnošću i od toga živi.
“Dokaz sam da je slikanje posao kao svaki drugi. Ako smo uspješni i profesionalni, možemo uspjeti na duže staze“, ističe Nataša. Iako je izučila različite tehnike, boje i platna, s ponosom kaže da je slikanje, zapravo, stalno eksperimentisanje i pomjeranje vlastitih granica. I danas razvija novi stil, pomogla joj je u tome i stalna potražnja za njenim radovima:”Neki su čekali na svoje slike čak tri godine, što je za mene dokaz kvaliteta i lijepe saradnje s dugogodišnjim klijentima“.
Iako je odrasla u porodici okruženoj umjetnošću – majka slikarka i djed grafičar – roditelji su bili skeptični prema njenom izboru. Smatrali su da od umjetnosti nije moguće živjeti, ali Nataša je naslijedivši njihov talent, isti konstantno razvijala, a danas s ponosom može reći da je spremna prihvatiti svaki izazov.
„Mi sami krojimo svoju sudbinu i biramo put kojim želimo ići. Što se mog djeda tiče, on je bio izvanredan umjetnik, ali je s vremenom obolio. Leđa su mu trpjela, živci su bili oštećeni i nije mogao koristiti ruku kojom je stvarao. Slikanje nije jednostavno; to je neprestani rad koji ostavlja trag na tijelu. Zato je najvažnije pronaći ravnotežu, jer bez zdravlja ništa nije moguće. Kada smo zdravi, svijet je naša ploča“, ispričala nam je Nataša čiju je umjetničku strast pratila i majka Katarina, koja je, nakon što se ponovno posvetila slikarstvu, napokon shvatila da nije smjela zanemariti svoj umjetnički poziv zbog vanjskih očekivanja.
I odluka da se presele na selo došla je na neobičan način. Naime, mjesto gdje se sada nalazi galerija nekada je bila vikendica, potpuno bez vode, puta i osnovnih uslova za život. Posjećivana je povremeno, uglavnom tokom ljetnjih i proljetnih mjeseci, a tokom jednog od tih posjeta, pronašli su malog psa kojeg je, nažalost, neko ostavio u šumi da ugine. “Nazvali smo je Bella, i ubrzo je postala punopravni član naše porodice, zajedno s mačkom i drugim psom, Donom. Ubrzo smo shvatili da je život na selu u planini mnogo mirniji, što je savršeno odgovaralo vrsti posla koji radimo. S vlastitim sredstvima, izgradili smo put i povezali se sa civilizacijom. Danas, ovo mjesto nije samo galerija, već i oaza koja nas liječi od svijeta kakav je danas, pruža vječnu inspiraciju, ali i otvara nove mogućnosti i planove za budućnost“, otkriva nam Nataša.
Kada pogleda unazad, kaže da joj je najgori bio početak karijere. “Pošto sam uvijek imala neobične radove, srela sam se s kritikama pojedinih akademika, koje, na moju sreću, nisam slušala, već sam slušala ljude koji su sve više dolazili i kupovali moje slike, vraćali se ponovo i pravili prave male galerije u svojim domovima. Znala sam da je to moj put, i poziv u životu. Nailazila sam i na različite umjetnike koji su preuzimali moje ideje, ali sam vremenom shvatila da to nije mana, već dokaz da radim nešto kako treba, da oni koji su nekada kritikovali, pokušavaju da rade što i ja. Sada imam veliku podršku od kolega, jako puno sam ih upoznala koji su autentični, svoji i vanvremenski talenti, i zaslužuju pažnju ove države. Pouka je da ne slušate okolinu, već sebe i svoju intuiciju, ako vjerujete u sebe i drugi će vjerovati u vas“, jasna je Nataša.
U promociji njenog rada i dolasku do klijenata puno su joj pomogle društvene mreže. Nataša kaže da je u ovom odnosu ključna iskrena komunikacija i dijeljenje priče koja se krije iza njezinih slika: “To je život u prirodi, odluke koje smo donijeli, borba koju smo imali da izgradimo put do galerije i svakodnevni izazovi“.
Ona smatra da je moguće živjeti od umjetnosti u BiH, ali naglašava da morate ulagati u sebe, bez očekivanja pomoći od države: “Morate se istaknuti i raditi predano, čak i kad nemate motivaciju. Autentičnost, iskrenost i dobra komunikacija ključni su za uspjeh.“
Za Natašu umjetnost nije samo profesija, već alatka za društvene promjene. Njene slike nose poruke nade i inspiracije, a ona vjeruje da umjetnost može oplemeniti društvo, pogotovo u današnjem vremenu kada je virtualni svijet oduzeo mnoga djetinjstva. Podsjeća da se u školama ne njeguje umjetnost, što dovodi do gubitka mašte i težeg djetinjstva. Prema njenom mišljenju, umjetnost može vratiti to zaboravljeno djetinjstvo, ali i odraslima pomoći da se prisjete svojih temelja, svog ljudskog bića i duše.
Na kraju smo Natašu pitali gdje bi voljela izlagati svoja djela i kako zamišlja taj prostor.
“Prostor koji zamišljam je upravo ovdje gdje smo sada, na planini Romaniji, u blizini Sarajeva, i želja mi je da tu bude moja galerija, koja bi bila dostupna i drugim umjetničkim dušama. Umjetnost je lijek, a kada joj je okvir priroda, onda je to mjesto gdje će sigurno mnogi naći inspiraciju i duševni mir. Sarajevo, Beograd, Zagreb, Podgorica su nam dali podršku i uvijek će mi ti gradovi biti prioritet kada dođu na red izložbe“, kaže nam ova mlada umjetnica, ali i otkriva da će i dalje u svojim radovima istraživati temu koja dominira od početka njenog stvaralaštva, a to je duša – šta nas to čini ljudima, šta se krije u nama, šta vraća empatiju i podsjeća nas da smo svi nekada bili djeca – da je u redu osjećati, nadati se i vjerovati. “Ostajem u toj temi sigurno do kraja života“, poručuje Nataša.