“Kćerka od šest i sin od 12 godina”, toliko su bila stara djeca Fikreta Bačića kada su ubijena u Prijedoru tokom proteklog rata.
“Strijeljani su ispred porodične kuće u Zecovima. Do danas tijela nisu pronađena”, kaže Bačić koji je i predstavnik ubijene djece i aktivista udruženja “Jer me se tiče”, u izjavi za Buku.
32 člana njegove porodice od dvije godine do starice od 70 godina izvedeno je, u proteklom ratu, na strijeljanje.
“Ubijeno mi je 29 članova porodice, troje je preživjelo”, govori Bačić.
“Supruga, majka, moje snahe, moje strine”, dodaje Bačić.
Troje preživjele djece iz njegove šire porodice preživjelo je strijeljanje, i prepoznali su izvršioce zločina, ali neki od njih nisu kažnjeni i pored živih svjedočanstava žrtava.
“Oni koji su preživjeli strijeljanje prepoznali su naše komšije koji su strijeljani našu porodicu. Prošle godine je izrečena presuda za pet lica, neki su oslobođeni, nama nije jasno zašto”, kaže Bačić.
Dok traga za posmrtnim ostacima svoje djece, ne postoji mjesto na kojem im može odati poštu. Zato bi volio da njegova djeca, zajedno sa 100 druge ubijene djece, dobiju spomen obilježje u Prijedoru.
Iniciajtiva za gradnju spomenika pokrenuta je prije 11 godina, ali gradske vlasti odbijaju tu opciju i ne dozvoljavaju gradnju spomenika.
“Spomenik nije samo satisfakcija meni kao roditelju nego prema svim roditeljima. Nažalost većina roditelja je ubijena s djecom, ali ima nas 17, 18 koji smo još živi i koji želimo da se spomenik izgradi”, apeluje Bačić.
No njegove želje koje bi trebalo da budu imperativ lokalne vlasti, odgovorni ne žele da čuju.
Gradnja spomenika ne bi trebalo da bude pitanje sporenja, već pitanje pomirenja, istinske katarze i pokajanja.
“To bi bila satisfakcija i suočavanje nas roditelja sa gradskom upravom koja ne dozvoljava izgradnju spomenika. Nama bi to puno značilo, a njima je to jedan mali iskorak ka budućnosti, suživotu, ka napretku ka izgradnji jednog novog Prijedora u kojem će svi biti zadovoljni i u kojem ćemo svi živjeti isti život”, govori Bačić.
No, od takvog Prijedora za sada nema ništa.
Ilijaz Poljak imao je 17 godina kada je ubijen. Njegova rođaka Šefika Hrnjić poručuje da on, kao i ostala ubijena djeca Prijedora zaslužuju spomen obilježje.
“Molimo Vas, svijetu poručite da nemamo ništa dostojno da obilježimo”, poručuje Šefika u izjavi za Buku.
Dodaje da su ubijena djeca zaslužila bar spomenik.
“Ova djeca su nevina. Ova djeca su ubijena samo zato što su bili drugi i drugačiji.”
Kome smeta spomenik ubijenoj djeci?
Podizanje spomenika ubijenoj djeci Prijedora je ključno upravo zbog procesa samog suočavanja sa prošlošču, kaže za Buku novinarka Gordana Katana.
“Zbog mogućnosti da se konačno otvore, bez historijskih falsifikata, priče o dešavanjima koja su se desila u Prijedoru nad bošnjačkim i hrvatskim civilima.”
Na pitanje – kome smeta spomenik, Katana odgovara da smeta svim retrogradnim snagama koje godinama opstruišu mogućnost da se taj spomenik podigne.
“To je strašna mrlja koliko god Prijedor pokušava da pokaže novo lice. Dok god se taj spomenik ne podigne, imaćemo Dan bijelih traka i imaćemo mučninu.”
Katana je sa stotinama drugih građana, aktivista, članova porodice i ovog 31. maja bila u Prijedoru.
“Grad je i ove godine bio pun, ali kao da postoje ta neka dva svijeta. Dok smo prolazili, ljudi koji su sjedili u kafiću nisu nas ni pogledali. Nema nas, nevidljivi smo, napravili su eto ustupak pa ove godine nisu naglas puštali muziku dok se to dešavalo”, kaže Katana.
Nemanja Tubonjić, iz inicijative “Jer me se tiče” podsjeća da je 31. maja 1992. Krizni štab Prijedora primorao nesprsko stanovništvo da svoje kuće i stanove označi bijelim zastavama, a ukoliko se kreću gradom da moraju nositi bijelu traku oko ruke.
“Označavanje ljudi je bilo efiaksno. Do kraja rata skoro cijelo nesprsko stanovništvo Prijedora je protjerano, a 3176 civila je ubijeno ili nestalo. Sve relevantne činjenice o bijelim trakama utvrđene su u sudskim procesima za ratne zločine od prve presude u Hagu protiv Duška Tadića pa do završnih presuda Radovanu Karadžiću I Ratku Mladiću”, podsjeća Tubonjić.
Uočava da se tri decenije nakon rata koriste različite intrpretacije rata za podjele među ljudima.
“Današnji političari, nacionalni vjerski prvaci jedanko su posvećeni razdvajanju naroda kao i oni koji su to učinili u ratu. Obilježavanjem Dana bijelih traka želimo pokazati da može drugačije i da su ljudi koji žive ovdje za mir i međusobno razumijevanje.”
Razumijevanja među ljudima ima, ali nema među njihovim političkim predstavnicima. Oni se često predstavljaju kao zaštitnici etničkih interesa, kao najveći vjernici i najbolji ljudi među nama. Ali nedostaje im baš onoga čime se najviše hvale – ljudskosti i vjere.