„Nikad nisam vjerovala u nadriljekarstvo. Sve što nauka ne može da dokaže, za mene nije relevantno. Tužno je u šta sve očajan čovjek može da povjeruje“, ovim riječima počinje svoju ispovijest Aida Hrnjić, majka dječaka sa autističnim poremećajem.
Kao majka, ali i dugogodišnja aktivistica, susretala se, razgovarala, ali i sarađivala sa mnogo žena čija djeca imaju iste ili slične probleme kao ona.
„Često pričam sa majkama. Nevjerovatno mi je da pojedine, na primjer, podvrgavaju svoju djecu raznim dijetama koje su štetne, samo zato što je neko tamo rekao da to može da našteti njihovoj djeci. Kako mlijeko i mliječni proizvodi mogu da naštete? Naravno da postoji mogućnost, ali samo ako su djeca alergična. Zato sam svoje dijete podvrgla alergo testovima i saznala sam da mi je dijete alergično na bjelanca od jajeta. Veoma lako se sve to sazna“, pojašnjava Hrnjić.
Emir Zulejhić, urednik portala Raskrinkavanje, kojem je u fokusu provjera činjenica i ukazivanje na lažne, pogrešne, štetne medijske sadržaje, smatra da su „ljudi generalno skloni vjerovanju teorijama zavjere, pseudonaučnim i kvazimedicinskim tvrdnjama djelimično iz razloga jer takve teorije najčešće nude vrlo jednostavna objašnjenja za vrlo kompleksna pitanja“.
„Tendencija ljudi da vjeruju onome što ide u prilog njihovim već izgrađenim mišljenjima, vjerovanjima i predrasudama više nego činjenicama koje se sa istim kose, također je jedan od odgovora na pitanje zašto ljudi vjeruju u pseudonauku i teorije zavjere. Ljudi u takve priče vjeruju dijelom iz pomenutih razloga, dijelom zbog niskog nivoa razvijenosti medijske i informacijske pismenosti, dijelom zbog vjerovanja svemu i svakome bez kritičkog razmišljanja, selektovanja izvora i provjere činjenica, a dijelom i zbog općeg neznanja“, konstatuje Zulejhić.
Prema njegovim riječima, jedan od razloga vjerovanja u takve priče jeste činjenica da je povjerenje u institucije, uključujući i one zdravstvene, na niskom nivou.
„Ne smijemo zaboraviti ni one najtragičnije priče, priče ljudi koji boluju od neizlječivih bolesti poput karcinoma, a koji pseudonauku i kvazimedicinu pod krinkom alternativne medicine posmatraju kao posljednje i jedine mogućnosti izlječenja. Slučaj bivšeg italijanskog doktora koji je pacijente koji boluju od karcinoma liječio svojim skupim tretmanom ubrizgavanja sode bikarbone u krv, a koji je nakon protjerivanja iz nekoliko zemalja dobio i zatvorsku kaznu zbog ubistva više pacijenata i nesavjesnog bavljenja medicinom, to najbolje pokazuje“, napominje Zulejhić.
Krivični zakoni u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Brčko distriktu propisuju novčanu kaznu ili kaznu zatvora u slučaju da se ustanovi da je neko naštetio drugoj osobi baveći se nadriljekarstvom. Slučaj koji je dobro poznat javnosti desio se u avgustu ove godine kada je, kako su prenijeli bosanskohercegovački mediji, nadriljekar i navodni iscjelitelj Alen Azarić (poznat i kao Konstantin Vasojević) tvrdio da je otkrio lijek protiv virusa korona. Iako ga Interpol Beograd traži zbog izvršenja kazne zatvora u Republici Srbiji, gdje mu se sudilo zbog nadriljekarstva, Sud BiH odbio je zahtjev da ga izruči. Takvo odbijanje pravdano je činjenicom da je Azarić bosanskohercegovački državljanin, a Bosna i Hercegovina ne izručuje svoje državljane drugima. Pravosuđe Srbije ga traži zbog počinjenog krivičnog djela prevare, a na osnovu prijave tamošnje Vojne policije. Prema pisanju bh. medija, Azarić se predstavlja kao „doktor prirodne medicine“, neizlječive bolesti otkriva vizijama, a liječi ih gljivama.
Hrnjić vjeruje da bi sve bilo drugačije kad bi se medicina, ali i lijekovi koji se koristi u inostranstvu, učinili dostupnim i u Bosni i Hercegovini.
„Ne mislim na privatne ordinacije i klinike. Tu testovi postoje, ali su skupi. Ako kažete nekoj majci da njeno dijete ima neizlječivu bolest ili bolest gdje je potreban konstantan nadzor, mnoge bi se opredijelile za nešto što je neka vrsta magije. Ne postoji magični štapić. Stvari jednostavno ne funkcionišu na taj način. Ako im pokažete, a i dokažete, da se ta bolest i liječenje manifestuju tako jer je to u njegovom genomu i da se ne može promijeniti, možda bi mislile drugačije“, ukazuje Hrnjić.
Podsjeća i kako „gene još uvijek ne možemo da mijenjamo, ali nauka napreduje i ovo je jedino sigurno“.
„Pomoću toga možemo znati i na koji način se može neko liječiti“, dodaje.
Neobaviještenost kao veliki problem
Psiholog Aleksandar Milić upozorava da u nadriljekarstvo vjeruju ljudi koji nisu obaviješteni. Smatra da ta neobaviještenost dolazi kao posljedica činjenice da nisu razgovarali sa psiholozima, psihijatrima, stručnim osobama uopšte.
„Jedan od razloga zašto ljudi posežu za nadriljekarstvom je zato što oni u tome ne učestvuju aktivno – oni su pasivni posmatrači. To su ljudi koji ne priznaju sami sebi svoje simptome, nego samo vide posljedice. Analizirajući u praksi, primijetio sam da to traje kratkotrajno. Obrate se prvo nadriljekarima i kad vide da te njihove 'magijske' moći djeluju kao neka vrsta placebo efekta i da im ne pomaže, onda se obrate nama stručnjacima koji možemo naučno da potkrijepimo, ali i dokazima potvrdimo zašto je njihov problem takav i onda da dođemo do rješenja“, uvjerava Milić.
Po njemu, postoji tu još jedan problem, a to je da se nadriljekarima obraćaju i ljudi koji u nadriljekarstvo ne vjeruju, tj. koji od nadriljekarstva imaju strah.
„Često neko nađe konac ili smotuljak kod sebe u stanu ili kod kuće. I ako primijete da se ta radnja dešava više puta, postanu paranoični. Odu kod nadriljekara da ih izliječe od moguće magije u koji ni oni sami ne vjeruju. To ne samo da je štetno za psihu čovjeka, nego i sam njegov život. Ne smijemo se šaliti sa time, a to je ono u što ljudi nisu upućeni”, smatra Milić.
Dodaje da je jedan od problema što su ti stručnjaci „pripremljeni na sva moguća pitanja dok razgovaraju s njim, pa prema tome znaju i koji odgovor da im kažu“.
Vjerovanje u nadriljekarstvo, magiju, lijekove sumnjivog karaktera, ljude koji nisu dio naučne i medicinske struke po svim parametrima ne bi trebalo slušati, stav je i roditelja, pogotovo onih čija djeca imaju teška oboljenja, ali i stručnjaka svih profila. Međutim, svjesni su i da će sve dok lijekovi koji su veoma skupi ne budu dostupni svima – bez izuzetka i ne samo u privatnim klinikama – možda i vjerovanje u čuda koja se obećavaju biti manja.