Optuženi u Hagu brane se na razne načine. Nažalost, ne tako rijetko, njihovi nastupi se pretvore u predavanja o nacionalnoj istoriji, književnosti i drugim aspektima kulture iz koje dolaze. Osnovni problem ovakvog pristupa odbrani (najviše karakterističnom za one koji se sami brane) je taj što se pominjanjem za slučaj nerelevantnih istorijskih podataka dolazi do odstupanja od predmeta optužnice koje su i prostorno i vremenski ograničene. Tako je, na primjer, Slobodan Milošević u više navrata govorio o Kosovu i 1389. godini što možda mjestom, ali nikako vremenom nije bilo relevantno za ono što mu se stavljalo na teret. Iako se prosječnom gledaocu itekako čine bitnim i Kosovski boj i 1389. godina za sve što se dešavalo na prostorima bivše Jugoslavije, faktički i realno se ne mogu dovoditi u vezu događaji (koji često spadaju u domen mitologije) sa zločinima koji su se desili šest vijekova poslije. Takva veza ne postoji ni u jednom pravnom sistemu, a najmanje je očigledna sucima Tribunala u Hagu. Uprkos tome, istorija u haškim sudnicama itekako je prisutna, i svojom prisutnošću u procese i optužnice povlači sa sobom čitav narod koji se poistovjećuje sa određenom tradicijom i istorijskim nasljeđem. Stvara se tako iskrivljena slika da se u Hagu sudi narodu i njegovoj istoriji, a ne pojedincima koje sjede na optuženičkoj klupi. Stvara se i još iskrivljenija percepcija da se u Hagu ne brane pojedinci već da se brani taj isti narod i ta ista istorija.
Činjenica je da istorijska predavanja u svojoj odbrani najviše koriste optuženi Srbi, ali ni pripadnicima drugih naroda na optuženičkoj klupi korištenje elemenata nacionalne kulture nije strano. Slobodan Praljak, bivši general HVO-a kojem se zajedno za još pet optuženika sudi za zločine na prostorima tzv. Herceg-Bosne, često ima vrlo dramatične performanse u samoj sudnici. Jednom prilikom je tako uspio izrecitovati dio komedije Marina Držića «Dundo Maroje» ( http://www.sense-agency.com/tv_tribunal.27.html?vid=387 )
Njegov scenski nastup je, naime, bio pokušaj diskreditacije svjedoka Frahrudina Rizvanbegovića, inače profesora bosankog jezika i književnosti u Mostaru. Recitovanjem Držićevog djela Praljak je htio pokazati da on i svjedok ne govore istim jezikom, te da svjedok, iako profesor književnosti, ne može razumjeti jednog Držića, što samim tim dovodi u pitanje njegovu profesiju. Iako je Rizvanbegović odgovorio da razumije Držićeve stihove, Praljak je i dalje insistirao na svjedokovoj nestručnosti i nerazumijevanju. Utrošio je tako Praljak dobar dio svog vremena na postavljanje pitanja kojim je nastojao omalovažiti i svjedoka i bosanski jezik, i to kroz unošenje hrvatske kulturne i istorijske baštine u sudnicu. Ne treba ni spomenuti da je Držić za predmet optužnice apsolutno nebitan, ali je ipak uz pomoć Praljka postao dio procesa.
Najsvježiji primjer unošenja istorije u sudnicu u Hagu zabilježen je nedavno na suđenju generalu Zdravku Tolimiru za zločine u Srebrenice i Žepi u julu 1995. U unakrsnom ispitivanju Petra Salapure 4. maja ove godine optuženi (koji se inače sam brani) je insistirao na događajima iz 1992. godine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Kao da to nije dovoljno prevazilazilo i mjesto i vrijeme Tolimirove optužnice, optuženi je pokušao da objasni vezu između napada na kolonu JNA u maju 1992. i atentata na Franza Ferdinanda u junu 1914. godine. Paralelu je povukao tvrdeći da su oba čina bila povod za po jedan Svjetski rat, gdje je rat u Bosni i Hercegovini okarakterisao kao početak Trećeg svjetskog rata. ( http://www.sense-agency.com/tv_tribunal.27.html?vid=486 )
Teško je objasniti Tolimirovu logiku ukoliko se ne uzme u obzir interpretacija Sarajevskog atentata u srpskoj istoriji gdje je čin Gavrila Principa zabilježen kao herojski. Prema tome, Princip je jedan od junaka srpske istorije koji je stradao za oslobođenje svog naroda od okupatora. Tolimir vjerovatno svrstava i stradale Srbe u Dobrovoljačkoj u tu istu kategoriju sa Principom, što bi mogla još da potkrijepi i činjenica da su se oba događaja koja Tolimir poredi desila upravo u Sarajevu. Ovaj zaključak može djelovati pretjerano, ali činjenica je da je Tolimir svojom izjavom nesvjesno uspio da uvrsti srpskog junaka u konteskt svog procesa, a samim tim i u sudnicu. Koliko je Gavrilo Princip relevantan za generalovu odgovornost za zločine u Srebrenici i Žepi, možda bi on mogao detaljnije objasniti. Međutim, upravo je to pitanje problematično utoliko što bi gledalac mogao da pomisli da su neki događaji iz davne istorije jednog naroda u bilo kakvoj vezi sa naredbama i djelima generala Tolimira. Možda je optuženi uvjerenja da istorijski događaji nude neku vrstu opravdanja za njegove lične odluke, ali takvim bi stanjem svijesti mogao da našteti ne samo sebi, nego i svom narodu. Upravo se takvim nastupima optuženih, koji tvrde da zastupaju sami sebe istorijskim argumentima, u optužnicu i u proces uvode ne samo davno preminule ličnosti, već i narod koji se s njima identifikuje.
Iako nešto drugačiji od Tolimirovog, proces protiv Vojislava Šešelja takođe dovodi u pitanje bitnost istorije, vjere i naroda za optužbe koje mu se stavljaju na teret. U emisiji Utisak nedelje televizije B92 emitovanoj 8. maja ove godine, javio se gledalac koji je glasao za prijedlog u kojem se Vojislav Šešelj kroz psovske i uvrede obraća tužilaštvu haškog Tribunala. Gledalac je zatim dodao da optuženi u Hagu brani pravoslavlje. ( http://www.b92.net/video/video.php?nav_category=907&nav_id=511023 )
Teško je shvatiti kako psovanje majke Hansu Holziusu može biti dovedeno u vezu sa odbranom pravoslavlja, ali činjenica je da dati gledalac nije usamljen u svom uvjerenju. S druge strane, logično je da običan Srbin to pomisli jer je Šešelj u više navrata iskoristio unakrsna ispitivanja i druga izlaganja da pouči publiku o srpskoj istoriji, a samim tim i o viševjekovnom prisustvu pravoslavlja na prostorima Bosne i Hercegovine i drugih dijelova Balkana. Često puta bi sudija Antonetti sugerisao da ti podaci nisu relevantni, ali Šešelj bi uvijek uspio da svoje minute predvidjene za odbranu iskoristi za prosvjetljavanje Zapada o srpskoj istoriji. Uključujući tako istorijska predavanja u vrijeme predviđeno za odbranu od optužbi koje mu se stavljaju na teret, Šešelj sam sebe stavlja u kontekst te iste istorije i dobija status mučenika koji trune u tamnici za viševjekovne ideale, a suštinski najmanje brani sebe. Možda bi se moglo reći da svojim nastupom onda brani narod i istoriju, ali ni jedno ni drugo apsolutno nisu predmet optužnice.
Međutim, veći je problem činjenica da prosječni gledalac smatra Šešeljevo prisustvo u Hagu odbranom pravoslavlja jer odgovornost optuženog tim ne samo da uključuje sav srpski narod, nego i druge pravoslavne narode. Takvom percepcijom događaja, proces protiv predsjednika Srpske radikalne stranke prerasta u odbranu interesa ruskog, grčkog, bugarskog, rumunskog i drugih pravoslavnih naroda. Interesi tih populacija teško da su zastupljeni ili relevantni u Šešeljevom slučaju ili u haškom Tribunalu kao instituciji.
Iako istorija nije bila relevantan segment njene odbrane, Biljana Plavšić je u izjavi krivice pred Tribunalom u Hagu uspjela da smjesti i Drugi svjetski rat i Svetog Savu u kontekst zločina pocinjenih od strane srpskog rukovodstva
O iskrenosti njenih riječi pred sudijama može se raspravljati pogotovo kad se uzme u obzir i njena izjava da je krivicu priznala u najmanju ruku iz praktičnih razloga. Uprkos tome, njeno (iako možda ne sasvim najiskrenije) priznanje krivice još jednom je pokazalo kako optuženi u Hagu ne mogu izbjeći samoidentifikovanje sa nacionalnom istorijom što za posljedicu ima nametanje krivice narodu koji tu istoriju smatra svojom. Objašnjavajući pred sudijom svoju odgovornost, Plavšićeva je sebe ubijedila da su za nju rat u BiH i postupci srpskog rukovodstva u to vrijeme bili pitanje opstanka i samoodbrane. Dodala je zatim, aludirajući na genocid nad Srbima, da je tom ubjeđenju doprinijelo i sjećanje na Drugi svjetski rat, te da su, u nastojanju da se ta epizoda srpske istorije ne ponovi i da Srbi opet ne postanu žrtve, počinjeni zločini nad pripadnicima drugih naroda. Iako je vjerovatno sasvim tačno opisala stanje svijesti ne samo srpskog rukovodstva, nego i većeg dijela srpskog naroda u to vrijeme, Plavšićeva je ovakvom izjavom zločine opravdala istorijom i tragedijom naroda od prije 50 godina.
Ovakav način opravdavanja može se činiti logičnim pogotovo za narod u čije su se ime vršili određeni zločini, ali činjenica je da suštinski i faktički događaji iz Drugog svjetskog rata na realnom, racionalnom i pravnom nivou nisu i ne mogu biti relevantni za dešavanja devedesetih na prostorima bivše Jugoslavije. U najbanalnijem slučaju ovakva se izjava Plavšićeve može protumačiti kao opravdanje, ali u najgorem kao osveta. Da li je osveta ono što pripadnici naroda u čije ime su vršeni zločini žele da očuvaju kao istorijsko nasljeđe najskorijeg rata na našem prostoru? Takvim se tumačenjem otvara istorijska Pandorina kutija koja samo zna za reciprocitet i kontinuitet zlodjela koji onda postaju lajtmotiv naših prostora. Iako bi se moglo reći da vrijeme i istorija upravo pokazuju to, ništa ne sprječava nas ili optužene da tome stanu na kraj upravo prestankom opravdavanja jednog zločina nekim drugim, davnim.
U nastavku svog izlaganja, Biljana Plavšić nije mogla a da ne spomene i Svetog Savu, čiji je karakter opisala kao «ugrađen u biće srpskog naroda». Dodala je zatim da se u ratu njegovim plementim putem vodilo srpsko rukovodstvo čiji je dio bila i ona. To isto rukovodstvo je, kako ona kaže, skrenulo s puta, ali ime Svetog Save je ostalo u tom kontekstu u njenoj izjavi. Može se reći da je ovim pobila samu sebe, jer iako je rekla da je odgovornost njena i samo njena, a ne njenog naroda, identifikovala je sebe sa Svetim Savom kojeg opet smatra neraskidivo povezanim sa svakim pripadnikom srpskog naroda. Čini se ipak da je Plavšićeva tako povezala svoje skretanje sa puta Svetog Save i svoja zlodjela sa «bićem srpskog naroda».
Da li je to bilo potrebno? Da li je potrebno Svetog Savu, srpskog prosvjetitelja čiji je pozitivno mjesto u nacionalnoj istoriji neosporivo, dovoditi na taj način u vezu sa zločinima pojedinaca čije ime stoji u optužnicama Tribunala. U ekspozeu svoje lične krivice, Plavšićeva je iskoristila ime istorijske ličnosti (jednog sveca) i tako nesvjesvno uvukla sve one za koje ta ličnost nešto predstavlja u okrilje svojih zločina. Sveti Sava nema apsolutno nikakve veze sa etničkim čišćenjem i zločinima protiv čovječnosti, tako da spominjanje njegovog imena (baš kao aludiranje na Principovo ime u slučaju Tolimir) suvišno je i nadasve štetno u sudnici Tribunala.
Iz ovakvih i sličnih nastupa optuženika u Hagu, poput Tolimira, Šešelja i drugih dolazi do klasične zamjene teza u procesima koji se vode. Ne može se pobjeći utisku da se ovakvom vrstom odbrane pogotovo u slučaju optuženih Srba, istorijski podaci i ličnosti koriste ne samo kao opravdanje, već i kao okidači zločina o kojima se govori u sudnici. Optuženi tako ponekad nesvjesno navode duhovnost sa kojim se jedan narod identifikuje kao motiv za zlodjela koja su činjena. Ta duhovnost, nerijetko povezana sa istorijom, ostaje tako ukaljana i kompromitovana nastupima optuženih pojedinaca. Šta više, kompromituje se narod kojem se tako nabacuje kolektivna krivica, koja (opet) realno, pravno i faktički ne postoji. Postoji samo kolektivna odgovornost, koja se prema riječima profesora Puhovskog ogleda u javnoj osudi zločina počinjenih u ime kolektiva. Na nama je, dakle, da se suočimo sa činjenicama. Na optuženima je da se suoče sa tim istim činjenicama i da za njih odgovaraju, ali da i jedno i drugo rade isključivo lično i bez pomoći svetaca, istorije, vjere i naravno Kosovske bitke.