Za to vrijeme, dok u Bosnu ateriraju inostrani “siromašni” diplomati, domaćim “službenicima naroda” politika predstavlja sigurno utočište za kreiranje bezbjedne i imućne budućnosti. Prema istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo Predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić posjeduje daleko više novca i nekretnina nego što je to naveo u svom imovinskom kartonu a koji je podnio pred oktobarske izbore 2006. godine. Naime, karton koji je tada Špirić podnio je izgledao skromno – naveo je da ima stan i automobil u BiH. Nije međutim naveo veličinu niti lokaciju stana, kao ni model automobila. Pod stavkom prihoda naveo je plate i naknade ali ne i njihov iznos. U svom drugom “tajnom” kartonu stoji kako predsjedavajući Špirić ima 378.300 eura i 18.140 KM ušteđevine.
Nije grijeh biti bogat niti je grijeh biti bogati političar.Grijeh je podnositi lažne imovinske kartone i skrivati prave podatke o imovinskom stanju. Pogotovo ako se radi o imovinskom kartonu jednog od najvažnijih političara u zemlji.Javnost jednostavno treba imati uvid u lična primanja čovjeka kojeg je dovela na tu visoku političku poziciju.
Svaka informacija ovakve vrste budi u očima javnosti ogorčenje i ljutnju. Istovremeno i nevjerovatnu količinu zavisti, to moramo priznati. Kako se narod treba nositi sa generalno visokim ličnim primanjima domaćih političara i da li smo spremni prihvatiti činjenicu da će političari uvijek imati „malo“ više od nas, običnih smrtnika. Radi se samo o tome koliko to „malo“ ustvari treba biti.
Revizija primanja
Prije mjesec dana je komisija za administrativne poslove parlamenta BiH ukinula poslaničke i delegatske naknade za rad u stalnim komisijama, dnevnice za dolazak na sjednice komisija te naknadu za učenje stranih jezika
Komisija nije podržala inicijative za ukidanje paušala, te naknada za rad u privremenim komisijama.
“Jednoglasno smo podržali ukidanje naknada za rad u stalnim komisijama, dnevnice i naknadu za učenje stranih jezika. Većina članova ove komisije nije glasala za ukidanje paušala, te naknade za rad u privremenim komisijama. Trebali smo ukinuti i ove dvije privilegije, za šta sam glasao”, rekao je tada Remzija Kadrić, predsjedavajući ove komisije za Nezavisne novine.
Objasnio je kako većina članova ove parlamentarne komisije smatra da poslanici i delegati imaju pravo na paušal od oko 750 KM mjesečno i naknadu za rad u privremenim komisijama.
Dnevnica za dolazak na sjednicu Komisije iznosila je oko 50 KM, a naknada za učenje stranih jezika 300 KM godišnje.
Poslanici i delegati i dalje će, uz plaće, dobijati i mjesečni paušal od oko 750 KM, a za rad u privremenim komisijama po 500 KM. Jedan poslanik ili delegat može naplatiti najviše dvije naknade za rad u ovim komisijama.
Tada su čelnici parlamenta BiH i većina članova Administrativne komisije podržali inicijativu da se primanja poslanika i delegata urede u okviru Zakona o plaćama i institucijama BiH. Članovi parlamenta izuzeti su iz ovog zakona, a visinu primanja će određivati svojim odlukama.
U Republici Srpskoj su takođe revidirane visine ličnih dohodaka poslanika u Narodnoj Skupštini te je na osnovu odluke Administrativne komisije plata predsjednika parlamenta RS uvećana za 40 odsto od osnovice te bez minulog radnog staža iznosi 4.900 KM.
Povećanje od utvrđene osnovice za obračun dobili su i šefovi poslaničkih grupa i to za 15 odsto i njihova mesečna plata bez minulog staža iznosi 4.025 KM. Profesionalni poslanici na osnovu ove odluke primaju 3.500 KM, a poslanici, koji nisu u stalnom radnom odnosu u Parlamentu imaju platu od 2.450 KM.
Poslanici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH odbili su novu inicijativu i prijedlog ministra industrije Vahida Heće da Vlada na svoju ruku i bez nekih kriterijuma određuje visinu plata u javnim preduzećima.
Vlada je zadužena da u roku od 30 dana a do 1. novembra dostavi zakonska rješenja koja bi sadržavala kriterijume o visini plata za apsolutno sve državne kompanije i zaposlene u institucijama FBiH.
Visoke plate-da ili ne
Svi bi se mogli složiti na jednoj stvari a to je da iznos primanja u javnim institucijama mora biti transparentan. Ali koliki taj iznos treba biti? Da li ih poslanici trebaju određivati sami i na osnovu prosječne plate u zemlji? Ako je to tako, zašto ta plata nije desetostruko veća od prosječne u zemlji?
Javnost burno reguje na visine ličnih dohodaka izabranih političara u zemlji, ali kada biste toj istoj javnosti postavili pitanje kolike bi one zapravo trebale biti, od deset anketiranih osoba dobili biste najmanje deset različitih odgovora. Politika jeste dobra prilika da se zaradi, na ovaj ili onaj način, ali kada bi prestali na trenutak razmišljati o politici kao mjestu bezobraznog bogaćenja, na koji način bi trebalo odrediti visinu njihovih primanja? Na osnovu kojih kriterijuma? Osnovice rada i koeficijenata a koje političari mogu svako malo sebi povećavati?
Nažalost ne postoji niti jedno generalno pravilo koje određuje visinu dohotka jednog političara.
Visina njihovih plata se vodi tradicijom koja kaže su oni ti najsposobniji ljudi u državi te da podnose najteži teret za svoj narod. Nekad o visini njihove plate odlučuje bizarna slučajnost kao naprimjer u Evropskom parlamentu. Nakon trogodišnje rasprave na temu svojih ličnih dohodaka, evroposlanici će od ove godine zarađivati jedinstvenu platu od 7412 eura. Otkud baš tolika plata? Zašto ona nije recimo deset hiljada eura? Prema odluci EU, plate će biti jednake za predstavnike svih zemalja-članica i iznosiće 38,5 odsto od plata sudija u Sudu pravde evropskih zajednica. Zašto baš 38,5 odsto, zašto ne 50 %?
Radi se o teško iznuđenom kompromisu jer su dnevnice i paušali, koje su parlamentarci dobijali, izazivali oštru kritiku javnosti. Neki evropski parlamentarci su se pri dolasku na posao samo prijavili da su stigli, tog dana bi uzeli dvjesto eura dnevnice i otišli igrati tenis ili golf. Jedan od njihovih kolega je to uslikao i “ocinkario ih”.
Neradnici u skupštinskim klupama
Prema još neobjavljenom izvještaju Centra civilnih inicijativa a koji je prenio dnevni list Blic, postoje poslanici u Narodnoj Skupštini RS koji nisu po kriterijumima učešća u diskusijama, broja replika, predloženih inicijativa i postavljenih poslaničkih pitanja uknjižili” čak nijednu od parlamentarnih aktivnosti.
Nasuprot njima stoji narodni poslanik SDS-a Lazo Marić, koji je učestvovao u 32 diskusije, imao devet replika, predložio dvije inicijative i postavio sedam poslaničkih pitanja.
Da li bi trebalo kazniti neradnike u parlamentima snižavanjem njihovih dohodaka? Da li bi poslanik Marić trebao imati veću platu od recimo nezavisnog poslanika Dragana Mikerevića, koji je za pola godine u Skupštini Srpske imao samo jednu diskusiju?
Nažalost ništa od takvog prijedloga, izabrani narodni poslanik je jedinka, koja može raditi šta hoće, ne radi se o građevinskom radniku na normu. Ako bi ga htjeli vući za rukav i kazniti ga kao đaka prvaka, time bi snizili ne samo njegovo već i dostojanstvo njegovih glasača. Takođe nije moguće uvesti mehanizam po kojem bi poslanike -neradnike neko mogao smijeniti, jer su tu u „mandatu“ naroda, a naroda teško da će izaći na ulice tražeći smjenu neaktivnih parlamentaraca.
Na drugu stranu se može opet postaviti i ovakvo pitanje: Zašto bi neko ko samo sjedi i jednom u godini zapijuče za govornicom ili uloži dvije ili tri besmislene replike trebao dobiti recimo pet puta više od običnog građanina, koji po cijeli dan radi kao konj?
Odgovor na to pitanje niko ne zna. Ali svi se slažu kako od tog istog građanina izabrani poslanik dobija previše.
Sakriti od javnosti
Ostaje meritum problema, kolika bi trebala iznositi plata narodnog poslanika ili bilo kojeg javnog službenika? Svako na taj iznos gleda različito, direktor nekog javnog preduzeća bi se na njihovu platu mogao samo slatko nasmijati. Radnik jednog Čajevca o tom iznosu može samo sanjati.U većini slučajeva poslanička plata pokrije godišnja primanja jednog “Čajevčevog” radnika. Ako ih radnik spomenutog preduzeća dobija redovno. Nažalost ne dobija. Ali to je drugi i mnogo ozbiljniji problem ove zemlje.
Ne bi mnogo ni pretjerali kada bi rekli kako jedna sekretarica u dobro poslujućem javnom preduzeću prima platu od oko hiljadu i po maraka. Da li je to previše s obzirom na „odgvornost“ kakvu ova pozicija donosi? Pitajte narod. I to će mu se učiniti mnogo.
Plata gradonačelnika jedne Banjaluke, grada sa najvećim budžetom u RS, Dragoljuba Davidovića iznosi 3.500 KM. Na drugu stranu neobjašnjivo je zašto su visoke plate načelnika u izrazito nerazvijenim opštinama, pa tako recimo plata načelnika Rogatice iznosi 3.022 KM, Kupresa iznosi 2.815 KM, a prvog čovjeka Kalinovika 2.546 KM?
Zašto predsjednik Vlade RS ima platu nešto oko pet hiljada maraka a ne deset? Ako posmatramo budžete kojima upravlja premijer Srpske na jednoj a gradonačelnik spomenute Rogatice na drugoj strani, onda su te plate neuporedive. Ispada da je Dodiku isplativije biti načelnik Rogatice. Odgovornost bi mu tad bila neuporedivo manja. A plata tu negdje.
Ako bi se poslaničke ili ministarske plate trebale voditi prema platama top menadžera u zemlji, onda bi one trebale biti između deset ili petnaest puta veće od prosječne plate u BiH i RS, a koja u RS iznosi oko 600 KM.
Takav prijedlog, ma koliko djelovao pomno osmišljen i obrazložen, bi javnost naravno rezolutno odbacila. Politka je nepopularna stvar kod nas, povjerenje građana u institucije je na niskom nivou.
Političari su tako ostali između dvije vatre – htjeli bi puno zarađivati ali istovremeno ne žele da se o tome zna. Sistem raznih dnevnica, regresa i paušala je za to idealan. Na te “dodatne prihode” se nekako uvijek zaboravlja pri analizi ličnih primanja, iako oni uvijek dobro nadopune budžet poslanika.
Kako reče narodni poslanik Muharem Murselović za Blic “treba znati da poslanici rade u komisijama, svojim poslaničkim klubovima, poslaničkim kancelarijama, regionalnim odborima stranke…CCI naš rad prati samo formalno.”
A kad bi se upustili u dubinsku i suštinsku analizu rada, tek bi onda rezultati bili frapanti, u to ne sumnjajte.