Godinama slušamo o masovnim odlascima i bijeloj kugi koja vlada u našoj zemlji, ali podaci do kojih smo došli tek otkrivaju prave razmjere ove priče. Naime za samo pet godina Federacija BiH je ostala bez 10.000, a Republika Srpska bez 12 000 studenata.
Posljedica je ovo svega onoga na čemu se nije radilo zadnjih 20 godina- ekonomska situacija u državi, demografska i obrazovna politika, odlazak stanovništva zbog nezaposlenost, a sve češće i političke nestabilnosti. I sada su taj nerad i nemar došli na naplatu u vidu polupraznih amfiteatara i školskih klupa.
Prema podacima iz izvještaja Ministarstva obrazovanja i znanosti Federacije BiH, prije pet godina, broj studenata u ovom entitetu bio je nešto veći od 67. 000, a danas je tek nešto veći od 57.000. Iz izvještaja je vidljivo da je najviše studenata izgubio Univerzitet u Tuzli – prije pet godina ovdje je studiralo njih 13.245, a danas samo 9.994.
U Republici Srpskoj je situacija još dramatičnija. Kako nam je rečeno u Zavodu za statistiku ovog entiteta, iz godine u godinu se nastavlja trend opadanja broja upisanih studenata. Tako je u zimskom semestru 2017/2018. upisano ukupno 32 585 studenata, što je 2 207 studenta, odnosno 6,3 posto manje nego godinu dana ranije. Od ukupnog broja upisanih studenata, na javne visokoškolske ustanove upisano je 70,3 odsto, a na privatne visokoškolske ustanove 29,7 odsto.
Poređenja radi, prije pet godina, u školskoj 2012/2013. godini, u RS je bilo 44.720 studenata.
Prema ocjenama naših sagovornika, neosporno je da je u periodu od 1992. godine do 2000. godine mnogo ljudi napustilo ove prostore, da su mladi tamo stvorili porodice koje se ovamo nikada nisu vratile. Neosporno je, kažu, da ljudi i dalje masovno odlaze, pogotovo mladi, da država nema adekvatan odgovor ni na jedno od gorućih pitanja, te da se povrh svega i obrazovni sistem uništava od završetka rata i tjera mlade na privatne fakultete, studiranje vani ili na odustajanje od nastavka školovanja.
Demograf Stevo Pašalić kaže da ovakvo stanje ne može zaustaviti nikakav revolucionarni skok nataliteta. Rješenje je u promijeni svijesti, aktivnom radu na popravljanju socijalnog statusa građana, i sprovođenju valjanih reformi, a za to su potrebne godine.
“Nama trenutno nedostaje 50 posto prvorođene djece. To što političari pričaju da nam treba treće ili četvrto, je nešto što nema puno veze sa realnošću, jer nama prije svega trebaju prvorođena djeca, a tek onda dolazi, drugo, treće , četvrto djete. Jedino rješenje nam je da se svi uključimo u rješavanje populacione politike, od politike, struke, privrede, obrazovanja, i ako to sada dobro uradimo, rezultate ćemo vidjeti tek za deceniju, dvije ili tri. Dodajmo i to da su današnji demografski problemi u velikoj mjeri uzrokovani i odlaskom stanovništva, koji je prisutan ne samo u BiH, već i u cijeloj regiji ”, istakao je Pašalić.
Pored smanjenog nataliteta i odlaska stanovništva, profesor Univerziteta u Tuzli Sabid Zekan ističe još jedan problem, a to je obrazovanje. Kaže da je, uopšteno govoreći, visoko obrazovanje u BiH izgubilo kredibilitet u javnosti i kod mladih ljudi. Bosanski univerziteti, uglavnom nisu organizovani da se nose sa svjetskim trendovima, a još uvijek se mnoge stvari stavljaju pod tepih i populistički prikazuju uspjehe, ali oni su daleko iza svijeta. I u tako konfuznoj situciji, iz godine u godinu raste broj univerziteta i visokoškolskih ustanova sa jedne strane, dok sa druge strane opade broj potencijalnih brucoša.
„Svugdje u svijetu, univerziteti su povezani sa društvom i privredom. Kod nas su povezani samo onda kada politička vlast treba postaviti upravni odbor, rektora i slično. Ne postoji strategija visokog obrazovanja na nivou države, čak ni na nižim nivoima vlasti. Stihijsko obrazovanje nas je dovelo do paradoksa da veliki broj svršenih studenata ne rade onaj posao za koji su završili fakultet. Sa druge strane, poslodavci se žale da ne mogu dobiti kvalitetan kadar koji traže na biroima, ovdje ne računam na javni sektor koji zapošljava podobne tj. one što su preko noći završili fakultete. Svi ovi faktori uticali su da mladi ljudi razmisle o svojoj budućnosti i da shvate da im je budućnost negdje vani, a ne u svojoj domovini“, zaključuje profesor Sabid Zekan.
Sve ovo što se dešava, ne samo kod nas, već i u cijelom regionu, su jako ozbiljni procesi na koje, nažalost, nema nikakve ozbiljnije reakcije, a samim tim ni izlaska iz ovog ćorsokaka. I tako već 20-ak godina.