Konstantno u mene bulje mafijaši, ubice, ratni profiteri i kriminalci raznih vrsta, a sve što mogu da uradim je da napišem tekst ili da dobacim štagod, onako usput, ljudima koji ih predstavljaju, tokom uličnih kampanja. A evo kako izgleda jedan običan, prosječan, jesenski predizborni dan.
Situacija prva: Sjedim u kafiću pored centrale SDA Centar. Zaustavlja se džip od otprilike 25-30 hiljada maraka ispred kafića i tu stoji dobrih desetak minuta. Na džipu slika s Bakirom Izetbegovićem, a iz zvučnika prašte razne parole, ovaj put malo umjerenije nego inače, tj. one koje manje prizivaju na etničku podjelu. Kaže glas djevojčice, «Želim bolje obrazovanje i znam da mi oni to mogu priuštiti», a onda se iz zvučnika prodere drugi glas koji izgovara «EZ – DE – A». Razmišljam dalje, za deset minuta je curica svašta nešto poželjela i «zna da će joj to SDA ostvariti». Hoće, vjerovatno kao i do sada, a da ne govorim kako parola nevjerovatno podsjeća na onu s početka devedesetih, kada je HDZ ispisao na plakate «Zna se». Tako i ovdje, valjda «narod zna». Još samo da počnu prodavati «čist bošnjački zrak» u konzervama i imaćemo demokratiju. Ogavno!
Situacija druga: Nakon igranja fudbala, raspravljam s petoricom braće po lopti, o čemu drugom, nego o politici. Jedan od njih, inače sjajan student elektrotehnike, hladno izjavi, u toku ezana na jezerskoj džamiji, kako «nikad ne bi glasao za SDP, jer više ne bi mogao čuti ezan». Nije tužno što to nije tačno, nego je tužno da jedan čovjek sa sposobnošću promišljanja, s mnogo pročitanih knjiga, sa sjajnim ocjenama na teškom fakultetu, može uopšte izgovoriti, a kamoli povjerovati u nešto tako. Naravno, ja nisam mogao ostati dužan, ali kad sam brojem i slovom iznio informaciju o ogromnom broju obnovljenih i sagrađenih džamija upravo u vrijeme komunista (jer je u očima prosječnog Bošnjaka SDP = Titoizam), shvatio sam da sam u raspravi sam i da neću promijeniti mišljenje indoktriniranog jadnika sa elektrotehnike. Sjećam se i da je reis Cerić jednom hladno izjavio kako nismo mogli klanjati čak ni kod kuće, i tada sam se još pitao da li i polupismena osoba može povjerovati u ovo, ali sam se prevario i shvatio da – može. I zaista me sve to podsjeća na Orwella, koliko god to prazno zvučalo, ali ako smo svi (ili barem ogromna većina, broj onih koji nisu je zanemariv) voljeli dedu aliju, može nam se to opet desiti, jer naši jadnici neće znati razliku između bakira, fahre, harisa ili alije. Mala slova ovih imena nisu greška.
Situacija treća: Sinoć smo gledali utakmicu Partizana u Ligi šampiona. I, naravno, jedini sam navijao za Partizan, dok su se drugi naslađivali što je Hrvat, usto muslimanskih korijena, zabio gol mrskim Srbima i to u nadasve prijateljskoj Ukrajini. I opet me je bilo stid moje okoline. Bez obzira što se nekome možda ne gleda Partizan, ljudi jednostavno ne žele prihvatiti da skoro pola države želi gledati isključivo te utakmice, a i pokoji čovjek iz FBiH takođe želi vidjeti komšije. Kada sam rekao kako mi se mnogo više gleda Partizan, nego po stoti put Bayern, Manchester ili Real, jedan je dobacio s opaskom, «ali bio je rat… oni su izvršili agresiju». Nakon toga sam ustao i otišao, svaka daljnja rasprava je bila uzalud. Iako, kada odustaneš, priznaješ poraz, ti si već unaprijed osuđen na poraz, jer se možeš boriti samo njihovim sredstvima, a to su sila, poluinformacije i laž. Takvi ne priznaju borbu riječima, nego samo palijama, urlanjem i sličnim stvarima. Reći im istinu je kao da im zabiješ nož u leđa, kad se najmanje nadaju. Ali, ne lezi vraže, oni odmah ustaju, vade nož i vraćaju u srce, tako da je šansa da preživiš među takvima ravna nuli.
Situacija četvrta: Gledam mladog novinara Vladu Marića u emisiji «Odgovorite ljudima». Doveo je Mirnesa, Bojana Bajića, Ibru Spahića i još neke ljude. Ibro Spahić, u standardno izvanvremenskom elementu, ne odustaje od kandidatura, i dalje se nada, pokušava s kulturom (kakva god da je) i, iako često pretjera u dužini priče, ponaša se normalno. Bajić tu i tamo izjavi ponešto pametno, ali Mirnes prevazilazi sam sebe i ovog naziva gorim od Karadžića (?!). Ko god nije gledao, može se uvjeriti na videu ispod.
I onda zaista shvatim da me je stid. Stid me je što sam Bošnjak, zbog kretena poput ovog političkog infantilca koji je svojevremeno sebe poredio s Titom. Iako je ovaj tip potpuno nerelevantna osoba, sama činjenica da se i takvi mogu pojaviti u medijima, a pojavljivaće se pogotovo ako uđe u parlament, zaista poražava. Lista Bošnjaka kojih me je stid je duga, preduga, toliko duga da zaista ponekad pomislim kako smo mi ubjedljivo najzaostaliji narod na Balkanu. Mene je stid postupaka i Mustafe Cerića, te njegovog zamjenika Spahića, koji u ovaj predizborni vakat instruiraju efendije širom džamijske mreže o čemu će i kako pričati na džumama i ostalim vjerskim druženjima. Stid me je raznih bošnjačkih «mislilaca», «filozofa, «publicista», te pogotovo onih koji ih tako nazivaju. Stid me je praznoglavaca koji misle da će Haris Silajdžić ukinuti Republiku Srpsku, da će napraviti građansku ili 100% državu. Stid me je što sam građanin grada koji je gledao kako se na rukama prenosi prvi predsjednik, u društvu kriminalaca koji prijete silovanjem (Šaja, op. a), a stid me je i što sam direktno u tome učestvovao.
I pored svega, nadam se da ljudi koji nisu Bošnjaci, nakon ispada ovozemaljskih idiota, neće dići ruke od ove zemlje i reći «odjebite i vi i BiH». Takvi upravo daju snagu separatističkim snagama, i nema apsolutno nikakve razlike između njih i Dobrice Ćosića, jer se ponašaju kao njegovi stalni, svevremenski pijuni. Stvoriti islamsku državu od dijela Bosne i Hercegovine je ravno ratnim ciljevima Slobodana Miloševića. Njima, mirnesima, latićima, fatmirima, bakirima i ostalima upravo to i odgovara, da bi vladali tom malom teritorijom koju bi tek onda pogodila korupcija, izolacija, siromaštvo i bijeda. Ali neće biti «anamo onih», jer «ovdje je bio rat». Takve priče će nas vratiti još dvadeset godina unazad, kao da ovih dvadeset nije bilo dosta?!
A vrhunac se dešava jutros. Negdje na Facebooku, pročitah izjavu poznanice koja je simpatizerka SDA od najranijih dana i koja kaže kako je «Mirnes u svemu u pravu».