U listopadu ove godine održat će se Lokalni izbori, a građane će mjesec dana prije njih pratiti političke izjave o tome što lokalna zajednica planira učiniti za svoje građane. Kako bismo barem malo olakšali onima koji će biti na raznim listama, u ranijoj anketi pitali smo građane Mostara što treba njihovom gradu da bi postao bolji. Jedan od prijedloga naših čitatelja onima koji upravljaju gradom, na čemu trebaju raditi, bila je kultura življenja u gradu – održavanje zgrada, dvorišta i zajedničkih prostora. Gotovo 30 posto građana izabralo je ovaj odgovor u anketi kako bismo političarima poslali poruku što su stvarni problemi s kojima se građani susreću.
Zgrade starije gradnje, prljavi i neugledni haustori
Prljavi i neugledni haustori, razbijena ulazna vrata, krovovi koji prokišnjavaju, interfoni koji ne rade, pokvarene instalacije, zapušteni podrumi, propale fasade nerijetko različitih boja i s tragovima granata… Sa svim ovim susreću se stanovnici grada na Neretvi. Sve to trebalo se riješiti implementacijom Zakona o upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova koji je donesen 2008. godine na razini HNŽ. Unatoč tome što su bili stvoreni svi preduvjeti, i što su sukladno ovom Zakonu i pravilniku bila odabrana poduzeća za održavanje zajedničkih prostora, u Mostaru zakon nikada nije zaživio. Već duže vremena nitko ga više i ne spominje, niti tko zna kada i kako će on zaživjeti.
Zašto zakon nije realiziran u Mostaru za Bljesak.info pojasnio je načelnik Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara Božo Ćorić. Kazao je kako je za sporna bila nezainteresiranost dijela građana oko odabira upravitelja. Naime, 2008. godine Grad je uradio dva poziva za obavljanje poslova upravitelja i javilo se njih pet; Tempo-Vranica, ZT Tehnozaštita, Euro-Invest, Amitea i Contec.
”Odmah po donošenju ovog županijskog zakona pokrenuli smo aktivnosti i odabrali pet upravitelja. Nekih 1260 stanova se tada izjasnilo i ušlo u ove aktivnosti. Nažalost, postojao je veliki otpor građana, nisu željeli upravitelje i na svakakve načine su opstruirali njihov odabir”, kazao je Ćorić.
Iako zakon predviđa da Grad može nametnuti upravitelja onim vlasnicima stanova koji ga nisu odabrali, gradska administracija se nikada nije upuštala u tu proceduru.
Što je bilo sporno?
Prema Zakonu o upraviteljima građani Mostara trebali su jednoj tvrtki, za koju bi se opredijelili, za njezine usluge mjesečno izdvajati 30 feninga po metru četvornom stambenog prostora koji imaju u vlasništvu.
Tako su na primjer oni vlasnici koji imaju stanove od 80 metara četvornih za održavanje zajedničkih dijelova zgrada poduzeću koje su odabrali, trebali izdvajati oko 24 KM mjesečno za održavanje zajedničkih dijelova zgrade, ili 30 KM mjesečno oni koji žive u stanu od 100 četvornih metara.
Neki imaju čak i palme ispred zgrada, brinu o svojim dvorištima Od svih prikupljenih sredstava 17 posto trebali su dobivati upravitelji, dok bi ostatak novca trebao ići na održavanje. Razlika od 17 do 30 posto pak bi išla na poseban račun kojeg bi vodio upravitelj, a koji ne bi mogao trošiti bez predstavnika zgrade i kućnog savjeta. Upravitelji bi zapravo bili zaduženi samo za održavanje zajedničkog prostora, čija je ukupna kvadratura manja od ukupne kvadrature stanova i za to bi primali određenu naknadu te rješavali zahtjeve stanara. Važno je naglasiti da bi po ovom zakonu upravitelje kontrolirali komunalni inspektor i predstavnik zgrade.
No, nezadovoljstvo građana ovim zakonom upravo je bilo proizašlo iz toga što su uslugu upravitelja smatrali preskupom za tako mali dio koji bi održavali. Za građane Mostara zakon i sama ideja uređenja zgrada bila je potrebna, ali izgleda ne na ovakav način.
Iz Udruge za zaštitu potrošača Futura smatrali su da ovakav zakon nije tržišni te kako je s njim monopol dan u ruke samo nekim tvrtkama. Spornim su smatrali i to što je definirana maksimalna cijena usluga po kvadratu, a nisu bile definirane usluge koje su se podrazumijevale za tu cijenu. Gradske vlasti Mostara očito nisu uspjele na najbolji način prezentirati Zakon građanima, nego su išli ”bombastičnim cijenama”. Građani nisu prihvatili.
I tu je sve zapelo.
Usklađivanje zakona, pa poziv za nove upravitelje
U međuvremenu, 2021. godine Federacija Bosne i Hercegovine donosi Zakon o stvarnim pravima koji, između ostaloga, regulira upravljanje i održavanje zajedničkih prostora. S obzirom da je taj zakon dijametralno suprotan s već postojećim županijskim zakonom o upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova, potrebno je da ga Županija Hercegovačko-neretvanska uskladi. Prema riječima Bože Ćorića, Grad je HNŽ-u nekoliko puta službeno pisao Županiji da to izvrši, ali ni do sada to nije učinjeno.
Građani samoinicijativno brinu o svom okruženju ”To se nekako uvijek odgađalo. Novi ministar je čak pripremio zakon i poslao svim općinama i gradovima da se očituju.
Očitovao se jedino Grad Mostar. Krajem svibnja ove godine održana je i javna rasprava na koju su bili pozvani svi predstavnici općina i gradova u HNŽ-u, opet smo došli samo mi iz Grada Mostara”, objasnio je Ćorić dodajući kako je očekivao da će Skupština HNŽ na idućoj sjednici usvojiti Zakon.
Ali nije.
Iz Grada Mostara poručili su da, ukoliko i kad Skupština HNŽ donese novi, usklađeni zakon o upraviteljima, oni će ponovno pokrenuti odabir za nove upravitelje. A da su oni Mostaru itekako potrebni smatra i gradonačelnik Mario Kordić koji vjeruje da su oni” jedini dobar put rješenju ljepšeg izgleda grada kad je u pitanju životni prostor”.
”Mislim da je to dobar put i jedini ispravni put – da imamo upravitelje objekta i da znamo s kim razgovaramo, a ne da se fasada radi dva kata pa tri ne radi pa četiri radi i da svako ima svoju boju s kojom radi. Grad onda ne sliči ni na što”, podijelio je ranije svoje mišljenje o upraviteljima mostarski gradonačelnik.
Problem naplate
No, svo vrijeme u Mostaru kao upravitelji djeluju dvije tvrtke, koji s nekoliko zgrada imaju potpisane ugovore za održavanje zajedničkih prostorija. Jedna od njih je Euro-Invest, koja trenutno održava 50-tak zgrada. Foto: Bljesak.info / Detalj iz jednog od uređenih mostarskih dvorišta ”Upravljamo s nekim najvećim zgradama u Mostaru, poput Mljekare i Orke. Mladi ljudi su zainteresirani za upravitelje, žele da se njihove zgrade održavaju i mi svaki mjesec imamo neka dva do tri upita za održavanje”, objašnjava za Bljesak.info ravnatelj ove tvrtke Ali Vrtić.
Da bi neka zgrada ušla u proces održavanja potrebno je da se izjasni više od 50 posto stanara (50 posto +jedan stan). Iako uredno ispunjava svoje obveze po pitanju održavanja zgrada, tvrtka Euro-Invest vrlo često nailazi na otpor pojedinih vlasnika stanova kada je riječ o plaćanju ovih usluga.
”Problem je naplata, neki jednostavno ne žele platiti, bezobrazno zaobilaze ovu obvezu, dolazi do raznih nesuglasica”, objašnjava Vrtić dodajući da bi se ovaj problem najlakše mogao riješio prinudnom naplatom., a ona je moguća jedino Zakonom o upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova, koji se ne primjenjuje.
Mostar ima nisku kulturu stanovanja
Da se nešto mora mijenjati, i više je nego jasno. Pojedini građani davno su shvatili da su oni ti koji su obvezni da vrše upravljanje i održavanje zajedničkih dijelova zgrade. Organiziranim djelovanjem svoje stare zgrade pretvaraju u ljepše prostore.
Pomoć građanima oko uređenja dvorišta stambenih zgrada nudi i Udruženje građana ”Nešto Više”.
Samo prošle godine u suradnji sa stanarima obnovili su i uredili 12 do tada zapuštenih dvorišta. Ova akacija provodi se kroz projekt ”Mostar – Prostori koji pokreću” već tri godine, a interes građana za njom je velik, toliki da su mnoga dvorišta morali odbiti.
U svijetu gdje se često oslanjamo na institucije i lokalne vlasti, ovakvi primjeri pokazuju kako je snaga zajednice neprocjenjiva. Život u stambenim zgradama zahtijeva suradnju i zajedništvo među stanarima, posebno kada je riječ o održavanju zajedničkih dijelova zgrade. Jedino kada svaki stanar preuzme odgovornost za održavanje zajedničkih prostora moguće je očekivati promjene u kulturi življenja u gradu.
Ljepša strana mostarskih dvorišta Svjesni smo da Mostar ima nisku kulturu stanovanja. Dovoljno je sumirati probleme većine zgrada u kojima funkcioniranje stambene zajednice najčešće ovisi o samovolji pojedinaca. Razlog se ponekad krije u financijskoj nemogućnosti, ali nažalost češće u nezainteresiranosti i neodgovornosti građana naspram vlastite imovine. Međutim, ne leži sva krivnja isključivo u pojedincu. Postojeća zakonska regulativa na jedan način dopušta takvo ponašanje.
Što će se događati u budućnosti i kako će se problem riješiti ostaje da se vidi.
Možda će sve, kao i uvijek, biti jasnije nakon (još jednih) izbora.