Usprkos političkoj krizi, kojoj čini se nema kraja, Milorad Dodik nastavlja svoj dobro poznati narativ – Republika Srpska može postojati u Bosni i Hercegovini, ali samo onakvoj kakvu on priznaje – „ustavnoj“, kako on kaže, a ne „muslimanskoj“.
To je terminologija koju on koristi kako bi opisao pokušaje jačanja državnih institucija.
Jasno i oštro, u svom stilu, Dodik se u intervjuu datom Glasu Srpske za Vaskrs, okomio i na evropske lidere poput Visoke predstavnice Evropske unije za vanjske poslove Kaje Kallas, optužujući ju, ali i druge, da „čitaju šta im se da, a da ne razumiju suštinu“.
U međuvremenu, dok izjavljuje da „sve više ljudi u svijetu shvata o čemu se ovdje radi“, da postoje prijatelji Republike Srpske u svijetu, Dodik pokušava da upakuje svoju politiku u širu evropsku sliku – onu u kojoj politička desnica uzima maha. Konkretno, on se pozvao se na Fides Viktora Orbana, AfD u Njemačkoj, stranku Marine Le Pen u Francuskoj, pa čak i Salvinijev pokret u Italiji. Prema njegovim riječima, između 140 i 150 zastupnika u Evropskom parlamentu danas „razumije“ Republiku Srpsku. Prije deset godina, kaže on, to bi bila čista fikcija.
Plus, dodao je dobre odnose sa Srbijom, Rusijom, Azerbejdžanom i Kinom, i sve bolje odnose sa novom američkom administracijom.
“Od nove administracije u Washingtonu očekujemo da u narednim mjesecima redefiniše politiku u BiH i sigurno neće biti kao do sada, da jedan ambasador ima neprikosnoveno pravo da sruši zemlju. I on (Majkl Marfi) je to uradio, sve sa nadom da ćemo mi pokrenuti neki postupak koji bi bio dovoljan da izazove intervenciju međunarodne zajednice. To se sve nije desilo” izjavio je Dodik.
Međutim, ono što Dodik ne spominje jeste da je istovremeno suočen s ozbiljnim posljedicama svojih poteza – nepravosnažna presuda na godinu zatvora i zabrana političkog djelovanja na šest godina zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika. Istovremeno, za njim, premijerom Radovanom Viškovićem i predsjednikom NSRS Nenadom Stevandićem raspisana je potjernica zbog neodazivanja na sud BiH u predmetu “rušenje ustavnog poretka BiH”. .
A Dodikov odgovor? Ako presuda postane pravosnažna, RS će krenuti svojim putem.
To više nije samo politička igra – to je direktna prijetnja. Dodik pokušava da igra na kartu „mi ili niko“, ignorišući činjenicu da time gura cijelu BiH ka novoj krizi. Skupština RS usvaja zakone kojima efektivno isključuje državno pravosuđe i policiju s teritorije entiteta – zakone koje je Ustavni sud BiH već suspendovao kao neustavne.
Reakcije međunarodne zajednice nisu izostale. EU i SAD izrazile su ozbiljnu zabrinutost, ma šta god to značilo. Iz Moskve dolazi očekivana podrška. U tom kontekstu, Dodik pokušava da predstavi sebe kao slobodarskog lidera koji vodi borbu protiv „briselskog birokratizma“, iako mu domaće i međunarodne pravne institucije istovremeno stavljaju ozbiljne etikete – od separatiste do kršitelja ustavnog poretka.
U stvarnosti, ovo više nije pitanje interpretacije ustava, već pitanje političke odgovornosti. I pitanje svih pitanja– koliko dugo će kriza trajati? Dodik je rekao da nema nikakvog straha od rata ili sukoba jer će se kriza završiti “politički”.
Kako je dodao “Republika Srpska se bori za neko buduće vrijeme, a ne za vlastiti komoditet.”
“Borimo se za status Republike Srpske. Kako će sve biti riješeno? Biće riješeno, i to kroz neku formu politike, jer kriza je izazvana političkim procesom” dodao je on.
Podsjećamo da su Njemačka i Austrija nedavno bilateralno uvele sankcije pomenutoj trojici zbog napada na ustavni poredak Bosne i Hercegovine, nakon čega je njemačka ministarka Anna Luhrmann “protjerana” iz Banjaluke i Republike Srpske. Nedavno je i holandski parlament uputio inicijativu da se uvedu sankcije.
U takvoj situaciji, mogu li Dodiku zaista pomoći njegovi međunarodni prijatelji?
Politička analitičarka Tanja Topić smatra kako “ovdje imamo već duže vrijeme logičku grešku u ideološkom pozicioniranju”
“Zaklinjanje u antifašističke tekovine i aplaudiranje desničarima u Evropi, gdje su neki od njih duboko zagazili u neofašizam, ne idu zajedno. Ako je riječ o upotrebi za domaće političko tržište, onda se ovdašnja javnost ili potcjenjuje ili zbunjuje, dovodeći je u vrijednosni prostor koji joj nije imanentan. Definitivno određene veze sa desničarima postoje, zaklinje se u prijateljstvo i podršku istih, a da malo ko propituje zašto je to tako” ističe naša sagovornica.
Ona misli da se povezanost krije u dijeljenju istih (kvazi) vrijednosti koje su konzervativne, autoritarne, i nastojanja zbog tih veza postavljanja pojedinih političara na pijedestal sebi ravnih – oni su suverenisti, “proganjani” od pravosudnih sistema u sopstvenim državama, antievropski raspoloženi.
“Tako imponuje postaviti se u društvo sličnih, biti poput Trumpa, Orbana, Putina, ne pitajući za cijenu urušavanja demokratskih vrijednosti, što istovremeno među sopstvenim izmanipulisanim i indoktrinisanim građanima podiže političku cijenu” zaključuje Tanja Topić
“Dodikovo pozivanje na podršku evropske desnice više je politički marketing nego stvarna diplomatija” ističe za BUKU komunikolog Mladen Bubonjić.
“U praksi, riječ je o sporadičnim susretima sa marginalnim ili kontroverznim političarima koji nemaju ozbiljan uticaj u svojim zemljama, a još manje u EU. Ova retorika služi domaćoj javnosti, kako bi se stvorio utisak da je Dodik međunarodno relevantan i snažan lider. U stvarnosti, on je pod sankcijama i sve izolovaniji, pa mu preostaje da gradi mitove o globalnoj borbi protiv “briselske hegemonije” i “neoliberalnog fašizma”” smatra Bubonjić.
On dodaje da je takva priča efikasna u propagandne svrhe, ali ne mijenja činjenicu da mu istinska podrška izvan granica Republike Srpske izostaje.
“Dodik tako ne vodi spoljnu politiku, on režira predstavu za unutrašnju upotrebu” zaključuje naš sagovornik.