Oproštajni poljubac u zoru, kombi ili autobus, jedan kofer: turska kafa, cigare, mobitel (na njemu Viber, Facebook i Google translate)…., granica: ‘idemo u posjetu rodbini’, mala sobica, mast za leđa koja bole, čokolade za povratak i drugi pokloni… To je svakodnevnica njegovateljica sa ovih prostora koje rade u zemljama zapadne Evrope. Više stotina žena iz svih zemalja nekadašnje Jugoslavije svakodnevno odlazi prema zemljama zapadne Evrope kako bi radile kao njegovateljice starijih osoba u njihovim domaćinstvima. Ostaju 15 dana do 3 mjeseca, vraćaju se kući na isti period, i onda opet…
O kakvim uslovima rada i organizaciji njege se radi? Koliko je takvih žena u svijetu? Samo su neke od tema na kojima se govorilo na panel diskusiji „Šta je nama naša briga dala“ održana u okviru Pravo ljudski festivala.
Panel je moderirala Nela Porobić, feministica i istraživačica iz Bosne i Hercegovine, a njene sagovornice su bile Duga Mavrinac, kustosica u Etnografskom muzeju Istre-Museo etnografico u Pazinu (Hrvatska) čiji je istraživački rad fokusiran na neformalnu ekonomiju, te Nejra Nuna Čengić, antropologinja, trenutno zaposlena na Univerzitetu u Grazu, Centar za jugoistočne evropske studije.
Čengić kaže da je njegovateljstvo rasprostranjena globalna praksa prodaje radne snage njege i brige u bogatijim, razvijenim zemljama.
„Njegovateljica živi u domu njegovane osobe, i treba da joj bude dostupna veći dio dana. Rad traje od 15 dana do tri mjeseca. Onima koji posjeduju bosanski pasoš onda je to uglavnom tri mjeseca što je zakonski maksimum. Nakon toga idete kući, budete tri mjeseca pa opet isto. Dok ste kući mijenja vas druga osoba. Dok ste kući ta tri mjeseca, niste plaćeni“, kaže Čengić.
Žene iz BiH i regije uglavnom na ovaj oblik neformalnog odnosno rada na crno ide putem posrednika.
„Ta osoba je često iz zemalja zapadnog Balkana. Sav taj lanac posrednika koji vas dovode do porodice ubire jedan dio provizije. Vrlo često dio piramide posrednika su muškarci, često su cijele porodice uključene u to“, dodaje Čengić.
Njegovateljice uglavnom nisu prijavljene, nemaju zdravstveno osiguranje, a osobe koje ih angažuju uglavnom im uplate osnovno putničko osiguranje. Do posla uglavnom dolaze preko nekih Facebook grupa i najčešće ne vide osobu koja ih je angažovala.
„Obično se traži znanje njemačkoj jezika i kurs za njegovatelja. Znam puno osoba koje imaju nisko znanje njemačkog i naprosto odu. Čini mi se da su to formalni uslovi. Radi se u izrazito nepovoljnim uslovima. Kod njegovateljica iz BiH, najčešće bez ikakvog ugovora. To nije radni odnos, radi se 24h. Vjerovatno oko 18h sati dnevno nekad i više“, kaže Čengić.
Naknada koju njegovateljice iz BiH zarade je veća od onoga što bi mogle zaraditi u BiH, ali njihov posao ne želi raditi domaće stanovništvo u zemljama EU. Posao je cjelodnevni, a njegovateljice često nemaju ni pauzu, ukoliko je osoba o kojoj brinu lošeg zdravstvenog stanja.
„Kao njegovateljica morate biti dobri sa čitavom porodicom, morate ostaviti dobar utisak na njih i od tog utiska zavisi vaš boravak u toj zemlji. Zašto zavisi? Jer je neformalni rad, nemate radnu dozvolu, prekid tog rada znači vaš povratak u zemlju. Ova praksa se definiše često kao vrsta modernog ropstva. Čitava praksa bi se mogla interpretirati kao eksploatacija dobara iz nerazvijenih zemalja u vidu ženskih ruku“, rekla je Čengić.
Njegovateljice često rade više poslova i moraju imati minimum znanja iz medicine, fizijatrije, psihologije…
Duga Mavrinac na različite načine prati razvoj tržišta plaćenog rada u kućanstvu. Više od deceniju prati stanje na tržištu rada njegovatelja u odnosu na hrvatski kontekst. Oko 76 miliona ljudi širom svijeta bavi se plaćenim radom u kućanstvu, od toga 9,5 miliona ljudi u Evropskoj uniji. Od tog broja svega šest miliona ljudi je zavedeno.
„Postoji još ljudi koji su državi nevidljivi. Unutar toga je 85% ili 90% žena. 90% dogovora između zaposlenice i poslodavca, mada oni nikako nisu poslodavci jer ne uplaćuju doprinose, se temelje na usmenim dogovorima. To su meni mnoge žene posvjedočile“, kaže Mavrinac.
Žene iz Hrvatske, posebno Istre, najćešće odlaze u Italiju zbog istorijskih veza.
„U Hrvatskoj su mnoge žene 90-ih krenule u Italiju za potragu pronalaska strategije preživljavanja. Veze koje imaju sa Italijom se temelje na ranijim i državnim i povijesnim osnovima, jezik manje-više poznaju i oduvijek idu bez posrednika.“
Poražavajuće je da su njegovateljice starije životne dobi, a neke imaju i više od 70 godina pa su svega nekoliko godina mlađe od osoba o kojima brinu.