U Federaciji Bosne i Hercegovine danas je neradni dan, jer se slavi Dan nezavisnosti, dok je u bh. entitetu Republika Srpska običan, radni dan.
Faruk iz Goražda, Aleksandar iz Rogatice, Novica iz Zvornika rođeni su 1992. godine, kada se Bosna i Hercegovina odlučila za samostalnost. Iako vršnjaci sa sličnim brigama i problemima, njihov pogled na 1. mart se znatno razlikuje. Za jedne je to dan domovine, za druge običan radni dan.
Aleksandar Radović iz Rogatice u razgovoru za BUKU kaže da nema nikakav odnos prema 1. martu.
„Ne znam šta da kažem, zaista. Nemam nikakva osjećanja prema tome“, stav je našeg sagovornika. U susjednom gradu – Goraždu živi Faruk. Za njega je 1. mart „Dan nezavisnosti naše domovine Bosne i Hercegovine, dan u kome je potvrđen suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, a žalosno je da je to za neke samo još jedan neradni dan.”
Njemu je 1. mart bitan isto koliko i 25. novembar, dan kada je Bosni i Hercegovini vraćena državnost.
“Mislim da su to dva najvažnija praznika za našu domovinu. Nažalost, mislim da je 1. mart zapostavljen kao i svi drugi državni praznici i da se to obilježava samo protokolarno da bi političari imali o čemu pričati i obratiti se građanima i podsjetiti nas da se ‘bore’ za nas i našu državu”, mišljenja je Faruk.
Novici iz Zvornika ne smeta što se u Federaciji BiH proslavlja 1. mart, ali kaže da ne može zamisliti da on jednog dana počne proslavljati Dan nezavisnosti na današnji datum.
“Taj datum je za mene kao i svaki drugi dan, bukvalno mi ništa ne predstavlja”, kaže Novica za BUKU.
Upitan zašto nikada ne bi mogao slaviti 1. mart, kaže: “Taj datum označava početak loših događaja u državi, kada je načinjeno političko nasilje nad jednim konstitutivnim narodom, a kasnije je iz toga proizašao rat i brojne druge loše stvari”, stav je ovog Zvorničanina.
Nisu samo mladi ti koji imaju dijametralno suprotne stavove o 1. martu. Taj je praznik kamen spoticanja i za političare i za istoričare. Dok historičari imaju svoj pogled na ovaj datum, istoričari imaju svoj.
Zašto je Prvi mart toliko sporan datum u BiH?
Referendum o nezavisnosti BiH održan je 29. februara i prvog marta 1992. godine. Od 63,6% izašlih na referendum (Srbi su bojkotovali referendum), njih 99,7% je zaokružilo DA na pitanje: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”
Nakon ovog dana završena je era bratstva i jedinstva, uslijedio je rat, a pomirenje naroda i stavova nakon tri decenije i dalje je nedosanjani san. Mnogi građani BiH ovu zemlju ne doživljavaju kao svoju iako su u njoj rođeni, odrasli i stasali.
Ugledni bosanskohercegovački historičar Enver Imamović za BUKU govori o polarizaciji naroda u BiH u odnosu prema Danu nezavisnosti.
„Zna se zašto je 1. mart za jedne u BiH legalan, za druge ne. U tome svaka strana zastupa svoje argumente koji su toliko suprotstavljeni da je za sada iluzorno očekivati da jedna od njih popusti. U tome ni pravno tumačenje ne pomaže, bez obzira kojoj bi se strani dalo za pravo s obzirom na njihove ukopane stavove i na okolnosti s kojima živimo, što navodi na zaključak da se, barem za sada, rješenje ne vidi“, kaže profesor Imamović.
Pejašinović: Praznik inata
Njegov banjalučki kolega, istoričar Zoran Pejašinović ima malo drugačiji pogled na proslavu Dana nezavisnosti. Kaže da su praznici dani kolektivnog sjećanja: od porodičnih, preko varoških i državnih, do međunarodnih. Oni su suštinski emotivne kategorije. Riječ je, naime, kaže Pejašinović, o istorijskim datumima koji članove neke zajednice sjećanju na uspjehe ili, sa druge strane, na stradanja u prošlosti.
“To su, dakle, dani sjećanja kada se slavi ili tuguje, a kojima je smisao da jačaju osjećaj zajedničke pripadnosti, odnosno, koheziju neke zajednice. Sve to, obavezno, znači da su emocije istovjetne. Prosto rečeno, da praznik kod članova zajednice izaziva veselje i ponos ili, pak, osjećaj gubitka i tugu, a ne da jedni tuguju a drugi se vesele. Samo takvi, opšteprihvaćeni praznici imaju smisla i opravdanja. U suprotnom, oni su šizofreni i produbljuju nepovjerenje”, kaže Pejašinović.
U konkretnom slučaju, pojašnjava da treba poći od činjenice da je BiH složena zajednica, opterećena friškim i starim računima.
“Zato život u njoj ište pojačan senzibilitet za drugoga, za njegove potrebe i, posebno, za emocije. Bosanski muslimani imaju jednu divnu mudrost, koja kaže: Od nameta nema selameta. Kada je riječ o slavljenju 1. marta kao dana državnosti, a povodom referenduma iz 1992. godine, riječ je o pravom inatu, jer se jedan narod hoće natjerati da se veseli datumu koji kod njega budi negativna sjećanja, datumu koji je produbio onodobni razdor i u najmanju ruku ubrzao izbijanje rata. Koliko god spomenuti referendum pravdali političkim okolnostima iz 1992. godine ili na drugi način relativizovali, ostaje neprijatna činjenica da su tada dva naroda odlučivala u ime tri naroda. I to svi znamo. Pa zašto onda slaviti datum koji u kolektivnoj memoriji jednog naroda izaziva neprijatno sjećanje”, mišljenje je ovog profesora i doktora istorijskih nauka.
Ima li 1. mart alternativu?
Bosna i Hercegovina, sve dok u njoj egzistira visoki predstavnik, ne ostvaruje punu nezavisnost i suverenitet, koji često svojim stavovima i odnosu prema BiH ugrožavaju i susjedne Srbija i Hrvatska zbog etničke povezanosti sa dva konstitutivna naroda u BiH. No, kada je već uspostavljena ideja nacije u Evropi, Bosna i Hercegovina ima težak zadatak da izgradi naciju koja bi bila jača od etničkog i vjerskog identiteta. Za jačanje nacije vezane za državu bilo bi potrebno imati i opšteprihvaćen dan kojim se slavi nezavisnost jedne države. No, taj dan za jedan dio bh. stanovništva ne može biti 1. mart.
“Jedini datum koji ima smisla da današnja BiH obilježava kao Dan državnosti je, svakako, 21. novembar. Kao što znamo, na taj datum je 1995. godine u Dejtonu potpisan sporazum (dakle, sporazum!), kojim je, sa jedne strane, zaustavljen rat i, sa druge, rođena je današnja, dvoentitetska Bosna i Hercegovina. Taj dan je, dakle, rođendan današnje BiH! A rođendani se slave, često upravo kao dani državnosti. Međutim, inat politika je slijepa i iracionalna… Nerijetko čujemo da bi dan državnosti trebao biti 25. novembar, kao sjećanje na ZAVNOBIH, ali i to je svojevrsni inat, je bi to bilo kao da neko kao svoj rođendan slavi rođendan svog oca, uz jeftino, populističko obrazloženje da ne bi bilo ni njega da nije bilo oca”, mišljenja je Pejašinović.
Profesor Imamović je skeptik kada je u pitanju pronalaženje alternativnog datuma. Ne zbog nedostatka datuma u bogatoj istoriji BiH, već zbog nedostatka političke volje.
“Teško je reći da li postoji alternativa za drugi datum kojim bi se slavio Dan nezavisnosti. Da je više volje za to bi se našao odgovarajući datum. Dosadašnja historija naroda koji živi na ovom prostoru ima na pretek značajnih događaja koji su im zajednički. Međutim, zatrovanim međunacionalnim odnosima teško će se doći do ma kakvog rješenja. Za očekivati je da to riješe dolazeće generacije za koje će sve ono što danas remeti odnose među narodima, biti davna nebitna prošlost. Uvjeti i pogledi na života kod njih će biti uveliko drugačiji od života i pogleda s kojima danas mi živimo“, kaže jedan od najvećih bh. istoričara.
Tadić: Teško očekivati da će Srbi prihvatiti 1. mart
Osim što BiH nema tekst državne himne, ona nema ni državni Zakon o praznicima, koji bi pomogao odnos građana prema praznicima. I to je dovoljno da znamo u kojem se stadiju nalazimo.
“Činjenica da nemamo državni Zakon o praznicima pokazuje u kom stepenu smo u osnovi, ono što Alan Turen, zove “antidruštvo”. Društvo koje nema zajednički repozitorijum simboličkih vrijednosti – a praznici su upravo to – hipostaziran simbolički kapital društva koji treba da odražava njegovu konektivnu strukturu; da obnavlja svijest građana o zajedničkoj pripadnosti”, kaže za BUKU sociolog i profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Tomislav Tadić.
Dodaje da je nerealno očekivati da će sadašnje generacije srpskih političara prihvatiti 1. mart kao nacionalni praznik.
“U njihovoj optici narativ o 1. martu je narativ o nemogućnosti i neodrživosti Bosne i Hercegovine, kao i jedan od argumenata zbog kojih je došlo do rata u BiH. Samo buduće generacije srpskih političara, neopterećene kolektivnom traumom, i sa objektivne povijesne distance, u perspektivi mogu i vjerovatno hoće prihvatiti 1. mart kao nacionalni praznik. U vremenu naše “žive historije”, ovo je teško očekivati”, zaključuje Tadić.
Da bi došlo do promjene stavova i odnosa prema državi u kojoj smo rođeni i živimo potrebna je promjena narativa, obrazovnog sistema i političke paradigme, a sa sadašnjim vrijednostima političara na vlasti, a i u opoziciji, jedina realna i skora promjena je promjena pasoša.