Kosmički faktori koji će uticati na konačni rezultat poznat je isključivo glavonjama (kako to razborito reče Petar Kočić) sa početka priče. Možda i lokalna gatara Smiljka ima nešto da pridoda kad bude ugatala u grah. Međutim, dok se čeka da glavonje i Smiljka ubodu pravo zrno, miševi, odnosno, radnici, imaju sve manje zrna da zobaju i sve manje pažnje da se bar na kratko posvete svojim radničkim pravima i ugovorima o radu koje potpisuju ili su potpisali. Naime, kako mudri ljudi kažu, sve je to mrtvo slovo na papiru, papiru nazvanom Opšti kolektivni ugovor, koji bi trebalo da Vladi RS i poslodavcima kaže šta je fuj, a šta kaka. 
Đe ba zapelo?
Davne 2006 godine, Vlada RS, Savez sindikata RS, Savez poslodavaca i Unija poslodavaca RS potpisali su Opšti kolektivni ugovor. U saopštenju koje je Privredna Komora preuzela od Vlade RS, navedeno je sljedeće: “Potpisivanju Opšteg kolektivnog ugovora prisustvovao je i ministar rada i boračko-invalidske zaštite Boško Tomić. On je istakao da je zahvaljujući Vladi, ali i razumijevanju ostalih partnera u socijalnom dijalogu, postignut dogovor oko najniže plate, te da Vlada radi na stvaranju boljih uslova za privređivanje, kao i izradi novih projekata za novo zapošljavanje radnika.”
Dvije godine kasnije došlo je do neočekivanog obrta u kojem je ustanovljeno da Kolektivni ugovor krši Ustav Republike Srpske, ali i da Odluka ustavnog suda RS gubi smisao. Ustavni sud ima svoju verziju priče, Savez sindikata svoju. Bez obzira na to čiji bi tas prevagnuo, jedno je neminovno – Opšti kolactivni ugovor nekog dobro probada.
Sa probadanjem ili bez njega, činjenica je da su prava radnika regulisana Zakonom o radu i Opštim kolektivnim ugovorom iz 2006. godine slabo provodiva u praksi, što boli više i od kolca i od uboda konjske vaške. Nepoštovanje svih navedenih pravnih papirčina jeste gorući problem i sigurno je daleko važniji od borbe za topli obrok. Ipak, kuća se gradi od temelja, a ne od prozora.
Mlada Ashley Tisdale je prije dvije godine pjevala o tome šta on kaže i šta ona kaže. Izgleda da je Ahsley bila vidovitija od vidovite Smiljke, naime, nedavno je Ranka Mišić, predsjednik Saveza sindikata RS zaprijetila štrajkom članova sindikata ukoliko ne dođe do promjena u Kolektivnom ugovoru. Uskoro (02.02.2010) je ustupio kontraudarac ispod stomaka, kad je Unija udruženja poslodavaca RS uputila saopštenje u kojem se navodi da “se svi pokušaji poslodavaca da se u sferu radno-pravnog i socijalnog zakonodavstva uvedu tržišne zakonitosti u skladu sa principima razvijenih zemalja označavaju kao pokušaj obespravljivanja radnika.”
Nakon čitanja pomenutog saopštenja, sasvim je jasno da munje sa početka priče počinju da sijevaju sve jače. Izvjesno je da netrpeljivost postoji, te da postoje nesuglasice, međutim, svako saopštenje zahtijeva potpisnika, tako da je očigledno da nekog u Uniji jako boli kurje oko.
Usljed nastale frtutme, izviruje Rade Ristović, ministrić rada i boračko-invalidske zaštite RS, koji na pitanje novinarke Marine Čigoje o ulozi Vlade RS u gašenju novonastale vatre kaže: “Dogovori oko opšteg kolektivnog ugovora traju već godinu. Ugovor već postoji, ali određene tačke u njemu nisu u potpunosti definisane i sindikat i poslodavci treba da se dogovore oko toga. Ovaj problem je, prije svega, stvar socijalnih partnera, a Vlada će poslije njihovog usaglašavanja, donijeti i svoj stav.”
Očigledno je da će Ashley morati da opjeva nova dešavanja kad priča o propustima u novom Kolektivnom ugovoru, koji će jednom već biti načinjen i potpisan, postane aktuelna, ali je važno da u tom napjevu uvede problematiku ljubavnog trougla.
Dok se prepucavanja na relaciji Sindikat-Unija nastavljaju, radnici sa telećim pogledom posmatraju šta se oko njih događa te, pri tom, pokušavaju da razumiju oko čega se ovi spore. Odgovore na ova pitanja, BUKA dva dana od slanja upita obema stranama nije dobila, ali će ih sigurno dobiti u narednom periodu. Da se od čekanja samo kupus ukiseli, znaju i radnici koji osim kupusa jedu obećanja o ispalatama zaostalih plata i doprinosa.
Da bi se stvar dodatno odužila, Ranko Milić, predsjednik Unije udruženja poslodavaca, poteže pitanje namjera Sindikata RS rekavši da su “to čiste manipulacije i retoričke igre Mišićeve koja ide čak do toga da bi da mijenja ustavno-pravnu poziciju RS, nudeći ucjenjivačku varijantu da će, ako nema partnere u RS, radno-pravna pitanja rješavati na nivou BiH, što znači i prenos nadležnosti s obzirom na to da je ova materija u isključivoj nadležnosti entiteta”.
Očigledno je štrajk ono što žulja Uniju i Vladu RS, što je sasvim razumljivo, međutim, svima je znano da se štrajk ne izvršava kad i kako nekom du’ne. Pitanje održavanja kolektivnog štrajka je više nego klimavo i svi ga se podjednako zgražavaju, međutim, u isto vrijeme potrebno je probati naći i odgovor na pitanje – šta ako štrajk ne uspije. Šta ako na ulice većim dijelom izađu nezaposleni, biološke i mentalne pubertetlije te cjelokupni gerijatrijski centar. Onda će se cjelokupno društvo zapitati – ko brani prava radnika, a odgovor će biti više nego jednostavan – očigledno svi sem radnika.
Nažalost, nekako se često otrgne pomisao da će ovaj ugovor kao i prava radnika biti uskoro riješena, jer kako i sam Sindikat kaže na svojoj internet prezentaciji: Srećna nam svima bila 20010 godina. Očigledno ćemo do tad znati da li članovi Sindikata za svoju članarinu dobijaju samo povlastice poput ćurke gotovo za džabaka, predanu borbu oko toplog obroka i stalno iskakanje sa famoznom potrošačkom korpom. Isto tako, možda bi Unija mogla da bolje sagleda svoje interese na duže staze i pojasni radniku šta podrazumijeva pod uvođenjem tržišne zakonitosti u skladu sa principima razvijenih zemalja u sferu radno-pravnog i socijalnog zakonodavstva. A posljednji u nizu, Vlada RS sa Inspekcijom rada mogla bi da se više zanima za sprovodivost svih zakona i ugovora u praksi, umjesto za prijave i doprinose.
Ono što sa trenutne tačke gledišta postaje očigledno jeste da će bar do te godine druge dvije strane sa početka priče svaki dan pjevati. Izgleda da je Đekna bila u pravu – Piši, Mišure, piši. Sine Mišo, ja ne viđeh veće budale od tebe koja radi više protiv sebe, do tebe.