Nakon što smo u [PRVOM DIJELU INTERVJUA] analizirali zašto Iran ostaje nesalomiv faktor na Bliskom istoku i kako zapadne strateške greške jačaju Teheran, u završnom nastavku razgovora sa prof. dr. Mirkom Bilandžićem fokus prebacujemo na naše podneblje i rat u Ukrajini.
Profesor Bilandžić analizira koncept „sigurnosne dileme“ kroz prizmu regionalnog naoružavanja, sa posebnim osvrtom na vojne nabavke u Republici Srbiji i ulogu novih tehnologija poput kineskih raketa CM-400. Pored analize regionalnih odnosa, u fokusu su i potencijalni mirovni planovi za Ukrajinu koji bi mogli postaviti opasne presedane u međunarodnom pravu. Razgovaramo o tome kako prihvatanje rezultata sile na globalnom planu direktno utiče na unutrašnju stabilnost država Balkana, te da li unutrašnja fragmentacija Bosne i Hercegovine ostavlja prostor za adekvatan odgovor na savremene sigurnosne izazove.
Kako događanja na Bliskom istoku utiču na sigurnost na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini koja je dodatno opterećena dugotrajnom političkom krizom?
Ova globalna podrhtavanja neminovno se osjećaju i na Balkanu, koji je kroz čitavu povijest bio krhka točka sukoba interesa velikih sila. Nalazeći se na samoj granici Istoka i Zapada, Bosna i Hercegovina, već opterećena postratnim traumama i procesima te dugotrajnom unutarnjom krizom, postaje izuzetno osjetljiva na svaki vanjski poremećaj. Refleksije globalnih sukoba, od ruske agresije na Ukrajinu do eskalacije na Bliskom istoku, izravno utječu na stabilnost našeg podneblja. Vidjeli smo kako događaji u Gazi izazivaju reakcije ne samo u Sarajevu, već i širom svijeta, dovodeći čak i do unutarnjih napuknuća u samoj Europskoj uniji. Balkan je područje na kojem su povijesne traume i strukturalne podjele još uvijek svježe, a globalni sukobi te podjele samo dodatno produbljuju.
U Bosni i Hercegovini te su refleksije posebno opasne jer se vezuju uz postojeće koncepte poput „ruskog“ ili „srpskog svijeta“, gdje se unutar pravoslavnog korpusa Rusija percipira kao zaštitnik nacionalne sigurnosti. Takva politika stvara strateški međuprostor koji je stalno u riziku od eskalacije. S druge strane, procesi poput radikalizacije i povratnika sa stranih ratišta, kao što je bio slučaj s borcima takozvane Islamske države, unose dodatni sigurnosni rizik u već složeno društveno tkivo. Ili pak refleksije izraelskih ratova s Hamasom, Hezbolahom i Iranom i može bitna ekstenzija terorizma. Svaki put kada se naruše globalni odnosi, Balkan prestaje biti izoliran problem i postaje ogledalo u kojem se prelamaju interesi velikih sila, stavljajući krhki mir u Bosni i Hercegovini pod izravan pritisak globalnih prestrojavanja.
Slična situacija bezizlaznosti vlada i u Ukrajini, gdje rat ulazi u svoju petu godinu. Postavlja se pitanje je li Evropska unija pala na ispitu dozvolivši da se ovakav sukob ovoliko dugo vodi na njezinu tlu, bez jasnih naznaka kraja.
Činjenica da rat traje ovoliko dugo sugerira da se ovdje ne radi samo o vojnom sukobu, već o dubokim socijalnim i psihološkim konstrukcijama koje su korištene kao obrazloženje za rat, čineći pravedni mir trenutno nevidljivim na horizontu.
Rusko obrazloženje rata kroz termine „denacifikacije“ i „demilitarizacije“ u biti je socijalna konstrukcija koja služi za opravdanje agresije kao sredstva eliminacije navodne ugroženosti. Iako je rat, koliko god bio brutalan, racionalno sredstvo politike kojim se nastoji ostvariti određeni cilj, u slučaju Ukrajine vidimo duboku iracionalnost. Nakon četiri godine moćna ruska vojska nije ostvarila svoje proklamirane ciljeve; uspjela je staviti pod kontrolu tek mali dio teritorija povrh onoga što je već kontrolirala prije invazije, dok su vojne pozicije mjesecima u pat-poziciji s minimalnim pomacima. Danas, umjesto pobjede, imamo društva zasićena ubijanjem i nasiljem, što je često prvi indikator da se bliži kraj aktivnih neprijateljstava.
Međutim, ovaj je rat nepovratno promijenio svjetski poredak i zacementirao novi „hladni rat“. Rusija je vratila rat na europsko tlo, potpuno transformirajući euroatlantske odnose. Ključni preokret donosi nova američka administracija pod Donaldom Trumpom, koja redefinira nacionalnu sigurnost tako što Rusiju više ne promatra kao neprijatelja ili strateškog protivnika, već kao subjekta s kojim treba postići dogovor i riješiti pitanje europske sigurnosti. Američki mirovni planovi koji sugeriraju priznanje okupiranih teritorija predstavljaju opasan presedan u međunarodnom pravu. Priznavanje rezultata agresije izravno krši princip nepovredivosti granica silom, čime se nasilje legitimira kao sredstvo političke borbe.
Takvi globalni trendovi, gdje se „mir“ postiže prihvaćanjem rezultata sile, imaju izravne i opasne implikacije na Bosnu i Hercegovinu. Ako međunarodna zajednica prihvati model prema kojem se agresoru priznaju teritorijalni dobici u Ukrajini, to šalje poruku da su unutarnje podjele i aspiracije na Balkanu ponovno legitimne teme. Bosna i Hercegovina se ponovno nalazi u situaciji gdje se njezina stabilnost vaga kroz prizmu velikih sila, dok mir ostaje samo instrument za zaustavljanje oružanih djelovanja, a ne trajno pravedno rješenje koje rješava uzroke sukoba.
Živimo li mi zapravo u zabludi o trajnom miru, dok nas regionalno naoružavanje i radikalne politike lidera tiho, ali sigurno, vraćaju u stanje iz kojeg smo mislili da smo zauvijek izašli?
Realnost na terenu pokazuje da se Ukrajina ne može održati bez kontinuirane financijske, materijalne i vojnotehničke pomoći Zapada. Međutim, resursi su ograničeni, a otvaranje novog žarišta na Bliskom istoku neminovno potiskuje ukrajinsko pitanje u drugi plan. Ova situacija izravno pogoduje Rusiji, ali i redefinira njezinu poziciju na dva načina. Pogoduje joj jer odmiče fokus javnosti i politike od rata u Ukrajini. Dodatno, evidentno je da američki postupci u naznačenim krizama izazivaju prijepore među saveznicima koji pružaju pomoć Ukrajini. Američki vojni angažman ima visoke vojno-materijalne i financijske troškove što itekako dovodi u pitanje pružanje pomoći Ukrajini. Sve to itekako utječe na ishod rata u Ukrajini. I konačno, američko i izraelsko postupanje s aspekta pravnosti i etičnosti u mnogočemu identično ruskom u Ukrajini relativizira odgovornost Ruske Federacije i njezinih čelnika te vodi moralnoj hipokriziji. To dovodi do moralnog relativizma u međunarodnim odnosima gdje se pravo jačega nameće kao jedini odgovor. Strateška redefinicija uloge Rusije u odnosu na bliskoistočnu krizu ukazuje da Iran nije samo regionalna sila već ključni ruski saveznik kojemu Rusija, za razliku od Venecuele, ne može tek tako uskratiti pomoć, a da ne ugrozi vlastitu stratešku poziciju. I drugo, globalna moć koja se ne brine o svojim saveznicima gubi vjerodostojnost.
Refleksije ovih globalnih prestrojavanja najsnažnije se osjećaju na Balkanu, koji ponovno ulazi u ciklus onoga što politikologija definira kao „sigurnosna dilema“. Kada jedna država, poput Srbije, počne intenzivno kupovati agresivno naoružanje pod izlikom obrambenih potreba, to automatski izaziva nesigurnost kod susjeda. Zadnje desetljeće u Srbiji je snažan politički pritisak da se obnovi naoružanje naslijeđeno iz jugoslavenskog razdoblja. Uz modernizaciju vojske, važnu ulogu imaju i politički motivi, jer vojna moć ima simboličnu vrijednost u unutarnjoj politici i održavanju režima. Napetosti s Kosovom dodatno su potaknule ulaganja u vojsku. Ali, i više od ostalog, ta su ulaganja potaknule srpske socijalne konstrukcije o ugroženosti i militarizaciji ugrožavatelja Srbije koje su i narativ za opravdavanje vlastitih poteza. Naravno, ni refleksije globalnih događaja, prvenstveno ruske agresije na Ukrajinu nisu nevažne. „Nesvrstavanje“ Srbije u odnosu na agresiju na Ukrajinu i ambivalentna pozicija osude ruske agresije na Ukrajinu uz istovremeno neprihvaćanje zapadne politike gospodarskih sankcija prema Rusiji strateški je izazov. Ambivalentnim, ali strateški racionalnim, aktualnim državnim liderima Srbije velikosrpski kontekst izvor je političkih i državnih karijera, ali, i ključna determinanta državnog djelovanja. U doglednoj budućnosti nije izvjesna promjena niti jedne od bitnih determinanti opetovanog, u redefiniranoj formi, jačanja velikosrpstva (srpskog svijeta) niti borbe za regionalnu dominaciju strateških aktera. Uz unutarnjopolitičku razinu, to je i okvir razloga za srpsko naoružavanje moćnom hipersoničnom raketom zrak-zemlja kineske proizvodnje pod oznakom CM-400.
Potencijal za destabilizaciju drugih država nije samo vanjski; on je prisutan i unutar samih država kroz različite društvene tenzije, raskole i podjele. Balkan se ponovno nalazi u situaciji gdje se svako naoružavanje i svaka politička kriza promatraju kroz prizmu mogućeg novog sukoba. Bosna i Hercegovina, kao najosjetljivija točka, trpi izravne posljedice ove regionalne trke u naoružanju, dok njezina unutarnja fragmentacija onemogućava adekvatan odgovor na ove sigurnosne izazove.
PROČITAJTE I PRVI DIO INTERVJUA: IRAN KAO NESALOMIVI FAKTOR I KRAH ZAPADNE STRATEGIJE