Minimalna plata u Bosni i Hercegovini raste, ali troškovi života i poslovanja rastu još brže, upozoravaju stručnjaci. U takvom ambijentu, hiljade novoosnovanih obrta i društava s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) ulaze u najkritičnije prve godine poslovanja bez sistemske podrške, jasnih pravila i sigurnosne mreže.
Edukatorica za finansijsku pismenost Adela Ramić i poduzetnica Selma Hadžić ističu za Forbes da se iza statistike o rastu broja firmi krije drugačija realnost – iscrpljeni ljudi, visoka stopa propasti biznisa i fiskalne mjere koje najviše pogađaju mikropoduzetnike.
Tri vala poduzetništva u BiH
Ramić podsjeća da BiH ima kratku i krhku tradiciju poduzetništva, obilježenu s tri vala.
Prvi val trajao je od 2000. do 2008. godine, tokom privatizacije i dolaska stranog kapitala, ali je prekinut globalnom ekonomskom krizom.
Drugi val započeo je između 2016. i 2019. godine, razvojem IT sektora, freelancinga i izvoznog mikropoduzetništva, da bi pandemija 2020. godine zaustavila taj rast.
Treći val čine današnji novi poduzetnici, koji najčešće ulaze u posao s minimalnim kapitalom i maksimalnim rizikom.
– „Najstabilnije firme potiču iz prvog vala. Danas dominiraju mikropoduzetnici, ali su oni i najranjiviji“, naglašava Ramić.
Ko danas pokreće biznise
Biznise danas, prema njenim riječima, najčešće pokreću ljudi koji nisu uspjeli pronaći posao, osobe između 35 i 45 godina razočarane dosadašnjom karijerom, te oni koji žele uložiti znanje i ušteđevinu pred penziju. Među njima je sve više žena.
Poduzetnica Selma Hadžić upozorava da je realnost daleko teža od slike koja se često prikazuje u javnosti.
– „Procjene govore da čak 90 odsto startupova ne preživi prve godine poslovanja. Ljudi nisu spremni na to da poduzetništvo znači gubitak slobodnog vremena, sigurnosti i stabilnosti“, kaže Hadžić.
Dodaje da poduzetnici u startu rade 12 do 14 sati dnevno, šest ili sedam dana u sedmici, bez ikakve garancije uspjeha.
Minimalac kao dodatni udar
Naglo povećanje minimalne plate u Federaciji BiH, koje je stupilo na snagu 1. januara, za mnoge male biznise predstavlja ozbiljan problem.
– „U sistemu bez predvidivih troškova nemoguće je planirati poslovanje. Posljedice su često otpuštanja ili zamjena radnika mašinama“, ističe Hadžić.
Ramić to objašnjava konkretnim primjerom samozaposlene žene koja proizvodi torbe. Da bi isplatila minimalnu bruto platu od oko 1.687 KM, uz zaradu od 50 KM po torbi, mora prodati najmanje 33 torbe mjesečno. Ako minimalna neto plata poraste na 1.200 KM, taj broj raste na 40 torbi.
– „Povećanje minimalca prvenstveno puni budžet države. Poduzetnica tada bira između vlastite plate i likvidnosti biznisa“, upozorava Ramić.
Sistem bez stvarne podrške
Sagovornice upozoravaju da se ekonomske odluke u BiH često donose bez ozbiljnih analiza, uz stvaranje lažnog sukoba između radnika i poslodavaca.
– „Poduzetnici vole ovu državu i ostali su ovdje da stvaraju, ali nisu glineni golubovi“, poručuje Hadžić.
Ramić podsjeća da u BiH oko 52.000 ljudi radi na crno, dok legalni radnici finansiraju zdravstveni sistem, te da država nema pouzdane podatke o broju ugašenih firmi.
Posebno teškim ocjenjuje položaj samozaposlenih žena – kašnjenje jedne uplate znači gubitak zdravstvenog osiguranja, dok su postupci likvidacije i stečaja skupi i dugotrajni.
– „Najgore je što državni službenici ponekad savjetuju ljude da krše zakon jer znaju da sistem ne funkcioniše. To je poraz države“, zaključuje Ramić.