Nakon decenija suverenog vladanja, osoba koja je u isto vrijeme bila i premijer i predsjednik i parlament, u nedjelju je izgubila sve. Neoborivost u koju su svi vjerovali je iščezla, a iz politike nije otišao kad je htio, nego kad je smijenjen na izborima. Tajna poraza Mila Đukanovića nije samo u lošem upravljanju dobijenim povjerenjem na izborima, to je radio godinama, nego i nizom drugih faktora među kojima je i ujedinjenje širokog bloka stranaka koje se, doduše, već dvije godine ne mogu nazvati opozicijom.
Skoro paralelno s njim, rastao je i jedan drugi političar, koji je istovremeno i sudska i zakonodavna i izvršna vlast na teritoriji na kojoj je izabran – Milorad Dodik.
Može li talas promjena u Crnoj Gori, preći granicu do susjedne Bosne i Hercegovine i ko bi bili ljudi koji bi na tom talasu bili makar prividna promjena nećemo znati uskoro jer do Opštih izbora ima još više do tri godine, ali moglo bi biti jasnije naredne godine – na lokalnim izborima.
Zijad Bećirović, direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane za BUKU kaže da će vjetrovi promjena ići u ovom trenutku u dva smjera, jedan je Albanija, a drugi Republika Srpska.
„Iako to izgleda skoro nemogućim, ipak u političkom životu kada dođu prelomni trenuci teško se tome možete suprotstaviti pa ni sam Milorad Dodik. Donošenje zakona o kleveti i uvredi je manifestni oblik tog straha.“
Politička analitičarka Tanja Topić mišljenja je kako je na proteklim izborima propuštena šansa za promjene u Republici Srpskoj, tako da je u ovom ambijentu malo vjerovatno da se promjene dese do narednih izbora.
„A pitanje je i da li i tada. Naravno, mnoge stvari zavisiće od toga kako se budu razvijali procesi u regiji, mada ne mislim da bi izbori u Crnoj Gori mogli značajnije da utiču na to. Naravno, ukoliko i ovdje bude prepoznatljiv rukopis, kojim je pisana izborna pobjeda za Crnu Goru van nje, uz prepoznatljiv vjerski i poliitčki folklor, onda je sve moguće. Zavisi od toga na koju kartu u Republici Srpskoj će igrati oni koji ih miješaju. Istovremeno vidimo da je društvo u RS prilično konzervativno, zatvoreno za svaku vrstu promjene čak i kad bi išla u njegovu korist. Ta vrsta oslobađanja zatvorenog uma traje. Sem toga, biće veoma bitno uraditi analizu šta je Crna Gora suštinski dobila Milatovićevom pobjedom. Ako je ona u okvirima zadanim od strane srpskih političara i pravoslavne crkve, onda se otvoreno postavlja pitanje da li je riječ o suštinskim promjenama onoga što se ovdje već dugo živi u politici“, kaže Topić za BUKU.
Bećirović smatra da se sada otvara prostor za političkim promjenama.
„Već u maju na lokalnim izborima u Albaniji na udaru će se naći aktualni premijer Edi Rama. Pošto je opozicija prije četiri godine bojkotovala izbore od rezultata lokalnih izbora zavisit će mogućnost održavanja prijevremenih parlamentarnih izbora u Albaniji. Milorada Dodika na su na vlast doveli Amerikanci i uveli ga sada u vlast poslije poslednjeg izbornog ciklusa. Još uvijek mu nisu otkazali podršku. To što se on sa njima navodno svađa je farsa i predstava za javnost“, mišljenja je Bećirović.
Odlazak Milorada Dodika sa političke scene, i ako se desi, neće biti uskoro jer do izbora ima još vremena.
„Realno taj scenarij je moguć, ali po isteku mandata, uz napomenu da je otvoreno šta će se dešavati u geopolitičkim odnosima u regiji, što bi možda moglo uzdrmati višedecenijske vladare na ovim prostorima. Ta slika trenutno je prilično mutna i ne mogu se čak nazrijeti ni konture razvoja događaja. Svakako da idemo ka nekoj vrsti raspleta u regionalnim odnosima, ali kako ih mi ne određujemo, teško je predvidjeti njihov tok“, rekla je Topić za BUKU.
Promjene su neophodne u zemljama regije jer dosadašnji „vladari“ su zemlje izolovali u poljima razvoja demokratije, napretka ka EU putu i povećanju standarda građana. Ima li BiH pravo na euforiju nakon pobjede Jakova Milatovića?
„Jakov Milatović je optimalno rješenje za Crnu Goru u ovom trenutku. Nema razloga za euforiju, ali je Jakov Milatović dokaz da su promjene moguće. Iako je Milo Đukanović na vlast došao uz pomoć ulice, a otišao je tako da su mu građani sa olovkom u ruci na demokratskim izborima otkazali povjerenje je kvalitativan napredak u Crnoj Gori kao što je premijer Dritan Abazović, još veći fenomen i napredak crnogorske demokratije, jer dolazi iz manjinske zajednice i opšte je prihvaćen u crnogorskom društvu“, dodaje Bećirović.
BiH odavno nema razloga za euforiju, pa tako ni nakon pobjede Jakova Milatovića, smatra Topić. Dodaje i da je podrška iz BiH kandidatima u Crnoj Gori bila podijeljena, dio države je bio naklonjen Milu Đukanoviću, jer je u kandidaturi Milatovića čitala rukopis „srpskog sveta“, što su Milatovićeve pristalice u noći slavlja i otvoreno pokazale.
„Kako god, oči cijele regije bile su uprte u izbore u Crnoj Gori, i svi su navijali za svoje favorite. Neki otvoreno i javno, nadajući se da će tako moći uticati na prilike u ovoj državi a što bi moglo imati određene benefite i za sopstvene države, entitete, regije. Drugi su pod krinkom da se ne miješaju u izbore u susjednim državama potajno navijali i čak uticali na izbore u ovoj državi. BiH teško može da se izbori sa sopstvenim teretom, a kad se još tu upletu uticaji sa strane, za čas se nađe na koljenima. Sad ćemo našim unutrašnjim trvenjima dodati „borbu“ za i protiv Milatovića, evropskog vs. srpskog sveta i onda mislim da je o promjenama besmisleno govoriti. Mislim na suštinske“, kaže Topić.
Ima li opozicija u Republici Srpskoj snagu poput opozicije u CG za ujedinjenje i pobjedu?
Za Bećirovića zasada nema te snage. Potrebno je pregrupisanje i uvezivanje opozicije. Na sceni trenutno, ipak, drugi scenario.
„Ovako rascjepkana nije opasnost za aktuelnu vlast. Potrebno je da se pojave svježa lica, koja bi okupila i udružila opoziciju u monolitan blok za rušenje vlasti Milorada Dodika. Tu je važna uloga Srbije i stava koji će zauzeti prema toj „novoj“ opoziciji“, ocjenjuje sagovornik BUKE.
Topić kaže kako je u Republici Srpskoj opozicija godinama djelovala ujedinjeno i to je bilo bezuspješno.
„Ovdje je potrebna promjena vrijednosne paradigme oko koje bi se napravio širi front kako opozicionih partija tako i pojedinaca, slobodoumnih ljudi. A čini mi se da je ta kritična masa u RS prilično slabašna. Znatno dominantniji je klijentelistički, konzervativni, zatvoreni, oportuni, komformistički dio društva koji ne dopušta da se izađe iz čahure doživotne autoritarne vladavine“, zaključuje Topić.
Prije konačnog pada DPS-a i Mila Đukanovića mnogi su „opozicionari“, šurovali s njim, što se dešava i u Republici Srpskoj. Očito da mnogi iz opozicije imaju ideološki rok trajanja, a Dodikovi najveći protivnici poput Nenada Stevandića, Nenada Nešića ili Dragana Čavića postali su najodaniji saradnici. U posljednje vrijeme vlastima je sve bliži i Draško Stanivuković koji je gradonačelnički mandat dobio napadima na vlast i obećanjima da će biti drugačiji i bolji od njih. U praksi se pokazao kao odličan učenik onih protiv kojih se „borio“.
Promjene dolaze kad bude spremna javnost, često potpomognuta sa raznih strana, a u Republici Srpskoj birači su, očito, još nepsremni.