U sektoru trgovine u Bosni i Hercegovini radnici se svakodnevno suočavaju s kršenjem osnovnih prava – neplaćeni prekovremeni sati, uskraćeni slobodni dani i stalni pritisci da se ukine zabrana rada nedjeljom. O ovim problemima, ali i o slaboj sindikalnoj organizovanosti, nejednakim uslovima širom zemlje i odnosu poslodavaca prema radnicima, za BUKU govori Mersiha Beširović, predsjednica Sindikata radnika u trgovini i uslužnim djelatnostima BiH. Beširović poručuje: „Borba za radnička prava nije završena – ona tek počinje.“
BUKA: Koji su trenutno najveći problemi radnika u sektoru trgovine u Bosni i Hercegovini?
Ako pitate bilo kojeg radnika ili radnicu u trgovini šta im je najveći problem trenutno, svi će vam reći isto. “Bojimo se da nedjelja ponovo ne bude radna”.
Sve što se dešava u javnosti, stalne polemike, kao i pritisci od strane politike ali i pojedinih vlasnika kapitala, preko noći su ono što je za radnike nedavno postalo najveći pomak u posljednjih 30 godina pretvorili u njihov istovremeno najveći strah.
BUKA: Koliko su česti slučajevi kršenja radnih prava – poput neplaćenih prekovremenih sati i rada na crno – s obzirom na to da je poznato kako radnici u trgovini često rade više od zakonski dozvoljenog?
To je odavno već praksa, a ne izuzetak. Rad na crno je prije par godina postao zaista rijetkost ali i mi u svojim praćenjima koje radimo svakodnevno vidimo da to ponovo postaje problem. STBIH je u 2024. imao ukupno 329 slučaja kršenja radničkih prava. Od toga 37 slučaja neplaćenog prekovremenog rada i to je po učestalosti bio problem broj dva, nakon uskraćivanja slobodnih dana.
BUKA: Bilježite li ikakve pomake kada je riječ o poštivanju zakonskog minimuma – slobodni dani, godišnji odmori, pravo na pauzu?
Da, apsolutno. Rekla bih da je upravo trgovina najviše pomakla te granice minimalnih prava i primanja od svih drugih sektora. U trgovini su najviše od svih sektora rasle i plaće radnika. Naravno da značajnu ulogu u tom procesu ima i manjak radne snage, a u trgovini nije baš tako lako nedostatak domaćih randika nadoknaditi stranima. Ali, mislim, neskromno da je i naš angažman kao sindikata doprinio da se, sa jedne strane budi svijest radnika o njihovoj vrijednosti, a sa druge strane i svijest poslodavaca o neophodnosti zajedničkog angažmana.
BUKA: Mogu li radnici u sektoru trgovine sa trenutnim platama uopšte dostojanstveno živjeti?
Moje mišljenje je da u BIH imamo tržište rada koje apsolutno ne poznaje dostojanstven rad uopće. Naprotiv, sve ove godine, sada decenije, iza nas jasno pokazuju kako smo mi kao društvo gradili jedno servilno tržište na kojem je radnik zaista vlasništvo svoga poslodavca podjednako kao i njegova imovina ili roba. Imamo zakone koji to propagiraju a čak kad se usudimo nešto promjeniti nabolje kako je to bilo sa zabranom rada nedjeljom i praznicima ili povećanje minimalne plaće onda se nađete odjednom u takvom narativu u kojem se i sami pitate kako ste tu upali. Niko u ovoj zemlji ko živi od svog rada, ne živi dostojanstveno i ne može sebi priuštiti ništa osim goli život.
BUKA: Kako ocjenjujete dosadašnje efekte zabrane rada nedjeljom? Da li postoje problemi u implementaciji zakona, posebno u opštinama koje su već izuzete iz ove mjere? Može li to dovesti do nereda i nejednakih uslova za radnike?
Iz ugla radnika ova mjera je apsolutni napredak. Prije usvajanja Zakona o unutrašnjoj trgovini FBIH 84,5% radnika u trgovini je radilo svaku nedjelju, a sada ih preko 90% ne radi ni jednu nedjelju ni praznik.
75% radnika kaže da sada ima više vremena za porodicu, a njih 25% smatra se sada motiviranijim za rad što je po meni najveći benefit za same poslodavca jer je motivacija odnosno njen nedostatak jedan od ključnih razloga koji tjeraju naše radnika iz zemlje.
Iz ovog Zakona izuzeta je samo općina Orašje iako je bilo najava i zahtjeva i iz drugih općina. Žao mi je što su radnici u Orašju u ovom položaju ali sam već ranije isticala kako je po meni porazno da u ovoj općini koja je tako izostavljena iz primjene člana 18. ovog Zakona nemate niti jednog organizovanog radnika. Uporno ponavljam da su davno prošla vremena kada su radnici mogli sebi priuštiti luksuz da se neko drugi bori za njihova prava. Samo sami možemo sebi izboriti ono što smatramo da nam pripada. Naravno uz pomoć i podršku sindikata i svih drugih.
Nejednaki uvjeti rada nisu nikakva novina. Mi tu nejednakost živimo svakodnevno i u svim sferama ali ponajviše zato što naši zastupnici, izabrani politčki predstavnici, umjesto da se bave izgradnjom države ravnopravnih građana, se bave neradnom nedjeljom i kako je spriječiti.
BUKA: Zbog zabrane rada nedjeljom, radnici na benzinskim pumpama su pod sve većim pritiskom – redovi su sve duži, a uslovi se ne popravljaju. Da li bi, po vašem mišljenju, trebalo mijenjati zakon i ograničiti prodaju samo na gorivo, po uzoru na mjeru koju je uvela Bijeljina?
Da, slažem se. Ministarstvo trgovine FBiH je upravo donijelo Pravilnik o minimalno tehničkim uvjetima rada u trgovini koji bi trebao barem dijelom ovo riješiti kao i spriječiti pojavu kakvu smo imali, a to je da supermarket postane dragstor i to sa šalterskom prodajom u noćnim satima samo da bi mogao raditi nedjeljom.
BUKA: Koje su glavne prepreke većoj sindikalnoj organizovanosti radnika u trgovini? Da li radnici uopšte prepoznaju sindikat kao mehanizam za zaštitu svojih prava?
Nažalost ne prepoznaju i to je za mene jedno od najvećih razočaranja. Ja lično više ne mogu ući niti u jednu trgovinu u FBIH ali u RS da me radnici ne prepoznaju, da mi se ne obraćaju sa zahvalnošću i jednostavno vrlo jasno prepoznaju naš angažman kao sindikata. Ali dosada niko od tih radnika nije izrazio želju za članstvom u sindikatu i mi idalje vodimo bitku za svakog člana. Razlog toga sam dijelom objasnila ranije u razgovoru. Mnogo je lakše čekati da neko drugi izbori naše bitke ali sad je već potpuno jasno da velika razlika između dobijene bitke i završenog rata. A mi smo kao radnička klasa definitivno u oslobodilačkom ratu za svoja prava. To je potpuno jasno.
Sa druge strane još uvijek proces organizovanja kod nas ide kao prije stotinu godina. Ako gazda (izvinjavam se na banalizovanju) želi sindikat u svojoj firmi mi i imamo šansu da razgovaramo sa radnicima. Ako ne želi, ne postoji taj zakon niti taj sistem koji će nama garantirati slobodu organizovanja. A ako se neki od vlasnika kapitala usprotivi ovoj teoriji samo ih pitajte da li u njihovoj firmi djeluje sindikat i sve će vam biti jasno.
BUKA: Kakva je saradnja Sindikata s poslodavcima? Ima li spremnosti s njihove strane da se uslovi rada poboljšaju, ili su to i dalje borbe s vjetrenjačama?
Mi se zaista trudimo biti partner. Nudimo saradnju ali i projekte kako bismo pomogli odgovorne poslodavce. Jedan od onih koje trenutno planiramo je “BIRAMO NAJFER POSLODAVCA u trgovini” sa krajnjim ciljem da promoviramo i posbeno kupcima približimo te trgovine u kojima radnici rade u zakonom propisanim uvjetima i za pristojne plaće. Najavili smo ga i Udruženju poslodavca FBiH i trenutno radimo na kriterijima i metodologiji koja je baš u uvjetima gdje uglavnom nema sindikata jako kompleksna. Nikad ne pribjegavamo tužbama, trudimo se sve nesuglasice ili probleme rješavati dogovorom kroz socijalni dijalog ali sa druge strane ne nailazimo na tako razumjevanje. Upravo u ovom momentu smo sa dvije velike kompanije u kojim djelujemo u jednom zakonski vrlo jednostavnom konfliktu koji ponovo želimo riješiti, ne korištenjem mehanizama koje imamo zakonski, nego dogovorom.
Stvarna saradnja sindikata i poslodavca jeste još uvijek borba sa vjetrenjačama. Nažalost anarhija koja nekako postaje sve prisutnija u nekim sferama našeg društva, ne ide u prilog vladavini prava i socijalnom dijalogu. I to je realnost koju mi živimo i iz koje se trudimo izvuči ono najbolje što možemo za radnike i radnice. Nadam zaista se da oni to ipak i vide.