Početkom jula 1993. Dijana Strujić posljednji put je vidjela svog supruga Mihovila.
Sreli su se u Splitu gdje je boravila nakon poroda. Mihovil je bio u vojnoj uniformi, i s lošim predosjećajem u mislima.
“Strah me je”, rekao joj je na rastanku prije nego što se uputio put Bugojna.
“Kao da je osjećao da se sprema nešto loše”, dodaje.
Bila je, sjeća se, previše mlada i naivna da bi pomislila da je to njihov posljednji susret.
“Odbijala sam da povjerujem da je to rat”, sjeća se Dijana.
Mihovil je zarobljen, a potom i ubijen.
“Na rastanku je rekao – samo da ne padnem u ruke Selmu Cikotiću”, odgovara Dijana na naše pitanje sjeća li se Mihovilovih posljednjih riječi.
Tog dana ostala je sama sa bebom od 13 i po mjeseci.
“Danas je to djevojka od 33 godine koja je odrasla s tom pričom, tako da nije baš jednostavno. Ja trenutno živim u Bugojnu, ona živi i radi u Zagrebu.”
Dijana se u Bugojno vratila 2013. i tek tada je, priča nam, konačno shvatila da njenog supruga nema. Da je svaka nada da će ga pronaći živog iščezla i neopravdana.
“Tek tad sam shvatila da se on nikad neće vratiti živ.”
Do tad se nadala da će jednog dana ugledati svog supruga.
“Sve te godine sam živjela sam u nekoj nadi da će se pojaviti. Eto, tako je meni bilo živjeti u Splitu, odem do dućana i onda trčim doma da slučajno on ne pokuca na vrata a da mene nema, tako da to nije bilo lako vjerujte.”
Hladan tuš realnosti po povratku u Bugojno odveo je drugim putem – u potragu za Mihovilovim posmrtnim ostacima.
“Od tada se borim svaki dan da saznam istinu, gdje su posmrtni ostaci ne samo mog supruga već i njegovih suboraca, tražimo još 15 odvedenih iz logora Krušac, još 13 civila.”
Tačno vrijeme, okolnosti i mjesto smrti ne zna, mada bi to možda moglo pomoći u pronalasku njegovih posmrtnih ostataka. Ono što zna, jeste da je do kraja bio uz svoje drugove.
“Imao je šansu tri puta da izađe iz logora ali nije htio jer nije htio da ostavi svoje suborce. To je ono što me drži što znam da je bio čovjek u pravom smislu te riječi i zato ponosno hodam ovim gradom. Dao je maksimum od sebe, nije bio za rat, bio je maksimalno protiv toga”, priča Dijana za Buku.
7581 osoba i dalje se vodi kao nestala
Dijana nastavlja svoj život u gradu u kojem vjerovatno svakodnevno prolazi pored ljudi koji znaju gdje je zakopan njen suprug, ali niko joj to ne želi reći.
„Da niko ne zna – ne vjerujem. Očito je da se drže zavjeta šutnje.“
Njenu patnju drugi ne žele olakšati, čak ni anonimnim pozivom prema Institutu za nestale osobe BiH.
„Nekada pomislim – Bože moj, ne mora se znati ko je javio, zašto to niko ne radi bar anonimno“, postavlja Dijana pitanje na koje još nema odgovor.
Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine za Buku kaže da se u BiH, 30 godina nakon rata, i dalje traga za posmrtnim ostacima 7.581 žrtve.
Najveći broj žrtava se traži na području Srebrenice gdje se traga za još skoro 1000 žrtava genocida.
“Na području Foče se traži više od 400, kao i u Višegradu, u Zvorniku tražimo 600 nestalih, u Prijedoru i dalje se ne zna za sudbinu vise od 500 žrtava, u Rogatici skoro 300… “, dodaje Fazlić.
S vremenom, šanse za pronalazak nestalih sve su manje.
“Do informacija koje bi dovele do pronalaska sigurno desetaka masovnih grobnica sve se teže dolazi jer oni koji znaju biraju da ćute.”
Dodaje da je nemoguće je da niko ne zna gdje se nalazi stotine njihovih sugrađana i da niko nije svjedočio njihovom odvođenju, ubijanju, skrivanju.
“Ipak ti ljudi odlučuju da ćute i otežavaju proces traženja nestalih osoba koliko zbog straha od sankcija toliko i zbog straha da će iznevjeriti neke ideologije koje su nažalost itekako prisutne u našoj zemlji i ohrabruju takve da zauvijek ćute.”
Fazlić vjeruje da je to posljedica vladajućih politika u BiH koje su u direktnoj vezi sa ovom humanom misijom.
Pretraga terena se iz godine u godinu usložnjava iako se intenzivno traga za žrtvama, a ovaj proces je usporen zbog izuzetno otežavajućih okolnosti.
“Upravo zbog toga porodice nestalih ujedinjene dižu svoj glas zajedno sa nama i apeluju na one koji znaju da progovore i kažu istinu jer samo je tako svijetla budućnost svih moguća. Za ovaj korak je potrebno biti samo čovjek. Apelujemo i na one koji imaju vlast u svojim rukama koji donose odluke da se pobrinu da se proces traženja nestalih osoba uvrsti u prioritete i da se u njegovu službu stave svi resursi i prijeko potrebna podrška u svakom smislu, kako političkom tako i materijalno – finansijskom”, poručuje Fazlić.