Bez sumnje, prošlonedeljni medijski hit bio je „Slučaj reditelja G“, koji se usudio da, dajući intervju Novom magazinu, podseti Aleksandra Vučića na ne tako davni „Slučaj diktatora Č“ u susednoj Rumuniji. Goran Marković, noseći lice naivnog dobrice, uopšte nije naivan.
Krenimo redom. Marković je u fokus javnosti, zajedno sa rediteljima Srđanom Dragojevićem i Želimirom Žilnikom, dospeo pre nekoliko nedelja, kada je Jelena Trivan poništila konkurs Filmskog centra Srbije, koji je predvideo finansijsku pomoć za filmove ove trojice, među kojima je i Goranov „Doktor D“ – priča o čoveku optuženom za ratne zločine, koji se, pod novim identitetom, bavi nadrilekarstvom.
Tihomira Stanića, producenta i tumača glavne role u „Doktoru D“, lično je Trivanka zvala i pitala: „Je l’ tako da odustajete od ovog projekta?“ Stanić je odgovorio: „Pogrešno ste čuli“. „Doktor D“ trebalo je da dobije 24 miliona dinara, što predstavlja otprilike trećinu budžeta za film. Na kraju je, u staljinističkom maniru, Jelena Trivan celo nezgodno rediteljsko društvance spakovala u kesu za đubre i odstranila od srpske filmske kase.
To što film Gorana Markovića jasno aludira na poratne avanture Radovana Karadžića nema nikakve veze sa tim što nije dobio pare od države. Ma koliko film o Karadžiću predstavljao preko potrebni vizuelni antimural ovom antiheroju, to nema veze sa muralom koji na zidu u Njegoševoj štiti režim čije pare štiti Jelena Trivan. Oni ne daju ni pet para na to kako bi Goran Marković pomoću njihovih 24 miliona dinara predstavio „Radovana Karadžića“ u filmu „Doktor D“.
Poznavajući Gorana Markovića, ne bi me čudilo da je s ovim filmom konkurisao sa krajnjim ciljem da ne dobije pare. Problem nije u Karadžiću, problem je u Goranu Markoviću (i preostaloj dvojici reditelja, ali ovo je tekst o Markoviću). On je prototip najopasnijeg protivnika režima – dragoceni živi antikvitet koji nema šta da izgubi, pa ličnim primerom pokazuje kako se dele šljage razmaženom fireru. Goran Marković poseduje magiju kao gotovo niko drugi, da samim svojim postojanjem drma temelje režimu, a kamoli kad nešto kaže ili uradi.
U neustrašivost Gorana Markovića možemo da se uverimo putem statusa na njegovom fejsbuk profilu, kada daje intervjue ili kada napravi neko sranje, što se u najnovijoj aferi poklopilo sa davanjem intervjua. Svih ovih godina, on je nemilosrdno i dosledno verbalno šibao malog Aleka po turu, međutim, to specijalno vaspitanje ovih dana mnogo više boli nego u danima kada je firer bio siguran u svoju moć.
Goran Marković napravio je sranje posle druge blokade, kada su ga startovali panduri u civilu i tražili mu ličnu kartu. „Ne dam, hapsite me“, odgovorio im je, a oni su utekli, umesto da ga privedu, kao što zakon nalaže. Ko zna da li su uopšte znali koga su startovali, ili su to ukapirali tek po njegovom drskom odgovoru, ili je naprosto ulična dominacija Gorana Markovića bila tolika da je policiji ostavljena samo mogućunost strateškog povlačenja.
„Goran Marković uhapšen zbog lične karte, kako to super zvuči“, sigurno je mislio Goran Marković. Ali, nikome drugom to ne bi zvučalo super. Nema mnogo ljudi koji se mogu pohvaliti ovakvim odnosom prema policiji, odnosno državi. Ovim jednostavnim činom, Goran Marković razobličio je Vučićev državni aparat. Ne primenjujemo zakone na Gorana Markovića, ako će to da nam ugrozi rejting. Marković se, međutim, tu nije zaustavio. Sledeće sranje napravio je iduće subote, kada je opet izašao da blokira autoput, bez obzira na to što je Aleksandar Vučić prihvatio sve zahteve demonstranata. Kad su ga pitali zašto je tu, on je izgovorio: „Što se mene tiče, ja imam jedan jedini zahtev, a to je da on ode.“
U tim trenucima Aleksandar Vučić suočava se sa američkim sankcijama Zvonku Veselinoviću i najavom stavljanja na „crnu listu“ još nekoliko stotina osoba iz vrha režima. Taman je počeo da prodaje sebe kao novog, dobrog, demokratskog i finog Vučića, a Goran Marković samoinicijativno pomera letvicu zahteva građanske pobune na krajnji cilj – Vučićev kraj. U nedelji u kojoj je Evropski parlament Rezolucijom o Srbiji raspalio po srpskom režimu, Goran Marković u intervjuu za Novi magazin izjavljuje: „Ukoliko (Vučić) zavede otvoreni teror, onda će to izazvati samoorganizovanje ljudi u podzemni otpor. Ja se, ipak, nadam da on pred očima ima Čaušeskuov kraj i da će se povući bez krvi.“
Umesto da mu kaže hvala, jer ovo je suštinski bio dobronameran savet, Aleksandar Vučić na Gorana Markovića pušta Dariju Kisić Tepavčević. Histerična izjava za javnost, koju sigurno nije pisala ona, nego neko daleko luđi, podseća na kraj Adolfa Hitlera, koji je, nesposoban da se pomiri sa činjenicom da je rat izgubljen, u pogibiju terao starce i decu. Tako je „izginula“ i Darija, a Goran Marković pokazao da je u ovom trenutku jači od celog režima. Aleksandar Vučić je morao lično da reaguje, te je dotakao novo dno, tako što je na tendenciozno postavljeno pitanje kako komentariše to „što bi neki da ga streljaju“, odgovorio patetičnim kukumavčenjem: „Samo neka su oni živi i zdravi“, uz dodatni transfer blama: „Zašto da me streljaju, zbog puteva koje sam gradio?“
Aleksandar Vučić ne zna kako da se izvuče iz horor filma, koji je producirao, do nedavno režirao i u kome igra glavnu ulogu. Verovatno neprekidno zivka svoje stare drugare sa zapada, ne bi li mu ostavili odškrinuta vrata za povlačenje iz politike, a oni ne dižu slušalicu. Paralelno zivka svoje batinaše, kapoe i kumove i proverava koliko su mu odani, za slučaj da se odluči za scenario „Čaušesku“, a oni ga neuverljivo uveravaju da će biti uz njega do kraja. Usput ustupa Beograd kao scenografiju za snimanje filma koji se bavi razuzdanim životom Hantera Bajdena, sina američkog predsednika, te najavljuje svečani doček paklene 2022, otkrivanjem ličnog spomenika pranju novca, „Kule Beograd“, čiji je graditelj Antonio Fakineti osmog decembra uhapšen u Crnoj Gori.
Ovo neodoljivo podseća na situaciju u kojoj se arhitekta Belopoljanski nalazi na završetku Markovićevog remek-dela „Tajvanska kanasta“. Fali samo rečenica: „Sad ću da se ubijem, jebaću vam majku“, uz pouku: Ako smo pali, bili smo padu skloni.