U subotu, 11. decembra, 2021, desetine hiljada građana Srbije okuplio se na centralnim gradskim trgovima, gde su proslavili povlačenje Zakona o eksproprijaciji i izmene Zakona o referendumu. Rizikujući puno, građani su prethodna dva vikenda blokirali puteve i mostove, kako bi naterali režim da odustane od skandaloznih pravnih akata. Uprkos policiji, koja je prvog vikenda u nekoliko narvata brutalno intervenisala, a narednog vikenda je uopšte nije bilo, kako bi zakukuljenim batinašima omogućila da nekažnjeno napadnu okupljene, građani su istrajali. I pobedili.
Sredu, 8. decembar, 2021, Srbija će zauvek pamtiti. Tog dana je Aleksandar Vučić prvi put u istoriji Aleksandra Vučića pokazao slabost. On nije delimično prihvatio zahteve demonstranata, on ih je prihvatio u potpunosti. Aleksandar Vučić kakvog za poslednjih deset godina nikada nismo videli, optuživao je svakoga oko sebe, pa i sebe, za donošenje ova dva zakona, obećavši da će ubuduće posebnu pažnju obratiti na očuvanje životne sredine, za razliku od Aleksandra Vučića od prethodnog dana, koji je posebnu pažnju obraćao samo na prljave industrijske investicije.
Cela Srbija je, na svim televizijskim kanalima, sa nevericom gledala firerov veliki poraz, očekujući neki trik, neku podlost, neko sranje koje će monstrum napraviti, jer to je njegov fazon – da uvek pravi sranja. Ništa se, međutim, nije dogodilo, osim što se, prema Vučićevom obećanju organizatorima protesta, Narodna skupština brzinski sastala i u petak se jednoglasno pokenjala po sopstvenim jednoglasnim odlukama starim jedva nekoliko nedelja.
Za demonstrante bio je to znak da slavlje počne – slavlje, ne samo zbog pobede koju je građanska pravda izvojevala nad siledžijskom državom, već i zbog recepta koji je narod pronašao da banditskom režimu stane na put. Masovne blokade puteva i mostova građansko su specijalno oružje, koje će uvek biti spremno da bude upotrebljeno kao krajnje sredstvo odbrane naroda od države. Ovaj radikalni metod građanske borbe naročito će biti potreban na aprilskim izborima, imajući u vidu da ih organizuju dokazani otimači glasova.
Najslađe je u juče bilo to što je Aleksandar Vučić morao da trpi narodno radovanje, iskrenu sreću onih koji su ga porazili na njegovom terenu, gde prestaju da važe zakoni iz skupštine, a počinju da važe zakoni ulice. On, koji je navikao da seje strah i nailazi isključivo na nemoć kod svojih podanika, bio je u subotu, 11. decembra, suočen sa demonstracijom njihove moći u vidu razularenog slavlja. Masa se okupila na trgovima svih već oko trinaest časova, a slavlje je, uprkos kiši, slavlje trajalo sve do jutros, kada je počeo da veje sneg, a okupljeni poskidali odeću sa sebe i počeli da se grudvaju. I ja sam bio tamo, napravio sam Sneška Belića, ali sam morao da dođem kući da napišem ovaj tekst…
…i srušim Sneška, ne samo sebi već i mnogima drugima. Ne brinite, neću srati po onima koji su, umesto da iskuliraju jedan vikend, nastavili sa blokadama, dodavši zahtev: „Rio Tinto, marš iz Srbije“. To su politički profiteri koji su imali puno pravo da rizikuju, nastavivši da blokiraju puteve, iako do pre nedelju dana ni sami nisu verovali da će Vučić dati četvrtinu onoga što je dao. Imali su puno pravo da probaju da namaknu još neki procenat u istraživanjima javnog menjnja, tako što nisu želeli da sa još nekima podele pobedničko postolje, već su poželeli da sebe predstave kao jedine prave borce protiv Aleksandra Vučića. Oni najbolje znaju kako im je bilo juče, kada su videli kakav je odziv.
Građani, koji su platili danak neiskustvu, što je neverovatno, jer je juče na mostovima i putevima bilo i prilično iskusnih demonstranata i pobunjenika, najbolje znaju kako im je bilo kada su ugledali plakate protiv vakcinacije i „kovid fašizma“, koji si bili čak i veći od plakata protiv Rio Tinta, a mogu misliti koliko su bili oduševljeni kada su shvatili da sablasna „antiglobalistička“ „srbininfo“, „čuvari vatre“ ekipa Vučićevih desničarskih trojanaca, sa sve fantomskim „ratnim veteranima“, dele sa njima nastavak blokade, umesto građana od prošle subote.
Neću da pljujem ni organizatore jučerašnjih blokada, ni građane, koji su podlegli psihologiji čopora i psihopatologiji Tvitera i koristili svoje najjače oružje, posle firerove kapitulacije. Neću ih pljuvati zato što više ništa nije ni bitno, ni blokade, ni protesti, ni da li ćemo subotom ili radnim danom, ni da li ćemo „Rio Tinto marš iz Srbije“ ili ćemo možda da primetimo kako se još četiri velika rudarska giganta šunjanju našom zemljom, ni Makiš nije bitan, nije bitno ništa, jer se u sredu desilo nešto što je od većeg značaja za politički život u Srbiji, a nije Vučićeva konferencija za novinare.
To su američke sankcije Zvonku Veselinoviću. Au, lebac ti poljubim. Priča se da se na „crnoj listi“ Bajdenove administracije nalazi 26 imena vezanih za nezamisliv organizovani kriminal, toliko bliskih Aleksandru Vučiću, da ovaj od srede ne prestaje da puni pelene. Udarac na klan sa severa Kosova* vrlo je lukav, brutalan i poguban po ono malo manevarskog prostora koji je preostao Srbiji u pregovorima sa južnom pokrajinom.
Šta će biti kada usledi objavljivanje dokaza o tome kome je Aleksandar Vučić poverio odbranu Kosova i Metohije i šta je sve ta ekipa radila, u ime te odbrane. Verovatno slede panika i svađe u vrhu vlasti, jer Zvonkova ekipa nije tek neka tamo ekipa, oni su doveli Vučiće na vlast i vrlo je moguće da će učiniti sve da se ili ekskluzivnim svedpočenjima spasu ili da za sobom u mrak američke nemilosti povuku i kompletne Vučiće, sa sve kumovima, prijateljima i rođacima.
Nezahvalno je ovako nagađati, ali preporučujem, kada popizdite jer je neko juče izašao na most ili jer se neko smorio što nije zasluženo slavio, da se prepustite mašti: pogledaje istoriju američkih međunarodnih odnosa u proteklih nekoliko decenija, naročito sa lokalnim diktatorima, u Latinskoj Americi, na Bliskom Istoku, pa i na Zapadnom Balkanu i videćete kakva su sve scenarija moguća. Jedino što će biti sve manje i manje je Vučićev manevarski prostor.
Ono što se sigurno trenutno dešava je neprekidni nevidljivi američki pritisak na srpskog „padrona“, verovatno u najvećoj meri u vezi sa Kosovom, ali možda i sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, slobodom medija, slobodnim izborima, mi to ne možemo znati, ali možemo pretpostaviti da ćemo ubuduće mnogo češće gledati Aleksandra Vučića od prošle srede, nego Aleksandra Vučića od pre te srede.
Blokade puteva jesu snažno oružje u borbi protiv Vučićeve mafije, ali američke sankcije i „crne liste“, sa dokazima koji će početi da ispadaju na sve strane, ipak su jače. Zajedno, sankcije protiv bandita i građanski pritisak, mogu dovesti do nezamislivih rezultata, kao što je recimo Vučićevo povlačenje iz politike.
Eto, napravio sam još jednog Sneška. U ovoj fazi, to je ipak samo Sneško Belić. Sanckije su za sad podignute samo protiv klana sa severa Kosova*, a o sankcijama bratu predsednika još uvek se nagađa, ali sve glasnije. Treba da budemo disciplinovani i da se, sve dok Vučiću ne vidimo leđa, ponašamo kao da da će brutalno pokrasti izbore i izvoditi policiju i maskirane batinaše na građane.
U odnosu na prethodnu nedelju, ipak, imamo dva nova Sneška, čuj mene saveznika, Sneška: američke sankcije i srpske blokade puteva. Molim vas, nemojte blokade preterano arčiti.