To je jedna od onih osoba koje su uvele selam alejkum u opštinske prostorije, bilo da se pozdravljaju s poznatom ili nepoznatom osobom, a ta praksa u pojedinim SDA/SBiH/SBB krugovima traje i danas. Kituša poziva jednog od članova moje familije na proteste, u srijedu, 21. aprila, jer «će nam sve ukinuti» i jer «nećemo imati od čega živjeti». Član moje familije je uljudan i pristojno zahvaljuje na obavještenju, dok ostali ukućani psuju naglas, uključujući i mene, te traže telefon da joj kažu šta misle o tome svemu.
Elem, desili su se protesti i svi znamo šta je tamo bilo. Zapaljena je policijska kućica, nakratko je u plamenu bila i zgrada Vlade Federacije, a policija je taj dan, na dva događaja koji su se dešavali nedaleko jedan od drugog, dobila pristojne batine. Zbog toga su ih građani sažaljevali dan – dva poslije, a onda se, već u petak naveče, sve zaboravilo i ti ljudi više nisu bili «jadni i bijedni» u očima mase koja se zove bh. javno mnijenje.
Danas u novinama pljušte saopštenja. Svi optužuju jedni druge. Narodna stranka Radom za boljitak kaže da je najviše kriv HDZ (!?), dok SDA i SBB optužuju jedni druge. SDP takođe tvrdi kako su protesti ustvari upereni protiv njih, dok Naša stranka kaže kako je ovo «logičan ishod», jer je u BiH stanje ionako pred eksploziju, već odavno. Ono što je interesantno je to da jednonacionalne partije optužuju jedna drugu i da je svakoj kriva ova druga. Takođe, papagajski se ponavljaju građanima potpuno nepoznate riječi kao što su «MMF» i «Stand by aranžman», a u svemu tome, niko pojma nema šta to ustvari znači, osim da se treba štedjeti. I onda se, naravno, štedi na najugroženijim kategorijama i njima se uzima od ono malo crkavice koju od rata pa naovamo, primaju. Vrši se revizija invalidnosti, pa onda odjednom mnogi invalidi «ozdrave» i smanji im se invalidnost, ali se u isto vrijeme ne vrši revizija odgovornosti doktora i inih stručnjaka koji su te ljude proglasili invalidima. Radi navodnih pogrešnih podataka i ogromnog broja lažnih invalida i pripadnika ugroženih kategorija nikad niko nije odgovarao.
Bolje je živjeti sto godina kao milioner nego jedan dan u bijedi
To sve zaista podsjeća na Superhika, negativca iz stripa «Alan Ford», koji je, suprotno Robinu Hudu, krao od siromašnih da bi davao bogatima. Radi ušteda, skoro niko od parlamentaraca nije predložio uštede na nekim drugim mjestima, ili eventualne raspodjele budžeta na neki drugi način, a da ne govorimo o pravljenju održive ekonomije. To, naravno, nikome ne pada na pamet, nego ćemo uzeti i ono malo dostojanstva ljudima koji su ionako obespravljeni, jadni, bijedni, nikakvi, na rubu samoubistva, nezaposleni, mahom radno nespobosni, itd. Oni svakako ne mogu ništa uraditi protiv toga, a ako se opet zarati, valjda se računa da će takvi opet ginuti za nečije interese.
Pored priče da je ovo predizborna kampanja, što sasvim sigurno i jeste, nastavlja se konstantna priča o ukidanju i otcjepljenju entiteta, što dugoročno vodi u sigurne nemire, ako bi se desila ijedna od te dvije opcije. Rata našem narodu valjda još nije dosta, pa bi «barem još malo», da potrijebi one što su ostali i da završi priču na «svoju vodu». Niko ne računa da su te igrarije uglavnom nemoguće, a niko se takođe i ne pita kako živjeti nakon 2012. godine, kada počnemo vraćati famozni MMF-ov kredit. Dugoročne verzije ova država uopšte nema, nego se uzdamo u «naše», odnosno u to da «njima» crkne krava. Kada nam dijete bude gladno, valjda ćemo mu dati da se najede svoje etničke zastave ili da umjesto mlijeka popije jednu od nepriznatih himni. Uz sve to, narod nema pojma u kakve ćemo probleme upasti nakon što počnemo vraćati kredit, jer će na to doći pride, najmanje 20.000 novih penzionera. Na njima će se sigurno i tada štedjeti, a nikome neće pasti na pamet neke nove ideje. I tada će se pričati o ustavnim promjenama, Republici Srpskoj i njenom statusu, itd. Osjećaj nekako govori da će sve i dalje biti isto. Proteste ćemo zaboraviti, obnovu zgrade Vlade ćemo mi platiti, u silna kantonalna ministarstva i ostale bespotrebne institucije će se uhljebiti još hiljade babinih sinova i nastaviće se sprovoditi minder politika koju je započeo Alija Izetbegović, a nastoje je završiti svi oni koji su tada bili oko njega, a danas su na zaraćenim, suprotnim stranama i u različitim političkim taborima. Opet će se organizovati, s vremena na vrijeme, neki plaćenički protesti, SDP će iz opozicije i dalje govoriti kako je vlast nesposobna (a oni su kao sposobni da barem dođu na vlast), a mi ćemo i dalje glasati za crkavicu od 200 – 300 KM koje su nam «ovi naši» dali. Sve dok crkavice bude, nećemo se buniti, nego ćemo «životinjariti» kao kerovi koji čekaju da ih šintor uhvati i da kao ulični kerovi i skončamo. Vize nam možda neće trebati, ali nećemo imati para da putujemo, mladi će i dalje bježati da budu kelneri po Beču ili Minhenu, a stari će umirati u beskrajnoj bijedi i uvjerenju da su ‘91. izabrali «svoje», koji su ih spasili i koji im danas štite vitalne nacionalne interese. Toliko vitalne, da i bubrege prodaju ne bil’ preživjeli.
Od koga je, dobro je…
Radi svega toga, dok neko ne zapali vlast radi «bijednih 300 KM» penzije, biće nam ovako. Šutjeti petnaest godina i onda nešto poduzeti je žalosno i kontraproduktivno. Ova vlast nema namjeru razviti ekonomiju, ona nema namjeru napraviti održive izvore energije, poboljšati ekologiju, svesti bolesti na minimum, uskladiti školske sisteme, praviti fabrike umjesto džamija i crkvi i tako zaposliti ljude, otpustiti štetočine društva iz parazitskih firmi kakve su kantonalne vlade, ministarstva ili Gras i time povećati budžet, nema namjeru ni učiniti nešto da se manje mrzimo, niti ima namjeru prestati krasti, prije svega, svoj narod.
A kad bi postojala dobra volja, lako bi sve to bilo riješiti. Umjesto da ukidaju ili otcjepljuju entitete, neka ukinu petnaest vlada, pa će ugroženima biti mnogo lakše. Ionako te kategorije ne mogu ni primirisati poslovima u javnom sektoru, pa njima te silne vlade i ne trebaju. To je mjesto rezervisano za «naše», za one kojima mazohistički poklanjamo glasove već petinu vijeka. Ako se nešto slično ne desi uskoro, i dalje će važiti ona penzionerska izreka, još iz ‘95. godine, koja govori o tome kako «je Alija penzionerima dao besplatnu kartu za javni prevoz». Očito je to jedino što je Alija tim penzionerima i dao. Pored te karte, sve drugo što im je ostavio u amanet, vrijedno će pokusati praznim kašikama. Neka zamisle da su zlatne, kao što im je i obećao. I neka puste da ih «njihovi» i dalje obmanjuju i iskorištavaju u najgore moguće svrhe.