Na slične oglase sve češće je moguće naići u štampi ili na oglasnim mjestima po ovdašnjim gradovima.
Naime, činjenica da zbog nedostatka mjesta veliki broj mališana čeka na upis u vrtić, a servis “baka i djeda” nemaju baš svi na raspolaganju, jedan je od razloga zbog kojeg su roditelji često primorani da putem oglasa ili preporuka pronađu dadilju.
Banjalučanka Sanja Topić, majka trogodišnje djevojčice, priča da je porazna činjenica da za oko 1.900 mališana nema mjesta u banjalučkim vrtićima, zbog čega su mnogi roditelji prinuđeni da angažuju dadilje.
“Među njima je i moje dijete koje nema ko da čuva kada krenem na posao, jer moji i roditelji mog supruga ne žive blizu nas. Zbog toga sam prinuđena da u skorije vrijeme pronađen nekoga”, navodi Topićeva.
Pouzdane osobe: “Ipak, pronaći pouzdanu osobu, kojoj mogu povjeriti dijete”, tvrdi ona, “nije nimalo lako”.
“Sve se svodi na preporuku poznanika ili ličnu procjenu roditelja. Međutim, niko ne garantuje da je osoba koju angažujete dovoljno stručna da obavlja svoj posao. Čuvati dijete danas ne znači samo nahraniti ga i presvući, nego i vaspitati ga u pedagoškom smislu” smatra Topićeva.
Među mnogobrojnim roditeljima koji su prinuđeni da za svoje dijete angažuju dadilju je i Marina Simić. Ova Banjalučanka smatra da problem predstavlja i što u gradu na Vrbasu ne postoji nijedna registrovana agencija za bebisitere u kojoj bi mogla pronaći adekvatnu dadilju za svoju kćerku.
“Jedini način da nađem dadilju je putem oglasa, ali to mi je nesigurno, jer ne mogu svoje dijete ostaviti na čuvanje bilo kome. Neshvatljivo mi je da u gradu, kao što je Banjaluka, ne postoji nijedna agencija koja može preporučiti bebisitera”, ističe majka trogodišnje djevojčice.
Prema njenim riječima, osnivanje takve agencije mnogo bi olakšalo roditeljima, ali i ženama koje žele da budu dadilje, jer se rijetko ko preko oglasa usuđuje da angažuje dadilju.
Bez agencije: Jedina agencija za bebisitere u Banjaluci radila je u okviru Centra za kreativni rad “Dobri medo”, ali i ona više ne postoji.
Tatjana Kuruzović, izvršni direktor Centra za kreativni rad “Dobri medo”, potvrdila je da ova organizacija više od godinu ne radi na uslugama čuvanja djece i bebisitinga i da su se preorijentisali na druge projekte.
“Dok smo obavljali te usluge, bezbjednost mališana je uvijek bila na prvom mjestu i zaista nismo imali loša iskustva. Bebisiterke koje smo zapošljavali morale su da prođu obuku iz prve pomoći i psihotest, što je roditeljima predstavljalo kakvu-takvu sigurnost. Takođe, imali smo i svoje kriterijume pa smo primali isključivo osobe od 23 do 55 godina”, navodi Kuruzovićeva.
Ona je potvrdila da Banjaluka trenutno nema nijednu registrovanu specijalizovanu organizaciju ili agenciju koja bi obavljala taj posao.
Ističe da se roditelji danas zbog zauzetosti vrtića snalaze kako znaju i umiju kao i to da za dadiljama i dalje postoji velika tražnja.
I dok u nekim zemljama u okruženju postoji poseban zakon o dadiljama, kojima je ova vrsta poslova definisana, kod nas ova oblast još nije regulisana zakonom.
Nemoguća kontrola: Iz Uprave za inspekcijske poslove RS su potvrdili da obavljanje poslova čuvanja djece od strane fizičkih lica, dadilja i bebisiterki, u privatnim kućama i stanovima, u RS nije regulisano zakonom, zbog čega inspekcije nemaju nadležnosti niti mogućnosti za njihovu kontrolu.
“Zakonom bi trebalo precizno definisati uslove za obavljanje poslova dadilje, da li u vidu samozapošljavanja kroz samostalno registrovanje i obavljanje djelatnosti, ili osnivanjem agencija i udruženja za pružanje takvih usluga”, ističe Dušanka Makivić, viši saradnik za odnose s javnošću Inspektorata RS.
Ona pojašnjava da bi trebalo definisati i njihovu stručnu osposobljenost, odnosno ko i s kakvom stručnom spremom može obavljati poslove čuvanja djece i da li te osobe moraju priložiti određeni dokaz o svom psihofizičkom stanju.
“U tom smislu, trebalo bi i da budu regulisana njihova prava i obaveze, radno vrijeme, ugovor o radu i slično”, zaključila je ona.
Dodaje da bi tek uređivanjem ove oblasti, registrovani privredni subjekti, lica ili organizacije koje pružaju usluge čuvanja djece bili podložni kontroli inspekcija i to sa aspekata legalnosti rada i poštivanja poreskih obaveza.
I Kuruzovićeva smatra da je potreban zakon o ovoj oblasti, koji bi uredio pravila i osnivanje agencija ili centara za čuvanje dece.
“Oglasi po novinama i internetu mogu biti rizični pa me i danas zovu pojedini roditelji da im preporučim dadilju”, navodi ona, otkrivajući da postoji mogućnost da u narednom periodu ponovo krenu sa radom agencije za bebisiterke.
Hrvatska regulisala
Jedna od zemalja u kojima dadilje neće više moći raditi na crno odnedavno je i susjedna Hrvatska. Naime, u ovoj zemlji je nedavno na snagu stupio Zakon o dadiljama, na osnovu kojeg će one morati imati otvoreno preduzeće, a onima koje budu radile na crno prijeti kazna do 15.000 kuna (oko 3.900 maraka). Prema novom zakonu, sve dadilje moraju imati najmanje završenu srednju školu te kurs za dadilje.
Tekst je preuzet iz Nezavisnih novina