Oni sa svojih petnaest različitih programa u Bosni i Hercegovini prave male fašiste koji će razmišljati, tj. već razmišljaju potpuno jednako nacional – šovinističkoj matrici i torskim umovima. Mladi u BiH kao da nisu budućnost, već prošlost. Kada provedete određeno vrijeme sa srednjoškolcima ili studentima u bilo kojem dijelu naše zemlje, ali i u susjedstvu, uvidjećete da njihova razmišljanja dolaze upravo iz kuće i da nema velike razlike između njih i njihovih dragih vođa. U osnovnim školama stanje je još tragičnije, upravo zato jer ova djeca i ne znaju u šta će se pretvoriti.
Dokumentarni film naziva «Dvije škole pod jednim krovom», koji je napravila njemačka nevladina organizacija «Schüler Helfen Leben», govori, između ostalog, i o fenomenu etničkih podjela naših đaka. Gimnazija u Travniku je fizički podijeljena i to se odmah može vidjeti golim okom, jer je hrvatski dio svježe ofarban u plavo, dok bošnjački uopšte nije renoviran. Tokom razgovora s djecom, lako je primijetiti kako velika većina njih zapravo ne žele ići zajedno u školu, dok postoji i određeni dio mladog pučanstva koji ne dijeli to mišljenje. U svim školama, zahvaljujući organizaciji «SHL», funkcionišu učenička i roditeljska vijeća, te ona u teoriji imaju vlast u dvije trećine kompletne uprave škole, tačnije mogu mijenjati sve odluke bilo koje škole. U praksi, nemaju nikakav utjecaj, što se može i vidjeti iz filma gdje npr. profesorica hrvatskog jezika vijeće učenika smatra nečim neopipljivim, nečim čija svrha je druženje učenika, a ne mijenjanje bilo kakvih devijacija.
Naravno, krivnju snose i sami učenici, te njihovi roditelji, jer bi morali biti upoznati s tom činjenicom, pa se postavlja pitanje žele li oni uopšte da im djeca nisu predmet segregacije. Kroz nekoliko razgovora s roditeljima, nastavnicima i djecom, većina njih (čast izuzecima), a neki i sa čudnim izrazima lica, kao što je primjer s direktorom stolačke škole Ivom Ragužom, prihvataju za sasvim normalnu stvar to što su etnički podijeljeni u školama i što se ne druže sa svojim kolegama. Direktor Raguž na pomen ukidanja ovakvih škola reaguje ironičnim osmijehom i u potpunosti je protiv toga. Jedan od učenika, po imenu Halil Mulać, za razlog što se ne treba zajedno ići u školu navodi različitu gramatiku (?!). Kada ga voditelj emisije pita, «Šta još?», nacionalno osviješteni srednjoškolac Halil navodi «još mnogo primjera», pa onda uz dvadeset poštapalica ponavlja, «Pa razlika je u gramatici … I u gramatici ». Prilikom posjete ekipe emisije «60 minuta» jednoj školi u srednjoj Bosni, zastrašujući urlici hrvatske djece sa pošalicama «bilo bi mrtvih muslimana» i sl., mogli su se čuti ravno u eteru. Valjda bi se i oni tukli radi – gramatike. Dječak Halil također tvrdi kako «ne želi razumjeti profesoricu hemije koja govori hrvatski jezik», a u izvještaju «SHL-a» se kaže kako postoji pet tipova ovakvih škola. Npr. četvrti tip drži nastavu u istim učionicama, ali na «različitim» jezicima, te su škole registrovane u različitim entitetima. Jadni učenici, ne mogu razumjeti pola nastave, jer dok profesor ispredaje jednima, drugi se dosađuju, pošto se nalaze u istoj učionici. Vjerovatno to funkcioniše po principu videa ispod, mada cijeli film možete pronaći na Youtube, u više dijelova.
Greška i zločin su isto
Sjećam se svog pohađanja osnovne škole, kada su nam, zbog nedostatka udžbenika, nastavnici mnogo diktirali. Ja sam tada pisao isključivo ćirilicu, čija pisana slova sam prva naučio, pa mi je bilo brže. Moj r
ođak Igor, koji je dijete iz mješovitog braka, bio je predmet sprdnje, jer ima takvo ime, a ćirilicu nije ni učio tokom drugog i trećeg razreda, zbog roditelja koji su tada prijetili njegovoj učiteljici «da će biti svega ako njihova djeca budu učila četničko pismo ». Danas nismo mnogo odmakli, jer je sve manje đaka koji ćirilicu vole i žele je učiti, a ovo se pismo u školama s hrvatskim programom uči samo nekoliko dana ili se čak nikako ne obrati pažnja na njega. Kasnije, kada smo dobili udžbenike od naših škola, u udžbenicima istorije nam je pisalo ponešto i o bh. ratu, te zločinima koji su se desili. Međutim, jednog dana su nam u učionicu banuli međunarodni eksperti i zatražili da sve «zločine» iz naših knjiga obrišemo i da na isto mjesto upišemo riječ «greška». Pošto sam još u petom i šestom razredu osnovne škole bio buntovnik, nije mi palo na pamet da ovo učinim i rekao sam im da prvo nauče razliku između ove dvije riječi, pa da ih i na svojim jezicima uporede, te da idu u svoje zemlje ispravljati udžbenike. I danas smatram da sam bio u pravu.
Nažalost, ili na sreću, zavisno ko i kako gleda, svi udžbenici koji sadrže istoriju od 1991. naovamo, izašli su iz upotrebe i danas djeca ovaj predmet uče samo do tog razdoblja. Nacionalna grupa predmeta, kako se popularno zove ovaj set koji će iznjedriti nove nacionaliste, u svih petnaestak programa je različit. Pored toga što nastavnici mogu zloupotrijebiti pravo izbora udžbenika iz istorije i na taj način propagirati nacionalizam, oni imaju pravo i odrediti koji će od (ne) kvalitetnih udžbenika ostalih predmeta biti korišten u njihovoj nastavi. Stoga, ako dijete prebacite iz jedne u drugu školu, može vam se vrlo lako dogoditi da morate kupiti sve nove udžbenike. Time se također ostavlja prostor za manipulaciju i eventualno dijeljenje zarade s izdavačima, odnosno potplaćivanje nastavnika. Da li se to zaista radi, ne možemo sa sigurnošću tvrditi, ali mi neće nikad do kraja biti jasno zašto se ovi udžbenici nisu standardizovali, barem na nivoima nacionalnih planova i programa. Dejtonskim sporazumom obrazovanje je dodijeljeno u nadležnost kantona, tako da svako može manipulisati svojim stadom kako god mu padne na pamet. Ne postoji zakonska osnova da se naprave zajednički udžbenici za cijeli entitet, a kamoli za cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Turska kafa
Pratili smo predavanje gospodina Nenada Šebek, novinara BBC-a, koje se ticalo razlike između srpske, bosanske, grčke, turske, albanske, naše, kuhane i ukuvane kafe. Učenici i studenti svih ovih nacionalnosti, osim kuhanih i ukuvanih, bili su prisutni na predavanju. Gospodin Šebek je napravio nekoliko potpuno istih kafa i za svaku je tvrdio da su različite, jer imaju drugačije porijeklo. Nažalost, vrlo malo prisutnih je shvatilo poentu, nego su nastavili naručivati svako svoju kafu. Ovim povodom smo i razgovarali sa gospodinom Šebekom, koji je svoje mišljenje podijelio s nama i rekao nam kako stanje u BiH vidi mnogo boljim za deset godina nego što je to danas.
«Kroz desetak godina će BiH biti članica Evropske Unije, mnogo mirnija i stabilnija nego danas. Ne mogu i ne želim da verujem da će još deset godina biti protraćeno kao što je bilo ovih petnaest koliko je prošlo od Daytona. Petnaest godina nakon Drugog svetskog rata Evropa je izgledala mnogo bolje nego što danas izgleda zapadni Balkan. Odbijam da verujem da ćemo i narednih deset godina besmisleno proćerdati. Što se zajedničkih udžbenika istorije tiče, rekao bih da je puno manje važno da li će to biti jedan ili tri, ili devet udžbenika, a da je mnogo važnije što će u njima pisati. Ovo što se danas u postojećim udžbenicima nalazi je nezadovoljavajuće, netačno i nije obrazovanje, nego indoktrinacija đaka. Šta se može uraditi? Pa već se radi i rekao bih da je projekt koji naš Centar provodi pravi korak u tom smjeru ».
Na pitanje postoji li standardizacija na razini Europske Unije i koji su najbrutalniji primjeri zlouporabe udžbenika, Šebek kaže kako takvo nešto ne postoji u EU. Jedino su sporadični primjeri napravljeni, poput udžbenika istorije u Francuskoj i Njemačkoj, koji je rezultat tridesetogodišnjeg rada međudržavnih komisija. «Još od sedamdesetih godina, postoji i međudržavna komisija između Poljske i Njemačke koja pokušava da se nosi sa ovim zadatkom, ali, koliko mi je poznato, nije proizvela nikakav konkretan rezultat. Ovo je jasan znak koliko je posao težak, a tema osetljiva. Najbrutalniji primjeri zloupotrebe nacionalnog predmeta, tj.. istorije, obuhvaćeni su i prikazani u jedinoj dosad rađenoj komparativnoj studiji / analizi udžbenika istorije u (tada) jedanaest država Jugoistočne Evrope. Objavljeni su u knjizi «Clio in the Balkans», koja se može besplatno skinuti na http://www.cdsee.org/publications_clio.htm. »
Još neka istraživanja o udžbenicima istorije, geografije, vjeronauke, maternjeg jezika, gdje svako stvari interpretira na svoj način, spomenut ću u ovom članku. Fond Otvoreno društvo BiH je proveo istraživanje na području cijele države, te je time dodatno naglašen problem podijeljenosti u školama i glorifikovanja «našeg» i nipodaštavanja «njihovog». Rezultati ovog istraživanja su bili više nego poražavajući, pa smo u udžbenicima maternjeg jezika imali mnogo više negativnih primjera, koji uopšte nisu u skladu sa zakonom, nego onih pozitivnih, koji bi se trebali nalaziti u svakoj dječijoj knjizi za osnovne ili srednje škole. U svim nastavnim planovima najveći je broj onih primjera koji ističu jedan narod, jezik i kulturu, dok o drugima ne govore ništa ili vrlo malo, s tim da je takav slučaj znatno češći u udžbenicima koji se koriste u hrvatskom i srpskom nastavnom planu. Takođe, čest je slučaj paranoičnog naglašavanja ugroženosti «našeg» naroda, nauštrb susjeda, koji bi tako bili označavani kao glavni krivci za to.
Moja zemlja zove se Hrvatska!
Kad već govorimo o tome, izdvojićemo i neke primjere koji se našoj djeci podmeću u udžbenicima maternjeg jezika, kako bismo ilustrirali ove nevjerovatne podatke:
1. Fala tebi, Smiljanić Tadija, a na daru i poštenju tvome. Što's me jutros dobro dočekao, al ‘ne fala tebi na udarcu. Da si mene sabljom udario, Lašnje bi ti ranu prebolio. Al ‘si mene plesk udario, Jer se žene plesk udaraju … (Čitanka za 6. razred osnovne škole, Sarajevo)
2. Moja zemlja zove se Hrvatska. (Moj hrvatski 5, Mostar)
3. Primjeri izučavanja jezičnih promjena po zvučnosti i mjestu tvorbe, te njihovih izuzetaka: Midhat, Subhija, Edhem, Muratbegović, Nuhbegović, Podhum, hutba, tekbir, gangster i sl.. (Naš jezik 1, udžbenik za 1. razred gimnazije, Sarajevo)
4. Svirao je uz put, kako za koga, ali i za svoju dušu – veličao srpsku slavu, Stefana Nemanju, svetog Savu; pjevao i vesele pjesme, radovao se životu. (Čitanka za 7. razred osnovne škole, Istočno Sarajevo)
5. Osebujnost hrvatskog folklora se oslikava u tradiciji čipkarstva. Izrada čipaka razvijena je u svim dijelovima Lijepe naše. (Moj hrvatski 7, Mostar)
6. MALI RADOJICA (Dio narodne epske pjesme)
… Otvori mu sanduk od dukata on na društvo dukate dijeli pa uvati Hajkunu đevojku, odvede je u zemlju Srbiju, dovede je u bijelu crkvu, od Hajkune gradi Anđeliju, pa je uze za vjernu ljubovcu. Narodna epska pjesma (Čitanka za 8. razred osnovne škole, Istočno Sarajevo)
7. Manje poznate riječi i izrazi: (…) – vlah – pogrdan naziv (od muslimana) za pripadnike druge vjere (obično Srbe); (Čitanka za 8. razred osnovne škole, Istočno Sarajevo)
8. Kad žena plače, pitaj je šta hoće … (Pravopis bosanskog jezika, Senahid Halilović, Zenica)
Nakon ovih zastrašujućih osam primjera (a bilo ih je još mnogo, mnogo, samo ne bismo tekst uskoro završili), lijepo se mogu uočiti slijedeće devijacije: žena se posmatra kao jedno neiskreno i proračunato biće, koje je zaslužilo batine; susjedne države su važnije od vlastite, iako su ovo škole sve redom u BiH; vjerski izrazi se namjerno i smišljeno podmeću djeci kao nešto ustaljeno, opipljivo i normalno, što kod djece iz mješovitih brakova sigurno pravi dodatnu konfuziju u glavama; mješoviti brakovi nisu normalni, jer Hajkuna mora postati Anđelija , itd.. Nije ni čudno što u našem društvu ima toliko siledžija, batinaša, kriminalaca i ostalih drkadžija koji se iživljavaju nad onim drugim, a posebno slabijim od sebe. Ako već u osmom razredu djetetu kažemo kako ne treba tražiti momka / djevojku druge nacije, ma što ko o tome mislio, to u Bosni i Hercegovini može napraviti samo negativne posljedice. Djetetu se ne dopušta da ono samo razluči da je li to u redu ili ne, nego mu se, po pravilu, nameće mišljenje kako ne treba «miješati kruške i jabuke» (primjer iz filma spomenutog na početku). Ljudi koji to nastoje otkloniti, poput psihologinje koja u filmu kaže kako «su nam potrebni vitamini i iz kruške i iz jabuke» su marginalizirani i nemaju nikakav utjecaj.
Rat je sredstvo ostvarivanja nacionalnih interesa
Primjeri iz geografije (zemljopisa) i istorije (povijesti) su slijedeći:
1. Koji je zadatak povijesti kao znanosti? Koji su zadaci nastave povijesti? Pojasnite na primjeru Domovinskog rata u Hrvatskoj. (Povijest za prvi razred gimnazije, Mostar)
2. Mladobosanci su atentatima na državnike htjeli upozoriti svjetsku javnost na težak položaj bosanskohercegovačkog naroda i da ukažu na austrougarski apsolutizam. (Povijest za 9. razred osnovne škole, Istočno Sarajevo)
3. Prvi svjetski rat bio je nepravedan i osvajački. Jedino su Srbija, Crna Gora i Belgija vodile pravedan i oslobodilački rat. (Povijest za 9. razred osnovne škole, Istočno Sarajevo)
4. Dio Hrvata, zbog stalnih represija, su prelazili na islam, ali je veliko čudo što su se katolici uopće uspjeli održati u BiH. (Povijest za treći razred gimnazije, Mostar)
5. Koji narod pretežno živi u Republici Srpskoj, a koji u FBiH? Recite zašto su entiteti današnje Bosne i Hercegovine po nacionalnoj strukturi slični većini evropskih zemalja! (Geografija 9, Istočno Sarajevo)
6. U civiliziranom svijetu više vjera na relativno malom prostoru (izuzev Švicarske) nije baš česta pojava. (Zemljopis 3, Mostar)
7. Narod i država su najveća dostignuća ljudskog duha! (Zemljopis za prvi razred srednjih škola, Istočno Sarajevo)
8. Bosna i Hercegovina je Daytonskim sporazumom postala decentralizirana država parlamentarne demokracije. Je li to baš tako? Tko je u BiH ostao «kratkih rukava»? Pitajte svoje roditelje i nastavnike. (Zemljopis 8, Mostar)
9. Bosna i Hercegovina je međunarodno priznanje dobila 1992. godine. U razdoblju od 1992. do 1995. godine na njenom geoprostoru vođen je rat kao sredstvo za ostvarenje nacionalnih interesa konstitutivnih naroda. (Geografija za treći razred gimnazija, Istočno Sarajevo)
Iz ovih primjera zaključujemo kako civiliziran znači biti okružen samo svojim narodom, kako je rat sredstvo za ostvarenje nacionalnih interesa, kako nema većeg ljudskog dostignuća od naroda, pa samim tim MORAMO da se razlikujemo, itd.. Da ne biste pomislili kako su namjerno izostavljeni primjeri «bošnjačke istorije i geografije», napominjemo da je velika većina njih bila preduga za i ovako opširan tekst, ali da je u istraživanju navedeno kako u bosanskom planu i programu ima najmanje primjera veličanja druge države i provlačenja nacionalističkih ideja kroz književnost, istoriju i geografiju. Što ne znači da ih nema nikako, posebno u Halilovićevom Pravopisu bosanskog jezika.
Druge ne mogu očima gledati!
Vjeronaukom se ovog puta nismo ni bavili. Naime, u ovom dijelu tzv. skupine nacionalnih predmeta, možemo izdvojiti najstrašnije primjere zloupotrebe religije, gdje se uglavnom govori kako su «oni drugi» osuđeni na pakao, dok smo «mi» stvoreni za raj. Drugi i drugačiji su prokleti i ne zaslužuju živjeti. Takvih primjera ima čak i u knjigama, a još kad dodate interpretaciju predavača, gdje su ti predavači vrlo često lokalne lole iz prvih safova ili sveštenici koji su najbogatiji u selu, možemo pretpostaviti da od naše djece i oni stvaraju prave male desničare, željne novih sukoba, i mrzitelje svega različitog od njih samih.
Spomenut ćemo i istraživanje norveške organizacije “Save the Children”, gdje ćemo izdvojiti primjere netrpeljivosti kod samih učenika. Kao razlozi zašto ti učenici ne žele ići u škole sa svojim kolegama iz drugih etničkih skupina, navedeni su slijedeći razlozi: zato što ih ne mogu gledati očima; zato jer ne bih htjela ići u školu s đacima druge nacije; zato što bi bilo mnogo tuče, psovanja i vrijeđanja, zato što je u BiH nedavno bio rat i odvojene škole će spriječiti novi rat (?!). Porazna činjenica je što 42% roditelja smatra da su jednonacionalne škole dobre za njihovu djecu, dok je utješna da je taj procenat kod djece ipak malo manji, «samo» 33%», što znači da tih 9% monstruma još nisu uspjeli svoju djecu indoktrinirati u pogrešnom smjeru. Ključna riječ je «još».
Za kraj, spomenimo da se Otvoreno društvo bavilo i pozitivnim primjerima, kojih itekako ima, ali su nažalost u manjini. Pored tih primjera, u organizaciji «Centra za demokratizaciju i pomirenje», štampana je i publikacija dodataka udžbenicima istorije, koje su uradili naši stručnjaci, sa svih ratnih područja u zadnjem stoljeću. Ova izdanja možete pronaći na stranici organizacije “CDRSEE”, a njihova najveća vrijednost je što nisu nametnuta od stranih autora. Negativnih primjera ima mnogo više i oni u ovom tekstu su spomenuti samo u malom procentu. Pitanje je koliko će nam vremena trebati da patrijarhalnost istjeramo iz školskih klupa, da sva tri «ravnopravna nacionalizma» eliminišemo i šovinizam svedemo na minimum (budimo iskreni, nikad ga nećemo skroz istrijebiti), te da našu djecu ponovo stavimo u iste klupe.
S obzirom iz kakvih nam se knjiga djeca obrazuju, budimo zadovoljni ako u skorije vrijeme ovdje ne dođe do potpunog istrijebljenja svih naših konstitutivnih ovčica i njihovih predvodnika, koji zvone zvona novih ratova.