“Poštovani građani i građanke Bosne i
Hercegovine, ubili su nam dijete a neki nas okrivljuju za vlastitu
duševnu bol – da li je to moguće još jedino u tajkunsko-tranzicijskoj
BiH?
Kao i do sad, pišem vam iz očaja, da ne presvisnem.
Svima vama koji nam pružate podršku na Facebook profilu Pravda za Mahira
želimo poručiti da nam dajete zadnje atome snage da izdržimo, da se
izborimo sa svim ovim očajem koji se ponekad čini beskrajnim. I da,
poslije svega što nam je dijete doživjelo, a zbog čega je diglo ruku na
sebe, ne izgubimo, kao što je to naš Mahir, vjeru u ljude.
Ne
moram vas upoznavati sa opskurnim činjenicama vezanim za (samo)ubistvo:
kako se desilo, kad, kako smo ga identificirali i sve drugo, jer je sve
već svima poznato. Mene je, kao majku, jedino zanimalo ZAŠTO? Danima
sam ponavljala to jedno jedino pitanje, ne sluteći da ću ga vrlo brzo i
dobiti. Naime, na dan dženaze mog Mahira, nazvao me njegov najbolji drug
iz Internacionalne škole (zbog istrage mu ne smijem spominjati ime)
zahtijevajući da hitno razgovara sa čika Dubravkom, mojim suprugom, jer
se radi o stvarima koje meni ne može reći, kao ni svojoj mami, budući da
ga je stid. Kako sam sve vrijeme iščekivala posljednji susret s
Mahirom, želeći samo da vidim njegov tabut, da dodirnem to prelijepo
lice i da poljubim zadnji put taj ledeni obraz, dječakovu izjavu sam
mužu samo usput prenijela.
Kada su započeli višesatni i
višednevni razgovori moga muža s tim dječakom, također žrtvom brutalnog
nasilja – zanijemili smo. Saznali smo pojedinosti kroz koje je Mahir
prolazio, posebno zadnju godinu. Doduše, muž i ja smo primijetili
promjene u njegovu ponašanju, pa smo se obratili dr. Amri Delić, koja je
trenutačno na Medicinskom fakultetu u Lajpcigu i koja nam je potvrdila
da se kod Mahira radi o iznimnoj anskioznosti, a osim toga, rekla je da
se zatvara, da su mu odgovori prekratki. To nas je ponukalo da se više
okrenemo njemu, pa smo ga pokušali motivirati za razne sportove, ali
ništa. Ostao je u svojoj čahuri.
Na bilo koji razgovor s
nama – odgovarao bi nam da nemamo pojma o životu i da svijetom vladaju
moćni s kojima se mi ne možemo nositi. Naravno, uvijek je navodio
primjere iz svoje škole. Htjeli smo ga, stoga, ispisati odmah, ali mu je
bilo stalo šta će oni reći – njegova grupa koja ga nemilosrdno fizički i
verbalno zlostavlja, šta će o njemu govoriti tada. Jer, u toj školi on
nije smio spomenuti nijedan regionalizam a da ga ne ismijavaju i ne
ponižavaju.
Kako je riječ o adolescentu, znala sam da je
utjecaj grupe jači od roditeljskog pa i nisam vršila veliki pritisak.
Mislili smo da ga treba pustiti da se izbori za svoje mjesto. Istina,
često je dolazio s masnicama. Opravdavao ih je njihovim dječačkim igrama
u kojima se ponekad i potuku. Pitala sam njegovog razrednog o tome. A
on – pogađate – nije imao pojma o čemu ja govorim. Ništa niste mogli
saznati jer nema roditeljskih sastanaka i Vijeća roditelja. Poruka je
jasna – komunikacija na relaciji: škola – roditelj i roditelj – roditelj
svedena je na nužni minimum. Sve što sam znala – znala sam iz papira
koji mi prof. izvuče iz printera. Ko mi ne vjeruje, neka pita roditelje
ispisane djece koji se upravo javljaju,a ja se nadam da će se i više i
slobodnije govoriti sada kad je Pandorina Internacionalna kutija
otvorena.
Sad kad znamo da je osim verbalnih napada,
fizičkog zlostavljanja u vidu batina, bilo čak i seksualnog
zlostavljanja u wc-u škole, pojavljuju se “zabrinuti roditelji” čiju smo
mi, kao, djecu targetirali. Zašto se krijete iza sintagme roditelji
učenika? Pa nisu svi učenici zlostavljali Mahira. On je tamo imao i
drugove, i to jednog najboljeg. Da vi tačno znate o čemu se radi govori
upravo vaše oglašavanje. Jer, zašto biste, inače, kao tužili mog
supruga? Zato što je iskoristio medijski prostor da kaže koliko nam je
teško i koliko nam je pomoć medija potrebna jer znamo da ulazimo u nešto
što je višestruko zaštićeno, a takvo zaista jest, s obzirom na
organizaciju rada, upravljanja, odgovornosti spram nadležnih službi,
kadrovskih rješenja koja su u totalnoj suprotnosti sa bh. školskim
sistemom.
Dragi moji »roditelji djece Internacionalne
škole« ne dozvolite da vas izmanipulira manjina čija su djeca, istina,
prema njima ni kriva ni dužna, na samoubistvo navela jedno prekrasno
dijete. Usprkos njihovim prijetnjama, moj Mahir, čak i bježeći od njih,
nije se uspio riješiti njihovih prijetnji.
A to šta su mu radili, i
to svjesno, potvrdio je najprije jedan učenik Internacionalne škole,
koji je samo nekoliko sati nakon Mahirove dženaze (!) na svom facebook
profilu ponosno, u stilu hladnokrvnog ubojice, napisao: “WE ARE THE
REASON”. Za one koji ne znaju engleski to znači: “MI SMO UZROK”. To su
ta, ljubavlju ispunjena djeca, o kojima pišu, i pri tom bezočno optužuju
moga supruga i mene, naši “zabrinuti roditelji”.
Idemo dalje.
Navode
moga supruga iz medija potvrdio je prije dva dana jedan od bivših
učenika Internacionalne škole. Citiram ga u cijelosti i jako sam mu
zahvalna što iznosi istinu sa mjesta zločina. A kaže: mogao bi o tome i
roman napisati. On tu tvrdi: Devet godina sam pohađao istu školu u koju
je Mahir išao. Iskreno, u toj školi sam dosta naučio što se tiče jezika i
još nekih predmeta. Period kada se poslije petog razreda išlo na
Ilidžu, tamo su se strašne stvari događale. Čak i naši nastavnici
Bosanci nisu ništa poduzimali, što se tiče verbalnog i fizičkog
zlostavljanja, i kada se prijavi, ništa ne poduzmu. Evo vam jedan
primjer za tu školu. Arap u toj školi, 2015. god. je pokazao nastavnici
srednji prst na kraju časa, otišao je kod direktora na razgovor i ništa
mu nije uradio zato jer Arapi plaćaju 9000 km upisninu, a ja sam plaćao
5000 km. I kada sam ja to isto pokazao drugu na odmoru i nastavnica me
vidjela – smanjili su mi vladanje. Hah. Uglavnom, da pređem na stvar,
Mahir i ja imali smo super odnose, često smo se izdvajli iz društva i
sami bili sakriveni iza škole i pričali. Sad mi je palo na pamet da sam
mu ja u facu rekao «još jednom nek te neko dotakne – polomit ću ga, i tu
se malo smirila situacija». Sjećam se da su ga nekom špagom iz likovnog
kabineta vezali na ogradu u školskom dvorištu i udarali po rebrima i
znao je zakasniti na nastavu zbog toga. Mahir i ja smo cijeli raspust
jedan igrali igrica i zezali, koškali se na pozitivan način, i kao drug
drugu psovali i smijali se. Otkako sam ja otišao iz te škole na godinu
dana, tada se desilo ovo sa oklagijom i svime. Ovdje bih mogao knjigu
napisati, ali eto vam ukratko.
A dalje su Džejla Kahriman i
sedamdeset drugih učenika lajkali potvrđujući ovo. Gdje se onda u
međuvremenu djela oklagija? Da li ovo ikome zvuči monstruozno? Upravo
zato što jesmo pedagozi znamo da se ovdje radi o patologiji. A o tome da
nema dokaza – poranili ste. Čekajmo sud.
Konačno, iz mase dokaza
kojima raspolažemo, o čemu su MUP i Tužilaštvo Kantona Sarajevo detaljno
upoznati, navest ću još samo jedan komentar jednog učenika. On kaže:
“MAHIR RAKOVAC JE IZVRŠIO SAMOUBISTVO ZBOG OVIH, DJECE. NEMOJ DA MI SE
KO JAVI I POČNE MI PAMETOVAT OKO 10 OSOBA MI JE POTVRDILO OVA IMENA!!!
BOLI ME BRIGA ŠTO ĆE VAS 50% PREĆI PREKO OVOG STATUSA KO DA JE NEŠTO
MOJE GLUPO ŠTO OBJAVLJUJEM, BOLI ME BRIGA ŠTO…
Nastavim li dalje sa sličnim primjerima i ja bih, poput navedenog učenika Internacionalne škole, mogla napisati roman.
Meni
sad ostaje pitanje, ako odgovor nije kristalno jasan: moj suprug je
govorio upravo i to javno o silovanju dječaka oklagijom. A govorio je,
ne kao zabrinuti ili osvetnički, nego kao odgovorni roditelj,
upozoravajući preventivno – da se slične stvari ne dogode drugoj djeci. U
apelu upućenom 6. januara 2015. tražili smo da se prestane sa
atmosferom linča. I tu smo govorili o potrebi istine i pravde, odnosno,
da nema krivih dok im se krivnja ne dokaže. Ko ne vjeruje, neka pogleda
snimakl FTV-a. Zašto ste onda potrčali pred rudu? Čime je to moj suprug
uništio blaženo djetinjstvo vaše djece? Izgleda da vam nije dosta što
našeg Mahira nema. Treba li još neko da bude žrtva vaših bolesnih
ambicija i nepostojanja minimuma savjesti?
Mi nismo dizali
nikakvu hajku kao obrazovani i utjecajni ljudi, jer obrazovani jesmo,
ali utjecajni nismo (što govori da su neki osnovni pojmovi pobrkani),
već smo samo preko medija – za nas jedinog sredstva – objašnjavali
okolnosti gubitka jedinog djeteta da skrenemo pažnju na anomalije koje
su za ovo društvo dalekosežne, posebno vršnjačko nasilje. Ovdje je,
činilo nam se, najvažnije pitanje, kako je moguće da nastavnici ne
prepoznaju takve sadističke strukture o kojima je ovdje riječ. Pritom,
ni u jednom trenutku mi nismo spomenuli nijedno ime, niti svu djecu te
škole, izgleda da je riječ o samoprepoznavanju, a to već nema nikakve
veze s nama. Prepoznali su se, izgleda, samo oni o kojima je riječ. A
šta su njihova djeca radila i bila u stanju raditi svome kolegi samo
zato što je senzibilniji i introvertniji od njih pokazat će sudski
postupak. Dakle, možete tužiti mog supruga pa i mene do mile volje, ali
javnost će saznati šta su vaša djeca radila. Tome ću posvetiti dio svog
života kojeg mi niste uspjeli oduzeti, a on je posvećen istini o Mahiru,
o drugačijima, silnicima, ali i o ljudima. Vaš je problem s nama što,
kao s nekima, ne možete ništa zataškati. I ne možete nas potkupiti, jer
čak i da cijeli Topčider za vas radi 48 sati (!) dnevno ne može
naštampati novac kojim biste nas kupili. E, to je vaša rak rana.
I
na kraju, s koliko ljubavi su odgajani sadisti – rekla je
psihopatologija pa je vaše mišljenje, poštovani (roditelju maloljetnika)
potpuno irelevantno, kako ovdje – tako i na sudu. A njen je stav da su
djeca zlostavljači ustvar dječaci i djevojčice (zlostavljači) koji teško
pate jer im najčešće nedostaje pažnja, ljubav, razumijevanje, topla
riječ, pa to iskazuju nasiljem?
Javno obraćanje bilo je, ukolio
ste slušali, mada sad vidim da iz vas ipak progovara višak znanja o
zlostavljanju i potreba za mimikrijom istog, upućeno djeci koja znaju, a
ima ih koja znaju – ne znam da li znate. Moj suprug nije sudio, nego je
samo stvari nazvao pravim imenom i apelirao na svijest, koja je
neophodna u izgradnji pravne države koja je je vaša najveće noćna mora.
Pozivao je na stišavanje strasti i nije raklamirao klimu linča. Upravo
suprotno!
Vi, roditelji maloljetnika, imate itekako na
čemu čestitati mom suprugu, ali ne na lažima, to nije njegova
specijalnost, što će sud svakako i dokazati, a već je dokazano njegovim
mjestom kako u domaćim tako i u svjetskim naučnim krugovima i
institucijama.
Rekli ste da svaka priča ima dvije medalje.
Što predstavlja očitu i ne jedinu logičku pogrešku jer, ustvari,
medalja ima dvije strane – tako nas barem uče u osnovnoj školi. Ko ju je
pohađao – to zna.
Iz iste nelogičnosti proizlazi i moje pitanje –
kome i zašto građanska tužba? Koga je to moj suprug prozvao? Ili ste se
vi samo sami prepoznali jer niko nije čuo nijedno ime. Naprotiv, moj
suprug je objavljivanje navodnih imena nasilnika nazvao pogrešnim činom.
Otkad se to tuži za apele, a ne tuži za fizičko nasilje koje proizvodi
smrt? Profil Pravda za Mahira, iako se na početku svog teksta vi
pozivate na nepobitnu pravdu, smeta vam, kako ste nedvojbeno pokazali,
samo zato što smo uspjeli potaknuti promatrače – za nekoliko dana više
od 40.000 – da ne gledaju šutke ovo nasilje, jer smo i moj suprug i ja, u
međuvremenu, postali i sami žrtve usljed nepodnošljivog bola. Smeta vam
što nam toliko ljudi priskače u pomoć, radije biste da smo poput Mahira
– da se povučemo, zatvorimo, trpimo i na kraju odustanemo na isti
način. Ako već znate da su vaša djeca učestvovala u tome, pa zar ne bi
roditeljskije bilo uspostaviti suradnju s nasilnikom i tako mu pomoći,
naročito kad znate da će se njegovo ime nakon suđenja itekako znati. Mi
smo izgubili sve, i nemamo više šta izgubiti. U odnosu na vas – to je
naša najveća prednost. Zato ćemo se boriti do zadnjeg daha da se mijenja
krivični zakon, a i ostali. To će nam osmisliti život, a mnogima
pomoći: Mahirâ više ne smije biti. Iza njega će ostati Fondacija koja će
stalnim radom upućivati kakvih sve roditelja i nasilnika u moćnim
džipovima ima. Štitit će – preventivno – djecu koja se sama ne mogu
odbraniti.
Budući da je rahmetli Mahir postao vaš problem
broj jedan, pa čak vas zanima i stav njegovog biološkog oca – jedino vam
mogu reći da Mahira, kako to stoji u Krivičnom zakoniku Federacije, na
samoubistvo nije naveo njegov biološki otac, ma kakav bio, nego nečija
ljubavlju ispunjena djeca koja su ga silovala oklagijom. I to onom koju
je spominjao moj muž i prije nego je to potvrdio jedan od učenika.
P.S.
Već ste prijavljeni u Tužilaštvo Kantona Sarajevo i tamo ćete morati
dokazati sve navode iz vašeg pisma. Npr. koristeći možda telefonski
listing, javna mjesta susreta, e-mail komunikaciju i sl. Sva sreća pa
postoji tehnika kojom će se dokazati šta su i čija djeca radila i da li
je moj suprug bilo koga slao igdje. I zašto bi? Pitanje za kviska.
Posebna
poruka ostalim roditeljima: Tužno je što ste izmanipulirani jer se
ovdje radi, pretpostavlja se, tek o 10 djece, a vi ste se svrstali na
jednu stranu. Pa i ja sam roditelj, pa i ja sam strana.
Istina – bivši roditelj. Razmislite u čemu sudjelujete.”
Alisa Mahmutović