Kako Balkan izgleda kada ga posmatrate s druge strane Jadrana, pitali smo Luku Zanonija, glavnog i odgovornog urednika italijanskog medijskog i istraživačkog centra Opservatorij za Balkan i Kavkaz “Transevropa” (Osservatorio Balcani e Caucaso Transeuropa), koji već 25 godina prati zbivanja u našoj regiji i piše o onome što se u evropskim medijima često prećutkuje.
U razgovoru za BUKU, Zanoni bez zadrške komentariše i aktuelna politička dešavanja u BiH, licemjerje EU politike, rastući autoritarizam u regionu, medijske slobode pod udarom i studentske proteste u Srbiji kao moguću tačku preokreta.
BUKA: Kako biste opisali ulogu Opservatorija u izvještavanju o Zapadnom Balkanu? Koji je vaš primarni cilj?
ZANONI: Uloga OBCT je da što bolje informiše javnost, ne samo italijansku, nego uopšte evropsku, o onome što se dešava na Zapadnom Balkanu i na Kavkazu. OBCT je osnovan prije 25 godina sa ciljem da pomogne volonterima i dopisnicima koji su radili na terenu na prostoru Zapadnog Balkana. Tada je bio tek završen rat na Kosovu i bombardovanje Srbije. Imali smo i tada dopisnike u regionu, ali malo ljudi bilo je voljno podijeliti s nama informacije o različitim dešavanjima. S vremenom smo se specijalizirali i proširili, tako da sada prokrivamo cijeli Balkan, Kavkaz, Tursku, Ukrajinu, itd.
Naš cilj je i dalje da infomišemo javnost o dešavanjima u regiji o kojima se rijetko govori u mainstream medijima u Italiji i ostatku Evrope. U Italiji smo praktično jedine specijalizovane novine koje se bave samo ovim prostorima. Pored italijanskog, objavljujemo tekstove na engleskom i na bosanskom/crnogorskom/hrvatskom/srpskom (BCHS) i tako pokušavamo da što više raširimo informacije.
Cilj je takođe da ne govorimo samo o onome što ne valja na Balkanu, već i onome što vrijedi i što zaslužuje da bude poznato, dakle dobre vijesti, tj. kultura, umjetnost, film, književnost.
Naš cilj je oduvijek bio da gradimo neku vrstu mosta koji bi povezivao dvije obale Jadranskog mora, da se bolje upoznaju ljude koji žive s druge strane, ko su, čime se bave i da shvatimo koliko su nam ustvari bliski. Ideja je da se sruše predrasude, koje i dan-danas postoje, na primjer kada se misli da je Balkan dvorište Evrope, ili da ljudi koji žive na Balkanu još nisu skroz razvijeni. Još uvijek je prisutna neka vrsta kolonijalizma.
BUKA: Iz vaše perspektive, šta su danas najveće prijetnje stabilnosti na Zapadnom Balkanu?
ZANONI: Najveće prijetnje, nažalost, vidim unutar Balkana, a ne iz inostranstva. Istina, postoje uticaji iz inostranstva, od strane velikih sila, poput Kine, Rusije i Turske, koje se obično smatraju zemljama sa velikim uticajem, sposobnim da destabilizuju Zapadni Balkan. Međutim, ne bih rekao da su to jedine prijetnje stabilnosti na ovim prostorima. Mislim da Sjedinjene Američke Države, a ponekad i Evropska unija, mogu predstavljati prijetnju, jer i zapadni svijet može destabilizovati ovu regiju. Ne bih rekao da je Trump faktor stabilnosti, ali smatram da ignorisanje protesta u Srbiji od strane EU može predstavljati faktor nestabilnosti.
Ipak, mislim da jednu od najvećih prijetnji predstavlja ponašanje lidera nekih zemalja, poput Srbije, Albanije, a naročito BiH. Pojedini lideri ponašaju se kao autokrati, manipulišu narodom, izbori nisu slobodni i pošteni, nema napora da se ostvare dobri odnosi sa susjedima.
Najveći faktor destabilizacije vjerovatno je još uvijek nacionalizam koji, nažalost, ne samo da nije nestao, nego izgleda da se širi i na zemlje članice EU.
Na kraju, dodao bih kao faktor nestabilnosti smanjenje stanovnika u regionu. Svi znamo da već deset godina, ako ne i više, ljudi masovno odlaze sa ovih prostora, naravno iz različitih razloga, no, definitivno smatraju, pogotovo mladi i obrazovani ljudi, da se ovaj region uopšte ne mijenja i da ne nudi nikakvu perspektivu. Po mom mišljenju, ovo je jedna od najvećih prepreka za razvoj regiona u cjelini.
BUKA: Kako vidite aktuelnu političku situaciju u BiH, naročito u svjetlu sve češćih tenzija i izazova prema ustavnom poretku?
ZANONI: Politička situacija u BiH je katastrofalna. Ovo, međutim, nije nikakva novina. Bosna i Hercegovina je talac etnopolitike i korupcije. Zemlja ne napreduje. Ne znam kako će uspjeti da se izvuče iz ove situacije.
Prije više od deset godina nadali smo se da će takozvana bebolucija, kao i plenumi koji su uslijedili godinu dana kasnije, biti tačka preokreta. Nažalost, taj preokret se nije u potpunosti ostvario. U Republici Srpskoj videli smo proteste zbog smrti Davida Dragičevića, koji su imali određeni odjek i u Federaciji. Građani su bili spremni da se bune, ali mislim da je zemlja previše podijeljena na ono što definišemo kao etnopolise da bi bila funkcionalna. Dejtonski sporazum je bio dobar prije trideset godina, ali svi znamo da ovaj sporazum sadrži Ustav BiH, čak originalno napisan na engleskom jeziku. Mislim da je vrijeme da se Dejton reformiše, naravno, ne ka secesiji i raspadu države, nego u smislu da se učvrsti država, bez obzira na etničke grupe. Građani su građani, bez obzira na etničku pripadanost. Moraju se poštovati, zaposliti, obrazovati kao građani i građanke ove države, i u tom smislu moraju uživati sva prava. Rat se završio prije trideset godina. Nije vrijeme da se ponovo poteže oružje, nego da se zatvori to poglavlje i da se ide dalje. Svi narodi, a ima ih više od tri, u BiH imaju više sličnosti nego razlika.
BUKA: Koliko je po vašem mišljenju EU i dalje kredibilan akter u regiji? Postoji li još uvijek evropska perspektiva za Zapadni Balkan?
ZANONI: EU može da deluje kao kredibilan akter u regiji, ali trebalo bi da bude transparentija u svom ponašanju i da napusti stabilokratiju, razvoj koji iskorištava lokalne resurse i politiku dvostrukih aršina.
Do prije nekoliko godina smatralo se da samo novac može dovesti države do demokratije, ali to se nije desilo. Uporno se insistiralo i na procesu pomirenja, međutim, pokazalo se da ne može niko izvana da nametne pomirenje nakon rata. U jednom razdoblju proširenje EU bilo je aktuelno, no danas smo daleko od entuzijazma koji je vladao na samitu u Solunu 2003. godine. Poslije ulaska Hrvatske u EU, proces proširenja u izvjesnom smislu je zamrznut, sve do invazije Ukrajine od strane Rusije. Tek tada se EU probudila i dodijelila Ukrajini, Moldaviji i Gruziji status kandidata, ali nije mogla da ostavi Bosnu i Hercegovinu po strani. Tako da je BiH takođe dobila status kandidata. Ovo, međutim, ne znači puno, više je u pitanju simbolički gest. Kako sada stvari stoje, BiH nema puno šansi da postane punopravna članica Unije. Put do EU je dalek. S druge strane, EU mora da se vrati svojim glavnim principima: ljudska prava, vladavina prava, borba protiv korupcije, itd. Međutim, i sama EU čini se pomalo izgubljenom. Kada kažemo EU, moramo jasno naglasiti o čemu govorimo, jer postoji više nivoa vlasti. Pričamo o 27 država članica, o Evropskoj komisiji ili o Evropskom parlamentu? Čak i Ursula von der Leyen bila je na sudu zbog Pfizergate, jer njeno ponašanje kao predsjednice EK nije bilo trasparentno. Kada EU ne sluša ljude koji masovno protestuju u Srbiji, kada ne vidi ili ništa ne govori dok predsjednik Srbije drži cijelu zemlju taocem, kada ignoriše slične situacije zbog nekog biznisa – mislim prije svega na litijum – ili kada u liderima poput Vučića vidi faktor stabilnosti – eto vam stabilokratija – u ovim slučajevima EU nema puno kredibiliteta, upravo zbog svojih dvostrukih aršina. Isto tako, kada sklapa ugovore samo da bi smanjila pritisak migranata na svoje granice, EU gubi kredibilitet. Kada jedan socijaldemokrata poput Borela, bivšeg komesara EU za spoljnu politiku i sigurnost, kaže da vani je džungla, a unutar EU bašta, te da moramo čuvati tu baštu, ova izjava smrdi na kolonijalizam… i ovdje EU gubi kredibilitet. Dakle, u principu, EU ima još uvijek određeni kredibilitet, ali mora voditi računa o tome kako se ponaša. Što se tiče evropske perspektive Zapadnog Balkana, ne vidim nikakvu alternativu.
BUKA: Kako tumačite ulogu Rusije, Kine i Turske u regiji? Jesu li oni samo pragmatični partneri ili nose i dublji geopolitički uticaj?
ZANONI: Mislim da u današnjem svijetu ne postoje isključivo pragmatični partneri. Sve ove moćne zemlje koje ste pomenuli ponašaju se i kao pragmatični partneri, dakle izgrade infrastrukture, daju neku pomoć, ali to nikada nije besplatno. Naravno da imaju određeni geopolitički uticaj. Svako ima svoje interese na ovim prostorima. Upravo zato EU mora dobro da pazi kako se ponaša i kakav kredibilitet održava na Zapadnom Balkanu jer ima konkurente, ako ih tako možemo nazvati.
Naravno da je mjesto Zapadnog Balkana unutar EU, ali ako proširenje ostaje samo na papiru, onda se daje više prostora drugim zemalja da utiču i na lokalnu politiku.
BUKA: Kako ocjenjujete stanje medijskih sloboda u zemljama Zapadnog Balkana? Postoje li jasni trendovi pogoršanja?
ZANONI: Otkada realizujemo projekte fokusirane konkretno na slobodu medija, nisam primijetio nikakvo značajno poboljšanje situacije, naprptiv. Medijska situacija u Srbiji i u BiH konstantno se pogoršava. Nezavisni mediji bore se za opstanak, stalno se suočavaju sa sudskim procesima i sa pokušajima da ih ućutkaju. SLAPP tužbe su postale uobičajeno oružje za gušenje glasa novinara i novinarki.
S druge strane, vlast kontroliše većinu mainstream medija i tabloida. Novinari i novinarke su pod stalnim pritiskom – da ne pominjemo prijetnje smrću – i bore se samo da bi mogli raditi svoj posao. Biti pošten novinar u ovoj regiji, naročito ako se bavite istraživačkim novinarstvom, nije lako, imajući u vidu brojne rizike.
BUKA: Pratite li studentske proteste u Srbiji? Koji je vaš urednički stav o tim dešavanjima?
ZANONI: Da, naravno da pratimo. U pitanju je jedan od najznačajnijih društvenih i političkih događaja u posljednjih nekoliko godina. Smatram da se danas u Srbiji dešava nešto ozbiljno i važno, nešto što može poslužiti kao primjer i nekim drugim zemalja, ne samo na Balkanu. Pridržavajući se novinarske objektivnosti, od početka pratimo proteste u Srbiji, u saradnji sa našim dopisnicama. Dali smo puno prostora blokadama i demonstracijama, pogotovo jer se u početku u evropskih medijima nije mnogo pričalo o ovoj temi.
Srbija je decenijama protestovala, od 1991 do 1996-97, pa onda 5. oktobar 2000, potom Savamala, Beograd na vodi, masovno ubistvo u “Ribnikaru”, Rio Tinto… Duga je istorija protesta protiv vlasti. Srbi su se uvijek bunili. Ali ranije protesti nisu uspijevali značajnije utjecati na vlast. Sada izgleda drugačije. Ono što je zanimljivo, i istovremeno pozitivno, jeste da studenti traže isto ono što EU traži od Srbije. Stoga, mislim da nema smisla da EU ne sluša ono što studenti žele reći. Posljednjih dana čini se da se EU malo probudila, čak i po pitanju Palestine. Konačno imamo sedamnaest zemalja – među kojima nažalost nije Italija – koje traže da se preispitaju sporazumi sa Izraelom. Ali trebalo je da prođe više od godinu dana i da život izgubi više od pedeset hiljada ljudi da bi neko podigao glas i nešto preduzeo.
BUKA: Koliko je tema Zapadnog Balkana prisutna u italijanskim medijima i koliko je uopšte interesantna i relevantna vašoj javnosti?
ZANONI: Tema je prisutna samo ako se nešto krupno dešava, kao što to obično biva u mainstream medijima. U Italiji još uvijek postoje novinari koji pričaju o Balkanu kao buretu baruta i imaju brojne predrasude. Međutim, mislim da javnost doživljava Zapadni Balkan kao relevatnu temu, posebno mladi, osobe koje nisu bile ni rođene u vrijeme rata, ali žele saznati kako razmišljaju njihovi vršnjaci s druge strane Jadrana. Mnogo je toga što možemo podijeliti i razmijeniti. Naravno, među našim čitaocima ima mnogo članova dijaspore, ljudi koji su otišli s prostora bivše Jugoslavije tokom rata ili kasnije. OBCT je zapravo jedini web portal koji se intenzivno bavi ovim prostorima i javnost nas stalno prati.