Lucija i Rejan tek su stigli u vrtić „Zvončić“, još mali i nesvjesni da će ih za nekoliko godina škola razdvojiti. Ovdje „kruške i jabuke“ odrastaju zajedno.
Jutro u garderobi: pertle, čizmice i velika pitanja
„Samo sekundu, ljubavi…“ kaže Danijela Bošnjak dok prstima traži krajeve vezice na Lucijinim čizmicama. U garderobi vrtića gužva je od zimskih jakni, kapuljača i smijeha. Kroz poluotvorena vrata dopiru zvukovi dječje pjesme, a na panou stoje crteži džamije i crkve, minaret i zvonik u istoj kockastoj ruci. Danijela, majka koja je starije dijete ispratila u sistem gdje su školske zgrade podijeljene po nacionalnosti, a mlađe dovodi ovdje, u istu sobu sa svima, kaže tiho: „Nenormalno je da su razredi odvojeni. Ovdje se igraju skupa, a tamo ne.“
Par metara dalje, u istom hodniku, Amra Gudić provjerava je li Rejan ponio rukavice. „Djeca ne znaju šta je ‘druga nacionalnost’ – to su im drugari i drugarice,“ govori, gledajući kako se Rejan s dječakom u košulji dogovara ko će prvi na ljuljačku. Dječak u košulji izazvao je znatiželjno pitanje njegovog druga katolika: „Je li to Bajram pa si se sredio?“ U tom jednostavnom pitanju ima one prirodne, dječje potrebe da razumiješ drugoga. To je Zvončić, najsažetije moguće.
Od zajedničke igre do odvojenih učionica
U podijeljenom bosanskohercegovačkom obrazovnom sistemu, dječji vrtić “Zvončić” u Gornjem Vakufu‑Uskoplju izdvaja se kao mjesto gdje zajedništvo nije parola nego raspored dana: zajednički doručak, zajednička pjesma, zajedničke posjete i džamiji i crkvi. Djeca crtaju, pjevaju i uče prva slova bez ikakvog razdvajanja.
Ta prirodna bliskost, međutim, naglo se prekida polaskom u školu. Već sa šest godina, djeca koja su do jučer dijelila bojice odjednom dijele hodnike i spratove. Model „Dvije škole pod jednim krovom“ tu podjelu pretvara u arhitekturu: vrata, zvono, raspored, sve upozorava da postoje „naši“ i „vaši“.
Direktorica JU Dječji vrtić “Zvončić”, Ivana Miličević, objašnjava da suprotno tom obrascu, njihov pristup počiva na dosljednosti: „Vrtić ‘Zvončić’ djeluje po jedinstvenom planu i programu predškolskog odgoja i obrazovanja bez podjela. Polaznici zajedno sudjeluju u svim aktivnostima, a pristup je zasnovan na poštovanju različitosti i razvoju socijalnih vještina kroz igru i zajedničko učenje. Takav način rada doprinosi stvaranju pozitivne atmosfere u kojoj djeca prirodno surađuju i razvijaju međusobno povjerenje.“
Zajedništvo u praksi: šta Zvončić radi drugačije
Aktivnosti Zvončića nisu stihijske. Posjete vjerskim objektima, kestenijade, tematske večeri s roditeljima – sve je dio godišnjeg plana koji odgajateljice kreativno nadograđuju. „Sve aktivnosti se provode u skladu s godišnjim planom i programom rada ustanove… Reakcije roditelja su uglavnom pozitivne, aktivnosti se realiziraju uz njihovu podršku i sudjelovanje,“ kaže Miličević.
Interes roditelja mjeri se čekanjem na upis, ali i činjenicom da se kapaciteti šire: „Proširenje kapaciteta rezultat je povećanog interesa roditelja… omogućit će se upis većeg broja djece i konačno smanjenje liste čekanja.“ U maloj sredini to je više od statistike, to je glasanje povjerenjem.
Kako se uz djecu povezuju i roditelji
„Roštiljade, kestenijade, igre i plesovi, pa čak i projekcije filmova, traju po tri sata i dođu skoro svi roditelji,“ kaže odgajateljica Hermina Skeho. Nije riječ samo o lijepoj navici, nego o mostu koji djeca i vrtić grade i između odraslih. Većina današnjih roditelja iz Gornjeg Vakufa‑Uskoplja osnovnu je školu završila nakon rata, često u različitim zgradama u kojima se uči isključivo po bosanskom ili hrvatskom nastavnom planu i programu a srednju u istoj zgradi, ali po modelu „dvije škole pod jednim krovom“. U Zvončiću su se, prvi put nakon dugo vremena, sreli bez podjela.
Na zajedničkim druženjima roditelji peku kestene, gledaju kako djeca igraju i pjevaju, upoznaju običaje jedni drugih bez protokola i velikih riječi. Ono što djeca svakodnevno vježbaju u sobi, znatiželju i poštovanje, roditelji počinju živjeti na livadi pored roštilja. Tako se krug povjerenja širi iz učionice u kuhinje i dnevne sobe, a vrtić postaje mjesto gdje zajednica ponovo uči da bude zajedno.
Odgajateljica Hermina Skeho bilježi epizode koje najbolje prevode pedagoške pojmove u život. Na jednoj posjeti džamiji, djevojčica koja je prvi put kročila unutra oduševljeno je šapnula: „Ima dvorac!“ – misleći na mihrab. Religijski prostor postao je mjesto čuđenja i igre, a razlika – povod za priču, ne za zid.
Junaci priče: dvije majke, dvoje djece, jedan grad
Amra Gudić zna kako se prijateljstva gase između spratova. Starije dijete je već prešlo taj prag, mlađe ga tek čeka. „Završetkom vrtića, nažalost, većina druženja se završava… Djeca bi rado dijelila školske klupe s djecom druge nacionalnosti. Naravno, oni ne poznaju taj termin,“ kaže Amra. Za nju je model „dvije škole“ jednostavno – rezultat segregacije. Normalna škola, kaže, mora biti „prijateljsko okruženje za sve, bez zidova i zamišljenih linija.“
S istim iskustvom, Danijela Bošnjak to naziva onako kako osjeća: „Nenormalno.“ Po njoj, ključno je da djeca budu u istom razredu, „uz pravi program i nastavnike“. Jer kada dođe vrijeme posla, niko ne pita ko si, nego šta znaš. Zato bi o ovome, dodaje, morali razgovarati oni koji kroje politike: ministarstva kulture, školstva, socijalne politike.
U središtu su Lucija i Rejan, djeca koja danas dijele igru, sutra raspored. U njihovoj svakodnevici razlike nisu problem koji treba riješiti, nego resurs iz kojeg se uči novi rječnik: kako izgleda oltar, šta znači Bajram, ko zvoni na zvonik, zašto se u džamiji skida obuća.
Nakon vrtića: gdje se vrijednosti lome
Djeca poput Lucije i Rejana svakodnevno pokazuju da mališani ne poznaju podjele. Ako negdje škripi, to je u pravilima koja su odrasli postavili, ne u dječjoj želji da budu zajedno.
Direktorica Miličević taj jaz opisuje iz ugla struke: zadatak vrtića je da pruži sigurno, poticajno okruženje i da djeci prenese vrijednosti poštovanja, razumijevanja i zajedništva, koje će nositi dalje bez obzira na okolnosti. Otuda i ključno pitanje: hoće li škola dočekati te vrijednosti otvorenih vrata ili zatvorenih hodnika?
U Gornjem Vakufu‑Uskoplju odgovor je već napola ispisan na panou u hodniku vrtića gdje minaret i zvonik stoje jedno do drugog u boji flomastera. Druga polovina odgovora piše se u kancelarijama onih koji odlučuju o rasporedima i planovima. Roditelji su rekli svoje: žele reformu i zajedništvo.
I zato se vraćamo tamo gdje je priča počela, u garderobu, među čizmice i jakne. Danijela zateže mašnicu na pertlama i kaže Luciji: „Možeš.“ Amra navlači Rejanu rukavicu i dobacuje: „Vidimo se poslije.“ Vrata se otvaraju, a iz sobe kao da neko najavljuje ono što tek treba da se dogodi, začuju se zvončići. Oni su ovdje već našli zajednički ritam. Ostaje da u tišini dva školska hodnika zazvone isto.
Ova priča je podržana kroz projekat “Jačanje povjerenja i kohezije u zajednicama u Bosni i Hercegovini – Možemo bolje”, koji finansira Služba za instrumente vanjske politike Evropske unije, u okviru instrumenta za susjedstvo, razvoj i međunarodnu saradnju, a zajedno provode Evropska unija u BiH, Ujedinjene nacije u BiH, Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini i Vijeće Evrope – Ured u Sarajevu.
Mišljenja i stavovi izraženi u ovom dijelu su od autora i ne održavaju nužno stavove Evropske unije i organizacija koje provode ovaj projekat.
Preuzeto sa gornjivakuf.com