Kućni budžeti u Bosni i Hercegovini i u 2026. godini biće pod stalnim pritiskom rastućih cijena. Povećanja se osjećaju svuda, od struje, vode, odvoza smeća i kanalizacije, do grijanja. Negdje su cijene već znatno porasle, negdje se poskupljenja tek očekuju. Inflacija nastavlja da raste, a najviše pogađa osnovne životne proizvode poput hljeba i pekarskih proizvoda. Cijene hrane i drugih proizvoda široke potrošnje gotovo stalno skaču, što građane prisiljava da se odriču mnogih stvari koje su ranije bile svakodnevna potreba.
I pored svega izostaje bilo kakva javna reakcija, dok društvene mreže „gore“ od komentara i frustracija.
Udruženja potrošača „DON“ je više puta ukazivale su na pasivnost građana i javno postavljalo pitanje zašto građani radije gladuju nego da podignu svoj glas.
Kako napominju, dok je, po svjetskim agencijama, cijena barela nafte u padu, samo kod nas se taj pad cijena ne osjeti na benzinskim pumpama.
“Ali ako ne raste cijena goriva, raste cijena brašna i hljeba, kako najavljuju naši mlinari, koji su se veoma lako dogovorili o podizanju cijena, a naravno podizanju cijena proizvoda od brašna raduju se i pekari koji, kako kažu, “moraju” podići cijene hljeba. Reakcija na ovakvu pojavu dolazi samo iz udruženja potrošača, a građana kojima ovo smeta je malo ili ih gotovo da i nema. Važno je dragi građani/potrošači da se odričemo svega, u svoje ime i u ime naše djece, da ćutimo i trpimo. Dobro nam je dok se loše hranimo, obrazujemo i liječimo, a o kulturi i sportu, ma koga briga, ma dobro je sve ovo, jer može biti i gore- poručili su iz ovog udruženja”, poručili su iz Dona ujedno upozoravajući javnost da krupnim koracima ulazimo u dužničko ropstvo, kako bismo samo imali hljeba na tanjiru: “Najugroženiji smo u ostvarivanju kolektivnih prava vezanih za električnu energiju, telekom operatere, komunalna poduzeća, vodovodi, javni transport i dr. Da li razmišljate koliko ste ugroženi ako idete u sudski spor protiv bilo kojeg preduzeća, da li zaštitu imate u odlukama politike koju podržavate? Mogli bi o ovome nadugo i naširoko ali nećemo stići pobrojati sve šta vam se dešava, i zbog čega radije gladujete nego da reagujete, pišete ili podignete svoj glas. Kako dalje…. Da li smo saglasni da je dobro da gladujemo?”
Socijolog Sead Pašić je za BUKU još ranije pristajanje građana na sve doveo u vezu sa situacijom u kojoj stanovnici Zapadnog Balkana žive posljednjih 30 godina, a u kojoj su izloženi snažnoj medijskoj propagandi koja je omogućila vladajućim strukturama da neomatane prave štetu i bogate se pri tom uvjeravajući glasačko tijelo da ono živi u „najboljem od svih mogućih svjetova“ jer da njih nema njihov narod bi bio zatrt i izbačen iz istorije. To je, ističe, klasična kleronacionalistička ideološka prevara koja ovdje uspijeva jer nikad nismo uspjeli razviti društvo zasnovano na individui nego smo razvili i proširili zadruge.
“Sa politikom 19 vjekovnih zadruga došao je i sistem vrijednosti koje je teško izbaciti jer priča o strahu je moćna i dinamična te kao takve spriječava svaki pokušaj kritike i dobronamjerne opservacije. Nemamo kapacitet ni da se približimo EU a kamo li da budemo član I kandidat. Niko ne želi dobrovoljno da u kuću unese bacil kuge, onaj isti koji je Evropu bacao na koljena dva puta u 20 vijeku. Evropa je naučila lekciju, mi nismo. Naša javnost je socijano inertna, politički anestetizirana i društveno eutanizirana jer smo od vibrantnog i potentnog prijeratnog društva napravili tri autistične političke zajednice. Budućnost tih zajednica je izvjesna. Autokanibalizacija i političko implodiranje”, ističe sagovornik BUKE istovremeno zaključujući da su to sve razlozi zašto kod nas neće biti socijalnog bunta makar sljedećeg mjeseca inflacija bila kao u u Njemačkoj 1922. – 1923. kad je vekna hljeba koštala 3 milijarde maraka.
Jednostavno, naše društveno tkivo je uništeno i potrebni su izuzetni napori da se ono obnovi: “Sa ovdašnjim vladajućim i „intelektualnim elitama“ to nije moguće niti se treba nadati bilo čemu. Kad ovdašnji tzv. političari odu u Brisel na razgovore sa aparatom Unije oni sa sobom nose ono što misle da je normalno i čudom se čude kako ih niko ne razumije. Zbog nepremostive razlike u sistemu vrijednosti na njih se gleda kao na prodavce zmijskog ulja ili na šarlatane koji vas ubjeđuju da leukemiju liječi soda bikarbona a rak kože petrolej. Državljani BiH su kolateral ali njihovi narodi nisu jer se takva ,kolektivistička, politička i kulturna agenda tako ispunjava iz godine u godinu. Zbog toga dobijaju sve izbore. Do implozije”!
I dok cijene rastu, građani ćute, političari mogu opušteno u postizbornu podjelu plijena. Jer, osim podjele jednokratne pomoći u predizborne svrhe, teško da su bilo šta preduzele da pomognu stanovništvu, a sagu o ukidanju akciza i nižim stopama PDV-a slušali smo i gledali mjesecima, da bi na kraju dobili veliko NIŠTA.
Upravo nam je igrarija oko PDV-a i akciza jasno pokazala da političari ne žele da se odreknu novca i sebi uskrate za bilo šta. Neki, poput novog predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, čak odlučuju svoj budžet povećati i to sa 10 na 56,5 miliona!
Zaista, a zašto ne bi?