Na utakmicama Područne lige Gradiška nema potrebe za policijom ni kordonima između navijača. Dok širom regiona čitamo o incidentima i uvredama na stadionima, dok gledamo transparente klubova koji se nalaze svega četrdesetak minuta vožnje od Gradiške, i dok naslovi iz glavnog grada Bosne i Hercegovine često podsjećaju da sport zna biti i izgovor za podjele – Obradovac je tiha potvrda da se može i drugačije.
Uz rijeku Savu, tamo gdje se voda presijava kao ogledalo neba, smješten je mali, ali ponosan klub. Na njegovim tribinama sa plavo-bijelim stolicama svakog vikenda okupljaju se komšije, djeca, bivši igrači i navijači koji ne dolaze zbog rezultata, nego zbog osjećaja da pripadaju nečemu iskrenom.
Fudbalski klub Obradovac je mjesto gdje se lopta ne dijeli ni po čemu osim po vještini, gdje su dres i znoj jedina oznaka pripadnosti, a svaki gol zajednička radost. Klub ove godine obilježava pola vijeka postojanja. Pedeset godina igre, prijateljstva i poštovanja koje se teško nalazi na većim, glasnijim stadionima.
Trener koji je pronašao dom uz Savu
Na klupi Obradovca sjedi čovjek mirnog pogleda i smirenog glasa – Dario Lacković. Nekada fudbaler, a danas u ulozi trenera, Obradovcu se iznova vraća, jer se tu, kako kaže, osjeća najljepše.
“Najljepše mi je ovdje, jer me nekako za Obradovac vežu najljepše uspomene, a igrajući zajedno te uspomene stvaramo. Fudbal je vise od igre, pogotovo u klubu u kojem si okružen ljudima koji su upućeni jedni na druge, na koje se uvijek možeš osloniti, pa ti to postane neka vrsta utočišta”, govori Dario, posmatrajući igrače kako trče po terenu, podižući oblak prašine nalik oblaku entuzijazma.
Pod njegovim vođstvom Obradovac je zadržao ono što ga čini posebnim: mir, iskrenost i posvećenost. Nema velikih sponzora ni reflektora koji paraju nebo, ali ima klub koji diše kao jedno tijelo.
“Kad igramo, svi kucamo istim ritmom. Naš tim je šarolik ali u utakmici homogen”, dodaje tiho.
Klub kao mjesto za sve generacije
Predsjednik kluba, Denis Čehajić, dočekuje goste sa osmijehom koji otkriva više od pukog ponosa, otkriva osjećaj odgovornosti prema zajednici.
“Htio sam da Obradovac bude više od kluba. Da to bude mjesto gdje će djeca dolaziti i kad nema treninga, da se druže, rastu zajedno. Ovdje trenira i škola fudbala “Stars”, sa više od stotinu mališana. To mi je najveći uspjeh. Kad vidim da se na terenu miješaju imena, akcenti i smijeh znam da radimo pravu stvar”, priča Denis dok gleda prema tribinama, kojih se nebi postidjeli ni pojedini prvoligaši.
Na tim stolicama sjede roditelji, bake i djedovi, nekadašnji igrači i mališani koji sanjaju svoj prvi gol. Svaka domaćinska utakmica je ovdje praznik.
Zidovi koji pamte prijateljstvo
Na jednoj strani tribina, na svježe okrečenom zidu, nasmiješen gleda Dušan Gajić – Gaja. Bivši fudbaler Obradovca, koji je preminuo prije šest godina, ostavljajući iza sebe toplo sjećanje koje ne blijedi. Na drugoj strani tribina stoji mural Mahmuta Murića, igrača čiji je lik zna svaki stanovnik Obradovca. Preminuo je 2012, ali na zidu i u srcima ostao je tu kao čuvar duha kluba.
“Gaja i Mahmut bili su naši oslonci. Nisu gledali ko je s koje strane, već ko stoji uz njih. Ovi zidovi su naš način da im kažemo hvala”, govori Denis tiho, spuštajući pogled prema travi.
Stariji igrači, prije svake utakmice, dlanom kratko dotaknu zid. Kažu da donosi sreću. A možda i donosi, jer Obradovac nikad ne gubi ono najvažnije – svoj duh.
Rivali na terenu, prijatelji van njega
U Obradovcu gosti dolaze bez straha, a odlaze sa osmijehom. Dejan Nežić iz OFK “Omladinac” Brastovčina već godinama ovdje igra kao kod kuće.
“Nikad nijedna ružna riječ, nikad neprijatnost. Poslije utakmice svi sjednemo, popijemo piće, pričamo o fudbalu. Ovaj klub ima duh, istoriju i tradiciju koju morate da poštujete ako ste sportista”, kaže Dejan.
Pero Stojanović je 15 godina ekonom ali i žestoki navijač kluba. Na Nežićevu konstataciju se samo nasmije, jer živi u Brestovčini ali mu je srce na Krndijama.
“Došao sam jer volim fudbal, ostao jer sam našao ljude koji vole isto. Kad se navikneš na ovu atmosferu ništa drugo ti ne treba.”
Kad fudbal postane ogledalo zajedništva
Tajna Obradovca vjerovatno nije u taktici. Ona je u ljudima, u načinu na koji gledaju jedni druge, u tome kako svaka utakmica postaje mali praznik zajedništva. Na ovom stadionu odzvanja smijeh, dječiji povici i aplauz.
“Naš cilj nije da budemo veliki klub, nego dobar klub. Da svako ko dođe može da se osjeća sigurno, dobrodošlo i ponosno. Ako to sačuvamo još narednih 50 godina, to će biti naša najveća pobjeda”, ističe Denis.
Kad sunce zađe iza Save, teren ostaje tih. Samo vjetar povremeno zatreperi preko mreže gola, kao da šapuće da će se i sutra ovdje igrati, družiti i smijati. Jer FK Obradovac nije samo klub koji je preživio pola vijeka. On je dokaz da se poštovanje može graditi loptom, da se prijateljstvo može čuvati na travi i da su ljudi veći od svojih razlika.
Na ovom malom stadionu uz Savu, fudbal nije samo igra. To je način života. A dok god ima ovakvih mjesta, ima i nade da sport može ispuniti svoj cilj-povezati ljude bez obzira ko su, šta su i odakle su.
Ova priča je podržana kroz projekat “Jačanje povjerenja i kohezije u zajednicama u Bosni i Hercegovini – Možemo bolje”, koji financira Služba za instrumente vanjske politike Evropske unije, u okviru instrumenta za susjedstvo, razvoj i međunarodnu saradnju, a zajedno provode Europska unija u BiH, Ujedinjeni narodi u BiH, Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini i Vijeće Europe – Ured u Sarajevu.
Mišljenja i stavovi izraženi u ovom dijelu su od autora i ne održavaju nužno stavove Europske unije i organizacija koje provode ovaj projekat.