Lino Veljak – Prilog diskusiji na temu Postajemo li fašističko društvo?

 

Ove uvodne napomene usmjerene su na formuliranje pretpostavki utemeljene i smislene diskusije o krucijalnim pitanjima naše perspektive. Nedvojbeno, jedno od tih pitanja može se formulirati onako kako je navedeno u naslovu. Na to pitanje, pitanje postajemo li fašističko društvo moguće je smisleno odgovoriti samo ako se prethodno razjasne najmanje dva pitanja: 1. Tko smo to mi?, 2. Što je to fašizam, posebno onaj fašizam koji nam prijeti?

Naše društvo bi se – sudeći već o imenima pozvanih diskutanata – trebalo odnositi na društvo u zemljama koje su nekad sačinjavale Jugoslaviju. No, jasno je da se tu ne može govoriti o jednom jedinstvenom društvu (kao što se ne može govoriti o jednoj državi), koliko se god tendencije u pojedinom društvu naše regije prelijevale preko državnih granica (gotovo po fizikalnom principu osmoze) i izazivale promjene u svakom od ovih društava. Pitanje bi se stoga moglo modificirati i precizirati: Na koji način uočene (kao i one neposredno nevidljive) fašističke tendencije u ovom ili onom društvu u našoj regiji utječu na degenerativne promjene u svim drugim društvima o kojima je ovdje riječ?

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Drugo pitanje je kompleksnije. Riječi fašizam i fašističko odavno su u dnevnoj upotrebi izgubili bilo kakvo značenje te se koriste kao pogrda za sve što nam se ne dopada (za autoritarnog direktora reći ćemo da je on pravi fašist, a kao fašističke ocijenit ćemo – na tragu vokabulara Staljinove propagande – sve političke i socijalne pokrete i tendencije koji odstupaju od onoga što smatramo ispravnom linijom). Slično se, uostalom, dogodilo i s pojmom komunizma: konzervativci i desničari skloni su – najkasnije od Hladnog rata – sve što im se ne dopada ocijeniti kao komunističko. Ako pojam fašizma hoćemo osloboditi od inflatorne obezvjređenosti smisla i značenja nužno je da ga precizno definiramo i historijski kontekstualiziramo kao jedan od oblika totalitarizma (o čemu usp. prilog “Diferencijacije u pojmu totalitarizma”). U tom smislu možemo onda razmatrati koje su tendencije na današnjoj  javnoj sceni po svom karakteru takve da ih se može definirati kao neofašističke, neonacističke ili klerofašističke, itd. Sklonost da se svaka forma autoritarizma označi kao fašizam bitno će umanjiti analitičke i kritičke potencijale nužne za primjeren pristup uvidu u ono što nam se danas bilo gdje događa.

Kao primjer neadekvatnog pristupa može poslužiti susjedna Mađarska. Nema nikakve sumnje da je Orbanova “neliberalna demokracija” snažno obilježena autoritarnošću. Mogu li autoritarne karakteristike Orbanove vladavine prerasti u totalitarnu diktaturu neofašističkog ili kakvog drugog tipa – ostaje otvorenim pitanjem. No, na njega nećemo moći valjano odgovoriti ako tu vladavinu paušalno označimo kao oblik fašizma ili kao fašističku diktaturu.

Dakako, taj oprez u pogledu inflatornog korištenja pojma fašizam važi i za zemlje u našoj regiji. Nema nikakve sumnje da su autoritarne tendencije u porastu (u različitim zemljama na raznolike načine u u različitim stupnjevima). Ono što smije zabrinjavati jest opadanje opće političke kulture stanovništva. Kao što se sve češće (opet: u raznim sredinama u različitim stupnjevima) gubi razlika između države i mafije (u svakom slučaju ta razlika postaje fluidnija), tako se u ovim našim vremenima sve više gubi razlika između političke debate ili raspravljanja o važnim društvenim pitanjima na jednoj, te estrade (koja do svojega pravog izraza dolazi u masovnom obožavanju realityja) na drugoj strani. Moć kritičkog pristupa građana/ki izravna je žrtva te estradizacije javnog života, a to je, dakako, pogodno tlo za bujanje populističke demagogije.

Druga dimenzija opadanja političke kulture stanovništva očituje se u rastu autoritarnog sindroma. Naivni optimisti mogli su očekivati da će uspostavljanje političkog pluralizma rezultirati opadanjem autoritarne svijesti, no – po svemu sudeći – autoritarnost je u porastu, a kada se ta nasljeđena i ratovima još i osnažena autoritarno-patrijarhalna svijest udruži s etnocentrizmom i isključivošću (kao što je to kod nas slučaj) dodatno se povećava plodnost netom spomenutog tla. Ljudi i dalje obožavaju strogog i pravednog oca nacije (u zemljama u kojima se takav pojavio), a gdje ga nemaju žive u očekivanju da se on pojavi.

Odatle ne slijedi nikakva nužnost pobjede totalitarnih tendencija, ali ne treba se zavaravati: potencijal regresije je na djelu i ne bi ga se smjelo zanemarivati.

Tekst je nastao u okviru javne debate na temu „Postajemo li fašističko društvo?“ koju organizuje Magazin BUKA.

Ostale tekstove iz javne debate možete pročitati OVDJE.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije