Žrtve govora mržnje najčešće su intelektualci i manjinske grupe, kaže profesorica i šefica Odsjeka za komunikologiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Lejla Turčilo. Ona kaže da će situacija ostati nepromijenjena sve dok ne budemo imali vrlo preciznu legislativu koja bi važila na cijelom prostoru zemlje i koja bi se oslanjala na regionalne strategije i dobre evropske prakse. Smatra da je potreban i društveni konsenzus oko samih pojmova šta je to govor mržnje.
Dodaje da borba protiv govora mržnje zapravo počinje u formalnom obrazovanju gdje mlade ljude treba učiti o kulturi dijaloga i kvalitetnoj komunikaciji.
Pitanja je puno, a detaljnije odgovore pročitajte u nastavku ili poslušajte Buka podcast sa profesoricom Turčilo.
BUKA: Profesorice Turčilo, kako biste Vi kao komunikologinja i šefica Odsjeka za komunikologiju FPN-a ocijenili online prostor u BiH? Koliko je online sfera kontaminirana govorom mržnje?
Ako online prostor podijelimo na Web 1.0. i Web 2.0, onda možemo reći da je govor mržnje na izvjestan način različito prisutan u te dvije sfere. Web 1.0 odnosno online portali, kao svojevrsni novi mediji i izvori informacija za veliki broj građana, imaju nešto manje prisutan govor mržnje, mada ga i tamo možemo pronaći, naročito na portalima koji nemaju impressume, portalima koji služe u dnevno-političke svrhe, portalima koji služe za diskreditaciju političkih ili nekih drugih oponenata, onih koji takve portale pokreću, i tu možemo pronaći primjere kada su određeni sadržaji usmjereni protiv određenih osoba, organizacija, institucija i slično, i puni govora mržnje. Drugi segment u tom dijelu Web 1.0 prostora koji obiluje govorom mržnje jesu komentari na tekstove na web portalima i u tom prostoru zaista nalazimo najstrašnije primjere govora mržnje koje određeni nešto profesionalniji portali pokušavaju da regulišu tako što zabranjuju komentare ili tako što ih moderiraju, odnosno uklanjaju one koji su nepoželjni.
U Web 2.0. prostoru, odnosno prostoru društvenih mreža, također nalazimo veliki broj primjera govora mržnje, iz prostog razloga što korisnici takvih medija, zapravo, smatraju da je riječ o njihovim privatnim profilima odnosno o privatnom prostoru u kojem kao u svoja četiri zida mogu da kažu ili rade šta hoće. Treba, međutim, napomenuti da je taj prostor javni prostor i da tu zbilja nema mjesta komentarima koji obiluju govorom mržnje, kao ni sadržajima druge vrste koji se dijele, a koji jesu govor mržnje.
Dakle, u ovom kontekstu, jedini mogući regulator jeste zapravo sama zajednica, odnosno korporacije koje imaju u svom vlasništvu te platforme na kojima mi kao građani komuniciramo, a to su Facebook, Twitter i slično, kojima taj govor mržnje možemo prijaviti. Isto tako primjećujemo da su portali u Web 1.0 prostoru, za razliku od korporacija u Web 2.0 prostoru koji nastoje da regulišu tu vrstu sadržaja, dosta konkretniji, odnosno da uklanjaju primjere govora mržnje puno češće nego što to rade društvene mreže. Naime, često se određene Facebook grupe ili određeni tweetovi smatraju slobodom govora, bez obzira na to što šire govor mržnje i, recimo, prema pravilima zajednice ne budu uklonjeni.
U ovom našem bh. online medijskom prostoru, čini se da u kontekstu društvenih mreža primjere govora mržnje, diskreditacije, huškanja i slično, zapravo više nalazimo na Twitteru nego na Facebooku, zato što je Twitter na izvjestan način politička platforma, odnosno platforma za političke diskusije i komentare, a očito je da na našem prostoru odnosno u našem kontekstu te političke diskusije bez da se začine govorom mržnje naprosto ne mogu, i u tom smislu Twitter je puno zagađeniji od Facebooka, a sa druge strane, Facebook se i dalje smatra, da kažemo, zabavnijim medijem na kojem se dijele neke lične i privatne informacije, mada opet nije isključeno da i tamo imamo primjere govora mržnje.
BUKA: Koja je uloga novinarske struke u borbi protiv govora mržnje?
Uloga novinarske struke u prevenciji, u sprečavanju širenja govora mržnje je višestruka, prije svega i kao akteri društvene komunikacije obavezni su ukazivati na primjere govora mržnje i ukazivati na njihovu neprihvatljivost kako bi razvijali nultu toleranciju na govor mržnje u društvu u kojem djeluju. Dakle, mediji imaju obavezu da im je govor mržnje tema, evo upravo na ovaj način na koji vaš medij danas govori o toj temi i to pokazuje društvenu odgovornost medija, odnosno njihovu spremnost da se pozabave, odnosno uhvate u koštac sa važnim pitanjima određenog društva, a govor mržnje to sigurno jeste u jednom društvu koje, evo, više od 25 godina nije uspjelo da se oslobodi tereta ratne prošlosti i u tom kontekstu određenih etničkih, političkih i svakih drugih tenzija. Osim ukazivanja na govor mržnje i njegovu neprihvatljivost, osim kreiranja jedne atmosfere i društva koje ne prihvata govor mržnje, mediji imaju obavezu i iz svog sadržaja uklanjati takve primjere, opet na primjeru web portala uklanjati komentare, a na primjeru samih novinarskih tekstova apsolutno razumijevati da govor mržnje jeste nešto što je u potpunosti suprotno sa standardima profesije i kao takvo se ne smije koristiti. Mediji moraju izbjegavati senzacionalizam, moraju izbjegavati etiketiranje, huškanje i diskriminaciju u svojim tekstovima, koji onda proizvode govor mržnje.
BUKA: Vi ste neko ko prati medije, analizira, ko sije mržnju u online prostoru, a ko su žrtve?
Kada govorimo o akterima širenja govora mržnje u online prostoru, odnosno o onima koji su najprisutniji kao prenosioci govora mržnje, neko naše prvo laičko poimanje bilo bi da je riječ o pojedincima, pa i nekim grupama koje su kao opšti komentatori stalno prisutni na web portalima i društvenim mrežama. To je donedavno bilo jedno dominantno ponašanje u online prostoru, jedna mala, ali vrlo glasna manjina ljudi koji su iz vlastitih poriva, vlastite frustracije, komentarisali sve članke na web portalima, dijelili najrazličitije tektove na društvenim mrežama i slično i onda u kontekstu te podjele tekstova širili i govor mržnje o osobama pomenutim u tim tekstovima i slično.
Međutim, u posljednje vrijeme primjećujemo još jedan trend, a to je trend svjesnog, planskog, organizovanog širenja govora mržnje putem botovanja, odnosno putem cijele jedne armije pojedinaca ili grupa, pa i portala koji se uspostavljaju upravo sa ciljem diskreditacije oponenata, svih onih koji misle drugačije, grupa ili pojedinaca za koje određene osobe ili zajednice misle da su nepoželjne u nekom društvu i prema njima se u stvari usmjerava bijes, odnosno usmjerava govor mržnje.
Tako da to funkcioniše na način da određeni portal bez impressuma, bez ikakve identifikacije, objavi određeni sadržaj koji je usmjeren na diskreditaciju, huškanje, pa nekada i uvrede i prijetnje prema određenoj osobi, pojedincu ili prema određenoj grupi ili zajednici, i onda se takvi sadržaji dijele po drugim portalima, po različitim grupama na društvenim mrežama koje su uglavnom radikalizirane, desničarske i slično i koje dijeljenjem takvih tekstova pozivaju negdje na linč, odnosno na odstrel i stavljaju metu na čelo pojedincima ili grupama koje su u takvim sadržajima prozvane. Ovo postaje izuzetno velika opastost zbog činjenice da se i pojedinci i određene grupe i zajednice dovode u direktnu opasnost ovakvim načinom djelovanja prema njima i u tom smislu ovakva vrsta govora mržnje traži određenu akciju, odnosno traži određenu reakciju publike, odnosno reakciju zajednice. Zajednica, naravno, može djelovati tako što će takve sadržaje prijaviti bilo društvenim medijima bilo samim portalima o kojima je riječ, pa i Vijeću za štampu kao samoregulativnom tijelu i tako što će se suprotstaviti direktno takvom govoru mrženje, a apsolutno ga ne širiti dalje kroz svoje kanale komunikacije.
Ko je najčešća meta takvih tekstova odnosno takvih sadržaja. To su bilo pojedinci bilo grupe koje se negdje smatraju nepoželjnim ili se smatraju drugačijim i oni koji su disidenti odnosno oponenti dominantnih mainstream stavova i mišljenja. Vrlo konkretno, to su intelektualci koji javno djeluju i govore mimo matrice mainstream, to su zajednice koje su manjinske, od LGBT populacije lii nekih drugih manjinskih skupina i slično, i oni su zapravo najčešće meta ovakvih napada.
BUKA: Da li su zakonska rješenja dovoljno dobra u borbi protiv govora mržnje, rekli su nam iz MUP-a Kantona Sarajevo da oni nemaju ništa sa tim krivičnim djelima, jer je govor mržnje propisan u Krivičnom zakonu BiH?
Zakonska rješenja su onakva kakva je zakonska regulativa u BiH općenito, a ona je nekako svedena na različite nivoe, entitetske, kantonalne i slično i u tom smislu je i puno manje efikasna. Kada je riječ o regulativi u kontekstu govora mržnje, tu je pogotovo u online prostoru dosta teško boriti se protiv govora mržnje, ali ono što je vrlo važno jeste insistirati na tome da se govor mržnje apsolutno mora sankcionisati. Dakle, zakonska regulativa u ovom kontekstu mora biti preciznija. Takođe, mora biti efikasnija u smislu njene provedbe i u tom kontekstu je istovremeno vrlo važno da se u kontekstu borbe protiv govora mržnje ne ugrozi sloboda govora. Dakle, kada govorimo o zakonskoj regulativi, potrebna je vrlo jasna i precizna definicija govora mržnje na osnovu koje se onda gradi norma i sankcija kako se zapravo pod izgovorom borbe protiv govora mržnje ne bi ugrožavala sloboda govora. Kod online medija je vrlo važno imati na umu da online mediji jesu javni prostor i da je tu potrebna jedna ozbiljna diskusija iskusnih pravnika o načinu na koji se u tom javnom prostoru može i treba regulisati i sankcionisati govor mržnje, opet uz jednu obaveznu presumpciju i pretpostavku potpune slobode govora, ali slobode govora koja ne ugrožava nikoga odnosno ne dovodi nikoga u opasnost.
BUKA: Čitao sam i jednu Vašu analizu, bavili ste se govorom mržnje i borbom protiv te društvene devijacije, kazali ste da je potreban društveni konsenzus prije svega oko pojmova. Kako razviti strategiju protiv govora mržnje?
Zašto je društveni konsenzus oko samih pojmova vrlo važan? Upravo zbog činjenice da bez precizne definicije pojmova ostavljamo puno prostora za manipulaciju općenito i regulativom, ali i ostavljamo puno prostora da oni koji šire govor mržnje ostanu nekažnjeni. Kako se zapravo boriti, odnosno kako praviti strategiju borbe protiv govora mržnje? Mislim prije svega da ona ne smije počivati samo na medijima odnosno medijskom prostoru. Borba protiv govora mržnje zapravo počinje i u formalnom obrazovanju gdje mlade ljude, dakle, od najranije dobi, učimo tome šta je to kultura dijaloga i kvalitetna komunikacija. Borba protiv govora mržnje počinje ili se nastavlja na obrazovni sistem u našem društvenom okruženju, na radnom mjestu, u javnom gradskom prevozu, svuda ondje gdje nam je postalo normalno i uobičajeno čuti i vidjeti devijantna ponašanja – od psovki, uvreda, nekih vrlo nepristojnih, neprijatnih komunikacijskih poruka. U tom kontekstu se onda na društvene mreže samo seli jedan takav trend i manir komunikacije i u tom smislu, budući da je taj online prostor najviše neregulisan, onda se takva komunikacija gotovo nesmetano i nezaustavljivo širi. Zašto je važno, dakle, govoriti o ključnim pojmovima i dobro ih definisati? Da bismo negdje razumjeli šta to jeste govor mržnje a šta se pokušava etiketirati kao govor mržnje kako bi se recimo spriječila govorna kritika u nekom društvu ili nekoj zajednici, kako bi se spriječili neki ljudi da govore, odnosno da svojim kritičkim stavom mijenjaju stanje stvari u društvu. Nerijetko se dešava upravo to i u puno demokratskijim društvima od našeg, da se pod izgovorom da je nešto uvreda, da je nešto huškanje, da je nešto govor mržnje sprečava javna debata odnosno diskredituju oni koji drugačije misle. U isto vrijeme, ono što stvarno jeste govor mržnje to se ne sankcioniše jer odgovara nekome ko bi trebao to da sankcioniše. Dakle pojmovi su bitni da bismo precizno znali i nedvojbeno znali šta to jeste i treba biti kažnjivo kao govor mržnje, a da pritom ne ugrozimo slobodu govora. Potrebna je šira društvena strategija, ona samo jednim dijelom uključuje medije i strategija podrazumijeva da se vodeći eksperti iz oblasti ljudskih prava, krivičnog zakonodavstva, oblasti medija i komunikacija, oblasti IT tehnologija i slično, u zajedničkim naporima udruže kako bi definisali pojmove, kako bi utvrdili šta su to ključni problemi. Da bi usvojili neke ključne korake kako te probleme riješiti opet uz pretpostavku da za to postoji dovoljno društvene svijesti i odgovornosti, kao i političke volje političkih aktera. Ja, nažalost, za sada ne vidim niti tu veliku društvenu svijest, kako bi rekao kolega Ozren Kebo: „Kod nas je uvreda skoro pa postala stilska figura“, a ne vidim ni pretjeranu političku volju jer, moramo priznati, da u našem političkom kontekstu i uvrede i huškanje, pa i direktno širenje govora mržnje nerijetko donose politički profit. U tom smislu strategije često ostaju, zapravo, odlično napisani dokumenti koji nikada ne zažive i to je zapravo ključni problem.
BUKA: Zašto u BiH nema, a u svijetu postoji jasna definicija govora mržnje? Kakva je tu uloga akademske zajednice?
To je pitanje koje nije nimalo lako za odgovoriti. Dakle mi smo puno drugih definicija, principa, kodova, zakona, pri praksi pripisali i primijenili iz evropskog pa i svjetskog konteksta, ali u ovom kontekstu borbe protiv govora mržnje se negdje ustručavamo da one već precizno definisane pojmove usvojimo kao svoje i prihvatimo bitne elemente strategije naše borbe protiv govora mržnje. Zašto je to tako, nemam neki drugi odgovor, osim da takva situacija očigledno nekome odgovara, odnosno da u našem prostoru taj nizak nivo kulture komunikacije udružen sa niskim nivoom političke kulture, demokratske kulture i vrijednosti zapravo godinama održava postojeće odnose moći u društvu odnosno u zajednici. U tom smislu ono što nekima donosi profit, zasigurno je nešto što ti isti ne žele ugraditi u sistem i regulisati i svesti u neke razumne okvire. Dakle nije sasvim uobičajeno da svuda u Evropi i demokratskim društvima postoji vrlo jasno definisano šta je to govor mržnje. Vijeće Evrope, između ostalog, ima vrlo široko prihvaćene definicije i mi kao članica Vijeća Evrope, kao država Bosna i Hercegovina apsolutno imamo obavezu da takve definicije i prihvatamo i primjenjujemo i uključujemo u svoje strategije protiv govora mržnje. Zašto se to ne radi puno efikasnije i puno odgovornije, to je dakle odgovor, odgovor na to pitanje čini se vrlo jasan zato što za to nema političke volje. U ovoj zemlji nema političke volje za ono što zapravo nije u interesu političkih elita, a mi svake dvije ili četiri godine svjedočimo da u, između ostalog, u političkim kampanjama govor mržnje, pogotovo njegovi blaži oblici, zapravo donose politički profit.
BUKA: Ko bi mogao biti taj ko odlučuje šta je govor mržnje. Znamo da je to teško u policijskim redovima, a s druge strane sudstvo je zatrpano predmetima koji godinama ne dolaze na red?
Odlučivati o tome šta je govor mržnje zapravo može samo široka društvena zajednica i upravo su zato pojmovi i definicije važni, i upravo zbog toga je potrebno da imamo jasne pojmove i definicije ugrađene u zakonodavstvo kako se o govoru mržnje ne bi procjenjivalo arbitrarno, odnosno, od slučaja do slučaja. Naprosto ne treba se ostaviti niti policiji niti sudstvu da individualno i prema vlastitom nahođenju određuje šta je to govor mržnje, a šta nije jer u tom slučaju nemamo zapravo jednake polazne osnove za pravično odlučivanje u svim slučajevima. Ako imamo jasne definicije pojmova, ako imamo preciznu legislativu, onda policijske snage imaju jednostavan ili lak zadatak otkrivanja govora mržnje prema definicijama koje su postavljene i oko kojih je postignut društveni konsenzus i koje su ugrađene u normative, odnosno u zakonsku regulativu a sudska vlast ima obavezu i odgovornost da one koji su širili govor mržnje da na vrijeme, pravovremeno, osudi onda kada ih policijske snage izvedu pred lice pravde. U tom smislu je za sada jako težak posao onima koji arbitrarno prosuđuju šta je to govor mržnje a šta nije budući, da kažem, na nivou cijele države nemamo konsenzus ove vrste i nemamo ujednačenu niti zakonodavstvo, a niti praksu. Dokle god to bude tako i dok god nemamo vrlo preciznu legislativu koja bi važila na cijelom prostoru ove zemlje i koja bi se oslanjala na regionalne strategije na dobre evropske prakse pa i na zakonodavstvo Evropske Unije i vijeće Evrope u ovom kontekstu- mi zapravo ne možemo očekivati velike rezultate. Ono što prije možemo očekivati je to da upravo u tom arbitrarnom prosuđivanju, pojedinačnom prosuđivanju o pojedinačnim slučajevima, prije nego što će biti regulisan govor mržnje ili uklonjen iz javnog prostora, prije će negdje u opasnost doći sloboda govora.
BUKA: Kada sam kontaktirao advokate, rečeno mi je da se za govor mržnje u Republici Srpskoj osobe koje šalju ili izgovaraju takve poruke novčano kažnjavaju, a u Federaciji BiH se za govor mržnje može izreći i kazna zatvora. Je li apsurdno da je govor mržnje u jendom dijelu BiH prekršaj u drugom krivično djelo?
Ja nisam pravnik, ali smatram da je za isti prekršaj na jednom mjestu imati novčanu sankciju, a na drugom sankciju koja može biti sankcija zatvorom, naprosto, neprihvatljivo. Ono što određuje govor mržnje kao takav nije teritorij na kojem se on ispoljava pa da bi u jednom dijelu sankcije trebale biti blaže, a u drugom strožije, nego je zapravo namjera, namjena i posljedice govora mržnje ono što određuje njegovu opasnost. A ta opasnost je na cijelom prostoru, ne samo BiH nego na cijelom prostoru svijeta, jednaka. Govor mržnje je uvijek prva stepenica do zločina iz mržnje i u tom smislu je izuzetno velika opasnost. To mora biti apsolutno nešto na šta društvo ima nultu toleranciju, a činjenica da je negdje blaže a negdje strožije sankcionisan ne pokazuje tu nultu toleranciju nego pokazuje da smo negdje spremni kalkulisati sa tim šta nije a šta jeste govor mržnje, odnosno, ovisno o potrebama to sankcionisati ili ne. Zato mislim da je vrlo važno ujednačiti zakonodavstvo u smislu pojmova, definicija, načina na koji se počinioci kažnjavaju da se govor mržnje smanji, ako ne u potpunosti eliminiše iz javnog prostora.