Iako su mislili da neće preživjeti, pobijedila je statistike.
Rugali su joj se, ona je samo jačala. Sada, svojom pričom trudi se da inspiriše druge i pokaže im šta je najvažnije – a to su smijeh, ljubav i vjera u sebe. Sa svojom porodicom sada u Njemačkoj uživa u svakom trenutku.
Beba u vreći
“Bila sam prva beba u Tešnju koja je rođena s tim. Prilikom rođenja bila sam u jednom najlonu i kada sam zaplakala, taj najlon je pukao i stvorio male ljuspice po mom tijelu. Poslali su me u vreći za smeće za Sarajevo, gdje su me stavili u inkubator. Tu sam bila mjesec i zaista mi nisu davali nikakve šanse za život jer nisu ni znali šta je to zapravo što ja imam. Dijagnozu sam dobila tek sa 20 godina”, započinje svoju priču Lekić za „Avaz“.
Poslali su je kući, a njeni roditelji su davali sve od sebe da joj pomognu.
“To je bilo po čitavom tijelu baš kao krljušti ribe – po glavi, rukama, licu, kosi… Češljanje je bilo bolno. Svako kupanje, presvlačenje. Puno sam krvarila i puno mi je to otežavalo djetinjstvo. Kad sam krenula u školu, nailazila sam na mnoga odbijanja, jer je stvarno bilo ružno za vidjeti. Situacija se, međutim, počela malo smirivati kad mi je počeo ciklus, jer su hormoni vjerovatno utjecali na bolest”, objasnila je Lekić.
Tada je donijela odluku. Umjesto svom vanjskom izgledu, posvetila se mentalnom zdravlju i izgradnji samopouzdanja.
Okružila se ljudima koji su je prihvatali kao osobu koja je bila, a ne kao nekoga bolesnog.
“Kad sam krenula na fakultet u Tuzlu, upoznala sam svog muža koji mi je jako pomogao da izgradim samopouzdanje. Držao me za ruku, poticao da obučem haljinicu, da odemo na bazen ili more, jer ja ništa od toga ranije nisam radila. Bilo me je sramota i uvijek sam pokrivala ruke, skrivala se, jer sam bila drugačija. Međutim, vrijeme je prolazilo, ja sam jačala i onda sam shvatila ključnu stvar. Nisam ja drugačija, nego su svi isti i vide samo površinu čovjeka”, kazala je Lekić.
Ljubav je cvjetala, Lejla je širila krila i svila sa svojim mužem gnijezdo. Uskoro je ostala trudna i tu se opet desio pomak. Koža joj se u potpunosti regenerisala, samo je izgledala kao suha, loše tretirana koža, ali ljuspica nije bilo. Druga trudnoća, donijela je još veći napredak.
“Eksperimentisala sam i shvatila da mi pašu kreme s velikim udjelom glicerina, alantoina, uree, lipikara i slično, pijem puno vitamina, cinka, vitamina D, biotina, kolagena i tako onda, uglavnom, sama sam svoj liječnik. Ihtioza je, ustvari, jedan vid poremećaja koji se ne prenosi s roditelja na dijete, nego svako drugo koljeno, ja sam eto dobila od amidže mog oca, moja djeca to nemaju, ali to ne znači da neće imati njihova djeca ili neko dalje u porodici”, navela je Lekić.
Velika podrška
Kaže da joj niko nije uputio direktan komentar, ali je bilo jako puno zagledanja, posebno kada je počela oblačiti kraće stvari.
“U početku mi je to smetalo, ali sada ustanem i pitam žele li da im pojasnim šta mi je to na koži zbog čega im bude neugodno. Sada ne obraćam pažnju. Imam veliku podršku porodice. Možda bi neko na mom mjestu kukao i plakao, ali ja sam navikla da svako jutro namažem velike količine kreme i popijem šaku vitamina. Imam ono što mi je najbitnije u životu, nekoga ko me prihvata talkvu kakva sam”, zaključila je Lekić.
Riba i po
“Djeca ispočetka nisu razumjela šta mi je to po koži, ali sam im objašnjavala i sad mi kažu: „Mama, ti si sirena“. Moj muž također voli da kaže: „Ti si riba i po“. Od ružnog pačeta preobrazila sam se u labuda i zaista, on je velikim dijelom zaslužan za moju preobrazbu”, kazala je Lekić.