Lejla Huremović iz Organizacionog odbora Povorke ponosa za portal BUKA govori o ovogodišnjoj povorci, porukama koje žele oslati javnosti, solidarnosti i drugim temama.
Lejla, da li je sve spremno za ovogodišnju Povorku ponosa koja je održava 24. juna u Sarajevu?
Pripreme idu svojim tokom. Ovo je veoma stresan i intenzivan period preplavljen različitim papirologijama, tehnikalijama, nerviranjem, problemima, ali i srećom i zadovoljstvom, podrškom i ljubavlju. Jer ipak, ono što mi orgaizujemo je protest koji od samog početka širi poruke koje su pozitivne i pune ljubavi. A ljubav je moćna energija koja nas ujedinjuje i čini sretnima.
Koje su osnovne poruke koje ove godine želite poslati javnosti i zašto je Povorka ponosa važna?
Pored poruka koje prenosimo preko ovogodišnje teme, primarne poruke ostaju iste od početka, jer se neke krucijalne stvari nikada nisu promijenile. Od toga da još uvijek nismo zakonski ravnopravni_e, do toga da se još uvijek suočavamo diskriminacijom i nasiljem kad god smo vidljivi_e kao LGBTIQ osobe, odnosno gdje god smo aut. Dakle, glavna je poruka, vrijeme je za pozitivne promjene. Dosta je stagniranja prava LGBTIQ osoba. Zaustavimo nasilje nad LGBTIQ osobama, ne okrećimo glavu na nasilje koje se događa nama, jer sutra će se to isto nasilje dogoditi nekom drugom. Ali čak i ako neće, zar ćemo kao društvo ostati imuni na nasilje koje se događa nekome?
Ove godine fokus povorke je na savezništvu. Koliko je savezništvo važno za LGBTIQ zajednicu posebno u okolnostima u kojima mi živimo u Bosni i Hercegovini?
Svakom ljudskom biću je savezništvo i podrška jako važna, naročito onima koji nisu u privilegovanim pozicijama. Da bi LGBTIQ osobe živjele autentično, moraju imati podršku u svim sferama života. Zato je savezništvo važno, jer otvara te prostore samom činjenicom da su saveznici_e vidljivi i glasni, oni oduzimaju moć onima koji mrze i koji ne dozvoljavaju LGBTIQ osobama da žive autentično. Naročito u društvu koje je izrazito homofobično, kao što je naše, savenici_e bivaju važan oslonac.
Kada govorimo savezništvu, šta je zajednici najvažnije, u čemu se ogleda to savezništvo?
Anketa koju smo radili sa zajednicom je pokazala da su određene sfere najvažnije LGBTIQ osobama, iako su sve važne za autentično življenje. Prije svega to su poslovna, obrazovna (škole, fakulteti) sfera, ali naročito porodična. Prodice su nerijetko još uvijek te koje ne razumiju, ne podržavaju i maltertiraju svoje LGBTIQ djecu, braću, sestre, rođake. Poslovni prostori su prostori u kojem LGBTIQ osobe provode jako mnogo vremena, zamislite da tu ne možete reći ništa o svom privatnom životu, sigurno je da to utječe na poslovnu dinamiku i nezadovoljstvo. I upravo su te sfere one u kojima LGBTIQ osobama trebaju saveznici_e da progovore i zaštite LGBTIQ osobe, bilo da znaju da je neko na njihovom poslu gej ili ne. Moraju reagovati na uvredljive šale, komentare, na govor mržnje i na nasilje.
Ima li savezništva od strane institucija, političara, i ljudi koji su na vodećim pozicijama u zemlji?
Ima, ali još uvijek jako malo. Postoje pojedinci_ke koji su otvoreni i podržavajući, ali i dalje to nije kontinuirano, naročito kada govorimo o institucijama. Saveznici u institucijama ne rade ništa samovoljno, ne bore se protiv govora mržnje ili predrasuda, rade to samo kada organizacije civilnog društva naprave inicijativu. Institucije i službenici/e moraju kontinuirano uključivati u svoje planove i borbu protiv nasilja i diskriminacije nad LGBTIQ osobama.
Ovo je četvrta povorka ponosa, da li se situacija popravlja iz godinu u godinu, koji su pomaci koje vidite?
Postoje određeni pomaci, oni su možda najvidljiviji u kontekstu društvene osviještenosti i smanjenja predrasuda. Podrška raste iz godine u godinu, i povorka je pokazala da LGBTIQ osobe nisu neki izopaćenici ili stranci/kinje već da smo sastavni dio ovog društva. Naročito u Sarajevu, gdje se povorka dešava, tu je i više otvorenije društvo. Ali kao što sam navela, sve dok ne budemo bili i pred zakonom ravnopravni/e mi ne možemo govoriti o konkretnom pomaku. S druge strane, LGBTIQ osobe su sve više ohrabrenije da žive autentičnije, slobodnije. Tu autentičnost i slobodu najčešće ugrožavaju desničarske retrogradne politike, poput onih koje smo mogli čuti u martu u Banjoj Luci. Takvi stavovi i takve težnje i dalje ugrožavaju naše živote.
A koji su problemi, na čemu se trenutno mora raditi da se stanje poboljša?
Prije svega to je zakonska regulativa, kao što sam navela, zakon o istospolnom partnersvu mora biti donesen, jer istospolni parovi su realnost u BiH a ostaju apsolutno nezaštićeni. Zatim, zakon o rodnom identitetu koji bi napokon pružio adekvatnu zdravstvenu zaštitu za trans osobe. Pored zakonske regulative, svi i sve moramo raditi na tome da se LGBTIQ osobeo osjećaju sigurno u svim sferama društva, što trenutno nije slučaj. Dikriminacija i nasilje je i dalje prisutno, od poslovne sfere, školske gdje učenici često bivaju maltretirani od vršnjaka ali i profesora/ica zato što se autuju. Nasilje je prisutno i u porodici i na ulici. To su problemi koji se ne tiču samo LGBTIQ osoba, već svih u ovom društvu.
Da li se situacija popravlja kada je riječ o nasilju i govoru mržnje ili je ovo i dalje problem na koji moramo upozoravati?
Govor mržnje je najprisutniji na internetu, ali često i u medijima budući da se određeni mediji ne libe prenositi govore političara/ki bez ikakvog kritičkog stava ili ograđivanja – ili pak odluke da takve stavove i komentare koji su mrzilački i koji su govor mržnje prestanu skroz prenositi. Sve to uveliko utječe na atmosferu u društvu, netrpeljivost prema LGBTIQ osobama se na takav način povećava i prouzrokuje ogromne štete. Svi i sve smo odgovorni/e za govor mržnje, i kada bismo samo napravili mali korak time što bismo donijeli odluke da takve stavove nećemo širiti preko mreža ili medija, i govora mržnje bi manje bilo. Naravno, u tom pogledu i inistitucije moraju raditi više, moramo početi kažnjavati one koji šire govor mržnje i pozivaju na nasilje. Sve dok to nije slučaj, daje se zeleno nasilnicima.
Zašto je važno doći na povorku, da ona prođe što masovnije?
Prije svega je važno da počnemo zauzimati stav, da prestanemo biti neutralni/e, jer nas je sve neutalnost dovela do loše ekonomske situacije, nezaposlenosti, ljudskih prava koja su svima ugrožena. Jer ne reagujemo na ono što nam politike serviraju, jer šutimo jer je sve bolje „samo da ne puca“. Društvo mora shvatiti da činjenicom da su moja prava danas ugrožena, to znači da su i tvoja prava ugrožena, ako ne danas, onda već sutra. Zato moramo zauzeti jasan stav i stati na stranu ljudskih prava, prije svega. I poručiti onima koji su protiv nečijeg ljudskog prava da postoji onakav kakav jeste, autentičan, da ne pristajemo na nasilje, maltretiranje i zlostavljanje. Da nas je sigurno više i da ćemo uvijek biti otpor takvim fašističkim strujama. Zato je važno da izađete 24. juna, i svake naredne povorke, jer otpor i borba moraju biti kontinuirani da bi donijeli neku promjenu.
