Brojni svjetski festivali i događaji širom svijeta otkazani su usljed pandemije Covid-19. Zbog pandemije se otkazuju i protesti, povorke i slični demokratski načini borbe za bolje društvo. Iako je ulica jedna od osnovnih platofrmi putem koje traže veći stepen ostvarenih prava, Organizacioni odbor je odgodio organizaciju druge Bh. povorke ponosa koja je bila planirana za nedjelju, 23.8.2020.
Jedna od organizatorica Bh. povorke ponosa Lejla Huremović za portal BUKA kaže da odgađanje Povorke nikako ne znači da je borba za prava LGBTIQ zajednice stala, te dodaje da se umjesto uobičajene Povorke održavaju druge aktivnosti na promociji prava LGBTIQ osoba.
Ona za BUKU kaže kako su institucije nezainteresovane da sankcionišu govor mržnje prema LGBTIQ osobama, što pokazuje stepen homofobičnosti institucija.
BUKA: Šta za LGBTIQ zajednicu znači odgađanje povorke. Je li borba za vidljivost i veći stepen ostvarivanja prava prolongirana?
Odgađanje Povorke ponosa definitivno hoće imati utjecaja na LGBTIQ osobe budući da je izlazak na ulicu vrlo važan čin skretanja pažnje na probleme sa kojima se LGBTIQ osobe susreću i Povorka ima ogroman utjecaj na sigurnost LGBTIQ osoba. Podrška koju LGBTIQ zajednica dobija kroz Povorku ponosa osnažuje LGBTIQ osobe i daje im nadu da mogu svakodnevno da se bore sa problemima sa kojima se susreću.
Borba nikada neće biti prolongirana. Borba je uvijek tu, mi se svakodnevno borimo za bolji položaj LGBTIQ osoba u društvu, za ravnopravan status i ravnopravan tretman institucija. To što je Povorka prolongirana ne znači da mi nećemo nizom aktivnosti skretati pažnju na probleme sa kojima se surećemo. Važno nam je podizati vidljivost o problemima i potrebama LGBTIQ osoba. Za nas je vrlo važno ostati u medijskom prostoru, ostati na ulicama i poručivati da nećemo odustajati od borbe i da nikad nećemo odustati dok ne budemo imali jednakopravan tretman u društvu. Mi ćemo i 23. avgusta održati niz aktivnosti kojima ćemo podizati vidljivost LGBTIQ osoba.
BUKA: Koja je tačno veza između održavanja Povorke i suzbijanja govora mržnje?
Nažalost, veza je vrlo direktna. Budući da je Povorka jedan od rijetkih događaja kroz koji se udruže svi fašisti ove države i šire užasne komentare na društvenim mrežama, pozivajući društvo na mržnju i diskriminaciju. Govor mržnje je jako mnogo izražen tokom organizacije Povorke ponosa i on predstavlja realnost života LGBTIQ osoba budući da ono što javnost može da vidi u kontekstu govora mržnje koji je prisutan u javnom prostoru za vrijeme organizovanja Povorke ponosa je nešto što LGBTIQ osobe, svaki put kada jesu vidljive, doživljavaju bilo u javnom prostoru, na ulici ili online sferi. Zbog toga je nama jedan od segmenata borbe upravo suzbijanje govora mržnje i mi ćemo konstantno skretati pažnju kroz organizaciju Povorke da govor mržnje nije prihvatljiv i da je potrebno sankcionisanje govora mržnje i da institucije moraju da rade svoj posao, i da zahtijevamo procesuiranje svih slučajeva govora mržnje, te da ćemo konstantno raditi na suzbijanju govora mržnje, ne samo prema LGBTIQ osoba, nego prema svim grupama protiv kojih se širi govor mržnje.
BUKA: Eksperti za medijsko pravo kažu da su pripadnici LGBTIQ zajednice jedna od "omiljenih" meta osoba koje šire govor mržnje. Da li možemo govoriti o uzrocima takvih anomalija?
Mislim da je uzrok prije svega u nepoznavanju i predrasudama koje postoje prema LGBTIQ osoba i iz tog neznanja dolazi mržnja koja postoji. Naravno, postoji više faktora koji jesu utjecali na to da meta govora mržnje budu LGBTQ osobe. Od obrazovanja koje je vrlo šturo i u kojem se LGBTIQ osobe stavljaju u grupu sa pojavama koje dokazano jesu bolest poput pedofilije i nekrofilije. Obrazovanje jeste jedan od ključnih problema. Tu je i medijsko izvještavanje koje je u prošlosti često bilo stereotipno i produbljivalo je sve stereotipe koji postoje prema LGBTIQ. Za širu zajednicu je bitno da upoznaju LGBTIQ osobe, upoznavanjem se ruše predrasude, samim tim se smanjuje govor mržnje koji postoji. Zbog toga jesu važne sve aktivnosti koje su javne, svako autovanje LGBTIQ osobe na mikro nivou predstavlja ogromnu važnost za cjelokupnu zajednicu.
BUKA: Da li ti imaš i da li sa nama možeš podijeliti slučajeve u kojima si bila meta ili žrtva govora mržnje?
Budući da sam aktivistkinja koja istupa javno i bori se za prava LGBTIQ osoba i autovana sam lezbejka, u zadnjih 10 godina sam se susretala sa različitim oblicima govora mržnje i pozivanja na nasilje gdje uglavnom muškarci daju sebi za pravo da me kontaktiraju, da me nađu na društvenim mrežama i da putem njih šire mržnju i pozivaju na nasilje i na taj način vrše nasilje. Vrlo važno u kontekstu online govora mržnje i pozivanja na nasilje jeste skrenuti pažnju na činjenicu je to nasilje. To što nasilje možda neće prerasti u fizičko nasilje ne znači da se ono ne vrši nad nama. Svaki put kada dobijem jednu takvu poruku to je za mene zlostavljanje i maltretiranje koje remeti moju svakodnevnicu i utječe na moj svakodnevni život.
BUKA: Koliko je zapravo iritantna spoznaja da ne vidimo progresivnu volju vlasti da se govor mržnje sankcioniše, bila bi to jasna poruka da takva ponašanja nisu dopustiva?
Pitanje nesankcionisanja govora mržnje od strane institucija je vrlo važno. Nesakcionisanjem zapravo naše vlasti i institucije zadužene za ovu oblast poručuju da nisu zainteresovane za ovu grupu ljudi u društvu i da se ne žele baviti ljudskim pravima LGBTIQ osoba, odnosno da se selektivno bave ljudskim pravima. Sa druge strane, nezainteresovanost institucija i ignorisanje zahtjeva koji dolaze od strane LGBTIQ zajednice koja traži samo ravnopravan status govori samo o tome koliko su naše institucije homofobične i koliko su diskriminatorne prema LGBTIQ osobama i koliko još ima prostora da se radi na ovom pitanju. Mi smatramo i u organizacionom odboru Bh. povorke ponosa i unutar LGBTIQ zajednice da je krajnje vrijeme da institucije stanu iza prava LGBTIQ osoba, a prvi korak može biti pitanje javnog okupljanja koje neće biti neravnopravno, gdje će LGBTIQ osobe kroz povorku ponosa moći izaći na ulicu i gdje će država u potpunosti preuzeti ulogu bezbjednosti, a ne prebacivati jedan dio nje na nas. Taj korak je neophodan u percepciji insittucija kao institucija koje LGBTIQ osobe doživljavaju ravnopravno.
BUKA: Da li je govor mržnje prešutno poželjan u bh. društvu, s obzirom da je on često mehanizam za ostvarivanje političkih ciljeva?
Bojim se da je bh. društvo nekako normaliziralo govor mržnje u javnom diskursu budući da toliko često postoji govor mržnje koji se najčešće dešava kroz ostvarivanje političkih ciljeva, da su svi oguglali. To je jedna ozbiljna zamka u koju je cijelo društvo upalo jer rečenice „pa tako je stalno“ i „to je naša stvarnost“ neće popraviti realnost. Naprotiv, samo produbljuju problem i stvaraju dodatne probleme određenim skupinama u društvu, jer onda postajemo tolerantni na govor mržnje koji se dešava. Često dobijam komentare od ljudi „nisu to strašni komentari koje dobijaš“, „nije to ništa toliko strašno“, „nije ti niko rekao da će te zapaliti, zaklati i slično“, uopšte ne vide širu priču šta znači govor mržnje, koliko govor mržnje može biti opasan i da on ne mora biti poziv na nasilje, i da govor mržnje može biti upakovan, da i dalje čini zlostavljanje i maltretiranje nekih ljudi.
BUKA: Govor mržnje protiv LGBT osoba je regulisan samo Krivičnim zakonikom RS-a. Krivični zakon FBiH i Brčko distrikta govor mrđnje zabranjuje prema nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi. Ovo u praksi znači da trenutnim zakonskim okvirom nije moguće sankcionirati poticanje na mržnju i nasilje prema LGBTI osobama u FBiH. Sarajevski otvoreni centar je izradio amandman koji se tiče izazivanja mržnje i poticanja na nasilje, u saradnji sa zastupnicima_cama federalnog parlamenta iz Naše stranke. Vjerujete li da će uskoro doći do promjena krivičnog zakonodavstva u FBiH i šta bi on promijenio?
Regulacija Krivičnog zakona na svim nivoima je neophodna i dopune su nešto što je neophodno da se desi kako bi se zakonski pokrile sve grupe koje jesu diskriminisane i nad kojima se vrši nasilje u BiH. S tim u vezi smatram da bi dopune Krivičnog zakona u FBiH doprinijele tome da se prijavljuje više slučajeva nasilja koje se dešava nad LGBTIQ osobama. Shodno tome ako se bude prijavljivalo više slučajeva, biće više sudskih postupaka. Međutim, bitno je naglasiti danije dovoljan samo Krivični zakon i dopune, neophodno je da institucije proaktivno djeluju na suzbijanju govora mržnje i pozivanja na nasilje, da javno i eksplicitno govore da je nedopustivo nasilje koje se vrši nad LGBTIQ osobama i u javnom prostoru i u porodicama. Jedino sveobuhvatnim radom možemo promijeniti stanje u bh. društvu i stanje kada je u pitanju sigurnost i svakodnevni život LGBTIQ osoba.
BUKA: U Republici Srpskoj je govor mržnje prema LGBTIQ osobama je Krivično djelo. Ima li i koliko je onih koji su odgovarali zbog govora mrđnje prema LGBTIQ zajednici?
Koliko sam ja upućena, nijedan slučaj koji je prijavljen u Republici Srpskoj nije procesuiran po Krivičnom zakonu, a koji se tiče govora mržnje prema LGBTIQ osobama, što govori o ozbiljnosti institucija da se pozabave ovim pitanjem. To što nešto stoji u zakonu u Bosni i Hercegovini ne znači ništa, jer je mnogo važnija implementacija samih zakona. Na tome treba da rade institucije, da proaktivno djeluju, da javno govore, da pozivaju LGBTIQ osobe da prijalvjuju govor mržnje i da ih ohrabruju da će iste prijave biti procesuirane. Nažalost, kada se slučajevi prijave oni ostaju negdje između MUP-a i Tužilaštva. Kada govorimo o kvalifikaciji govora mržnje kroz slučajeve, čest problem u oba entiteta jeste što oni ne budu kvalifikovani kroz krivični zakon, već kao prekršaji.To dodatno problematizira način na koji institucije obavljaju svoj posao i kako vide govor mržnje upućen LGBTIQ osobama.