Na nešto manje od pola sata vožnje od Travnika, na visini od 998 metara, smještena je jedna od najzagonetnijih nekropola u Bosni i Hercegovini – Maculje. I već pri prvom pogledu shvatiš, ovdje se dolazi s razlogom.
Do Maculja se stiže putem prema Gornjem Vakufu, a zatim skretanjem ka selima Seona i Medenik. U jednom trenutku krajolik se mijenja i kao da ulazite u drugi svijet. Sa obje strane puta smješteno je 101 stećak – ploče, sanduci i sljemenjaci, pažljivo poredani u gotovo pravilne nizove, orijentisani prema istoku i zapadu, sjeveru i jugu.
Ipak, ono što Maculje čini jedinstvenim su šesnaest antropomorfnih spomenika, poznatih kao krstače ili „kameni svatovi“.
Legenda kaže da su svatovi krenuli po nevjestu, ali ih je usred puta zadesila strašna hladnoća – pa su se skamenili. Druga verzija, još mračnija, govori o majčinom prokletstvu koje je nevjestu i svatove zauvijek pretvorilo u kamen.
Gledajući ove figure u tišini planinske visoravni, nije teško povjerovati u mit.
Maculje su nacionalni spomenik BiH i dio UNESCO-ve svjetske baštine. Ipak, ovdje nema ni vodiča ni štandova, samo put kroz livadu i kamenje.
Glavni oblik stećaka je sanduk s podnožjem, zatim sarkofag sa podnožjem ili bez podnožja, te manji broj običnih ploča. Iako bez natpisa, svaki kamen kao da čuva priču o ljudima koji su ovdje živjeli, slavili, tugovali, umirali. I ostali.
Stručnjaci vjeruju da su stećci počeli da se pojavljuju krajem 12. i da su svoj vrhunac doživjeli tokom 14. i 15. vijeka. Umjetnost njihovog klesanja postepeno je nestajala do kraja 16. vijeka, dok krstače nastaju vijek i dva poslije, što sve zajedno otkriva slojevitu i bogatu istoriju ovog mjesta.
I zato ako vas put nanese ka Travniku svratite do Maculja, jer su mnogo više od arheološkog lokaliteta. One su susret sa vremenom koje nas je oblikovalo, sa dušama koje nismo upoznali, ali čiji trag i dalje stoji. U kamenu.