Doktorica farmaceutskih nauka, redovna profesorica na fakultetima u Sarajevu i Tuzli, certificirana trenerica za masažu beba i djece, majka troje djece – Lana Lekić. Njena priča je drugačija – Lana je rodila jedno, a potom usvojila dvoje djece. Stotine djece u Bosni i Hercegovini je bez roditeljskog staranja, a proces usvajanja često se opisuje kao složen, dug i zamarajući. Lana dodaje – uprkos svemu tome, itekako vrijedi.
Bezobzirno zadiranje u ljudsku intimu, naročito žensku, podmuklo je postalo dio našeg normalnog. Pitanja kad će dijete, kad će brak, šta se čeka – postavljaju se bez promišljanja kakve borbe oni kojima su ležerno upućena vode.
„Mnogo prije sklapanja bračne zajednice suprug i ja smo razgovarali o opciji usvojenja djeteta. To je bila moja velika želja, jer sam uz studij farmacije radila za jednu humanitarnu organizaciju i imala priliku vidjeti i upoznati malene borce koji žive bez topline roditeljskog zagrljaja. Sve to duboko je učvrstilo odluku da ću jednom u životu spasiti jedno dijete domskog života. Našu okolinu, čak i pojedine koji su nam jako bliski iz reda porodice i prijatelja, uvijek je interesovalo mnogo toga – posebno, zašto usvojenje kad već imaš dijete? Ali to je tako. Čim uradite nešto što iskače iz okvira njihovog normalnog, zainteresujete ih. O sistemu usvajanja bih mogla napisati roman – sporosti sistema, slaboj podršci, vrlo predanim socijalnim radnicima i onim manje predanim. Ali na kraju, na vama je da istrajete koliko god sporo i teško bilo. Kompletan taj proces, čak i to čekanje koje nekad nema smisla – ipak učvršćuje vašu odluku za čin usvojenja.“
U toku trajanja postupka, koji je u Laninom slučaju sa prvim usvajanjem trajao dvije godine, javljaju se razna propitivanja. Ne ona u smjeru da li želite usvojiti dijete – već ona u smjeru da li možete pružiti djetetu sve što je potrebno, priča Lana Lekić.
„Mislim da kod nas argumenata protiv nije nikad bilo. Uvijek je strah jesmo li dorasli tom činu bio prisutan. I mislim da je to sasvim normalna reakcija na nepoznato, a ipak u pitanju je jedan nevini mali život koji je predat vama u ruke. Treba se preispitivati stalno – i kada imate svoje rođeno dijete, jeste li napravili dobre odluke. Usvajanjem drugog djeteta još smo više bili izloženi pitanjima zašto? Opet kažem, meni je sve to dosta normalna reakcija, jer su tabui sastavni dio našeg življenja i naše kulture.“
Veliki dio njenog života i energije usmjeren je prema djeci – ne samo kroz porodicu, nego i kroz posao. Masaža beba kao profesionalni koncept poprilično je nov za prostor u kojem živimo – a sve što je novo, često je i predmet predrasuda.
„Najčešća rečenica s kojom se susrećem je – opet neke njene inovacije, ili, mene moj otac nije masirao, pa šta mi fali? Teško pristajemo na uvođenje novih rutina i novih stvari. Kulturološki, mi nismo zemlja u kojoj je masaža dio svakodnevnice, tako da je teško, ali ne i nemoguće mijenjati postavke, uraditi jedan reset. Ljudi koji me poznaju znaju da žudim za izazovima i da je to moj pokretač. Činjenica da me danas mame sretne zovu i šalju slike i snimke beba koje masiraju, moja je pobjeda. Tabu : Lana = 0 : 1.“
A za buduće mame koje žele ući u postupak usvajanja, ili su trenutno u procesu koji djeluje kao da nikada neće završiti, Lana poručuje:
„Hej ženo, buduća majko – društvo će uvijek naći nešto zbog čega će imati zamjerku. Ako nisi završila školu – što nisi, rano si se udala ili šta više čekaš, vrijeme ti je prošlo, udebljala si se, smršala si… Rodila, nisi rodila… Kako odgajaš dijete… Duboko u sebi spoznaj šta su tvoje – ali samo tvoje želje, i kreni da ih ispunjavaš. Samo je to ispravan put, jer je tvoj. Žena je zaista tri stuba kuće – zato, drage moje, bacite fokus na sebe, ja sam malo zakasnila. Uvijek spominjem onu zlatnu izreku koju stjuardesa ponavlja svaki put kad slušate upozorenja u avionu – ako padne pritisak u kabinama, prvo sebi stavite masku za kisik, pa tek onda djetetu ili nekom ko sjedi pored vas. Toliko ste važne – niste svjesne, ni ja nisam bila do nedavno.“