Zlatko Lagumdžija, bivši ministar vanjskih poslova BiH, objavio je svoj stav panično tvrdeći da „postoji namjera da se vrate Dodik, Čović i Izetbegović“.
Otvoreno navija
Ovo nije prvi put da Lagumdžija komentira unutarstranačke odnose u BiH, ali i u FBiH. Njemu se i ne treba čuditi jer ga je na mjesto ambasadora predložio i iz mrtvih političara izvadio upravo Denis Bećirović za kojeg otvoreno navija da se ponovo kandidira za člana Predsjedništva BiH.
Ovom prilikom ne treba se baviti time koliko je u sudaru s Čovićem ili Dodikom indolentni Bećirović sa svojim pismima bio neučinkovit, već mnogo važnijom temom:
da li u diplomatskim praksama bilo koje moderne diplomatije ambasadori tih država u inozemstvu trebaju i mogu stranački komentirati aktuelne političke prilike unutar vlastite države i navijati za jednu od političkih opcija.
Lagumdžija je to radio i ranije i poznat je kao čovjek koji voli da bude u medijima, ali su, istini za volju, istu praksu provodili i Damir Arnaut ili Erol Avdović. Poenta je u tome da ambasadori trebaju promovirati jedinstvenu politiku BiH u državama gdje su poslani za izaslanike.
Više optužnica
Naravno, iluzorno je od njih očekivati da poštuju pravila diplomatske prakse ako se zna da i ministar Dino Konaković s tom intelektualnom disciplinom nema nikakve veze osim punjenja fotelja. U normalnoj evropskoj zemlji, ali i drugdje, ministar bi doveo u red Ministarstvo i uputio ambasadore u to šta im je posao. Ali od čovjeka koji nije u stanju da održi vlastitu stranku i na ivici je više optužnica, to nije realno očekivati.
Kao što je nerealno očekivati da će se neki politički egzibicionisti promijeniti u osmoj deceniji života