Milorad Dodik je rekao da su masakri na Markalama i tuzlanskoj Kapiji inscenirani. Milorad je kazao da ga ucjenjuju predstavnici „jedne ambasade koja je veoma moćna na ovim prostorima“. Dodik je prijetio glasačima u Kneževu uz impresivne ovacije onih kojima je prijetnja upućena: „Ako slučajno glasate za nekoga drugog onda ćete vidjeti šta je Milorad Dodik” . Milorad je prijetio referendumom za otcjepljenje. I dalje prijeti. Dodik je poželio novinaru Federalne televizije Miši Vidoviću da „dobije pritisak i da mu otkaže srce i sve ostalo“.
Nebojša Radmanović je jednog dana za NATO, Milorad sljedećeg za demilitarizaciju. Onda to poslušni Nebojša pragmatično spoji u i za NATO i za demilitarizaciju. Da bi Dodik konačno definisao stav da su za NATO „ali procedura koja treba da se provede mora da manifestuje volju ljudi koji ovdje žive“. Nikola Špirić deklarativno se kune na fanatičnu odanost Bosni i Hercegovini. Slavuj bi promijenio Krivični zakon BiH i osudio 95% Bošnjaka.
Vjerujete li Miloradu Dodiku? Slavuju, Nikoli Špiriću, Radmanoviću? Šta je Milorad Dodik?
Dodik, Špirić, Slavuj, uz još stotine, hiljade njih, učinili su da u našoj zemlji danas riječ jako malo vrijedi. Dobro poznatom raspodjelom moći u društvu, gdje većina stvari ide odozgo prema dolje, sa izuzetkom novca koji ima obratnu putanju, prvenstveno političari su doveli do potpune inflacije riječi. Da postoji kursna lista riječi, kao ona kojom se mjeri vrijednost novca, jedna bosanska riječ bila bi na dnu, njena vrijednost je mizerna. Kao ni konvertibilnu marku, niko je ne bi htio mijenjati za neku drugu valutu. Ovdje se ne misli što se kaže, riječi su tek paravani iza kojih treba otkrivati skriveni smisao. Riječ nije ono što znači nego neka misao koju nosi okačenu na svoja leđa, skrivenu od čula sluha i njenog stvarnog značenja, nagađanu razmišljanjem. Jezik koji imamo da bi smo se sporazumjeli, po čemu se razlikujemo od drugih nacija i kultura, umjesto razumijevanja i razgovaranja služi samo kao uzgredni, grubi orijentir iza kojeg stoje tajanstvene namjere. To što nas odvaja od životinja i drugih plemena više ne znači ništa ni nama samima.
Svakodnevni život pratio je i kopirao „visoku politiku“. Slušanjem njihovih govora, uvidjevši da su oni najuspješniji i najmoćniji članovi društva, „sofisticirani“ govor praznih riječi prihvatio je i narod. I pogrešno ga počeo smatrati odlikom pametnih i prosvećenih. Nije rijetkost da se za pričljivu, živahnu djecu kaže da će biti političari. Količina „praznog hoda“ u nečijem govoru predstavlja granicu po kojoj se počinje izdvajati iz „običnog svijeta“ i priključivati blagoglagoljivoj eliti. Ko zna na pet različitih načina odgovoriti na pitanje zašto nije napisao zadaću, već je kandidat za parlamentarca.
Da se ostvarilo ono što je Dodik pričao, Republika Srpska bi već bila nezavisna, samoodrživa zajednica. Postojali bi dokazi da Srbi nisu gađali Markale i tuzlansku Kapiju. U Kneževu bi saznali šta je Milorad Dodik. Mišo Vidović bi sa nekog drugog svijeta posmatrao kako Mile luduje. Slavuj bi bio u strasnoj vezi sa Sonjom Biserko. I Stašom Zajović u isto vrijeme. Nikola Špirić bio bi počasni doktor Fakulteta islamskih nauka. Rajko Vasić prestižni kolumnista „Njujork tajmsa“. Nebojša Radmanović bio bi ambasador BiH pri NATO-u. Da barem nešto vrijedi to što su govorili.
Dodik nije iskreno mislio kad je govorio o referendumu kao što je sam kasnije potvrdio. Miši Vidoviću je poželio da umre jer je njemu samom vjerovatno skočio pritisak nakon objave da je istraga o pronevjerama u toku. U Kneževu je Mile priprijetio svjestan lokalnog demokratsko-političkog stepena razvoja. Slavuj naravno ne voli Sonju Biserko, on se samo prostački šalio. Kao i Milorad sa Teheranom. Nikola Špirić nije odan zemlji čiji je Predsjedavajući Savjeta ministara. Nebojša Radmanović je za pristupanje NATO-u ali sluša šefa stranke.
Kada su olako izrečene, kada se ne misli ono što se kaže, kao u ekonomiji, riječi gube vrijednost i značenje, devalviraju do potpunog bankrotstva i neprepoznavanja. Ostaju bez pokrića kao propala valuta. Bosnom i Hercegovinom putuju kolone praznih, besmislenih, bezvrijednih riječi stvarajući rezignaciju i defetizam. Nacionalna kulturna valuta je bijedna. Bijedni su stanovnici ove zemlje, sa bijednim platama, javnim mnijenjem, sredstvom komunikacije, ljudskim vrlinama odabranih zastupnika. Zgaženi ponižavanjem onih kojima su poklonili povjerenje, sluđeni njihovim opasnim pričama. Razaranjem prirode jezika postigli su da se smatra normalnim da se nikome ne vjeruje.
Mizernost komunikacije primijetio je i Valentin Incko. Rekao je da slutnje iz BiH i inostranstva da bi moglo doći do ratnog scenarija nisu realne i da svi moraju biti svjesni dodatne težine izgovorenih riječi ovdje, u Bosni, zbog tragične ratne prošlosti.
„Svi moraju o tome voditi računa. Građani zaslužuju odgovorne političare i politiku koja vodi naprijed, u blagostanje, a ne u tragičnu prošlost. Odgovornost leži i u izjavama. Strelice idu u tijelo a riječi u dušu. Potrebno je pokazati više odgovornosti“, kazao je Incko „Večernjim novostima“.
Nije mogao biti više u pravu. Riječi pogađaju pravo u dušu, one prazne je uništavaju i čine siromašnom. Otkidaju komad po komad, dok ne ostane prazna ljuštura. Posebna težina je kao pero lagana u shvatanju „naših“.BiH političar je kao kofer sa duplim dnom; morate doći do onog skrivenog da znate šta tu ima.
Na najavu istupanja srpskih delegata iz Skupštine BiH, Incko je rekao da se „problemi ne mogu rješavati na način da se stvaraju još veći“.
„To se zove eskalacija, koja pogotovo na ovom prostoru ne donosi ništa dobro. Volio bih kad bi političari u BiH bili malo svjesniji efekta koji ima javna riječ i kad bi bili malo oprezniji u izošenju svojih stavova. Ne znam kako bi iko imao koristi od povlačenja srpskih kadrova iz institucija BiH – građani RS sigurno ne“, kategoričan je Austrijanac.
Ponovo je u pravu. Incko koji dolazi iz drugačije sredine, kao i Miroslav Lajčak ranije, brzo su uočili pogubne „igrarije“ domaćih političara. Apelovanje na njihovu savjest i pozivi na odgovorno ponašanje nemaju nikakvog efekta. Godine apsolutističkog djelovanja, nedjela bez sankcija, utrli su i zacementirali put u ponašanje bez ikakve odgovornosti. Plodovi takvog rada, materijalno bogatstvo, neobuzdana moć, su snažniji afrodizijaci od nemoćnih upozorenja evropskih službenika. Moralne skale izabranih, legitimnih, prešle su postojeće granice i zauvijek eksplodirale.
Koliko god uvažavali teorije po kojima BH političari namjerno gaze unutrašnje biće stanovnika vlastite zemlje, teško da su u potpunosti svjesni destruktivnosti njihovog djelovanja. Dodikova vulgarna, napadna, rušilačka retorika jednako pogađa i stanovništvo njegove voljene Republike, zbog koje navodno i čini sve. Jasno da mu nije cilj da ima mase apatične omladine, uništenog povjerenja i obogaljenih emocija, koja neće biti sposobna da unapređuje i razvija društvo. Atmosfera u kojoj niko nije odgovoran za to što radi a pogotovo za ono što priča djeluje baš tako. Niko ne vjeruje u snagu i postojanje države, rezignacija je sveprisutna. Nema bolje potvde od anketa u kojima većina mladih već godinama unazad želi napustiti vlastitu zemlju, koje se ne razlikuju po entitetima gdje se sprovode. Ovakvu domovinu rijetko ko želi.
U potpunom nedostatku krivičnih sankcija političari se bez ustručavanja prepuštaju „čarima primitivizma“, huškačke retorike, riječima bez uporišta i značenja. Njihovu neodgovornost bosanski birači redovno nagrađuju na izborima pa je sasvim razumljivo neobuzdano verbalno divljanje čiji najslikovitiji primjer je premijer Republike Srpske. Krivične prijave iz Sarajeva i Tuzle nakon njegovih posljednjih ispada mogle bi nešto promijeniti.
Milorad Dodik je verbalni sadista i terorista. Postao je avet koja je obuzela Bosnu i Hercegovinu. Svi iščekuju njegov novi nastup i strahuju od onoga što će reći.
Nebojša Radmanović je vjeran svakom režimu u kojem je bio funkcioner, a bio je u skoro svim. Nikola Špirić sabotira zemlju čiji je predsjedavajući Savjeta ministara. Slavuj je čovjek kojeg su izopačene društvene vrijednosti izbacile tamo gdje je sada, gdje mu nije mjesto. Kojeg je nekad davno neko kao i Rajka Vasića prevario da imaju nešto podijeliti sa javnošću, a zlo vrijeme im dalo šansu koju su čvrsto zgrabili. Publika u Kneževu koja oduševljeno pozdravlja premijera koji im otvoreno prijeti ništa bolje nije ni zaslužila. SNSD je protiv ulaska u Sjevernoatlantsku vojnu alijansu.
Jedno od sigurnih mjerila kojim možete mjeriti čovjeka je koliko stoji iza svojih riječi. Ko posjeduje manje paravana, čiji govor ostavlja manje praznina, ko se ne skriva iza skrivenih značenja – iskreniji je čovjek. Pošteniji insan. U vremenu umnožavanja svakovrsnih gadosti, praznine javnog prostora, bezbrojnih uludo potrošenih bezvrijednih stranica, vagona njihovih licemjernosti koje uzimaju žrtve – ako znate nekog – držite ga za riječ. Ili glasajte za njega.